Tek negdje oko jeseni kad se kiše, magle i tople boje razliju po slici mog života, ja se otkinem od sebe kao list sa stabla i prepustim se kišnom potoku, da me nosi po kanalima duše pa kako god i gdje god završio moj put i ploveći ulicama nevidljiva iznutra upijam dašak ljepote čiste i iskonske ljubavi.
Zabranjujem sebi, da to nisam i ne mogu biti ja, zabranjujem pomisao na slojeve godina iza mene, na sve što mi može zatvoriti put onome što jesam, a ja jesam sve i kroz sve živim i besmrtnim dahom dišem ostvarivost mojih čežnji.
Sve mogu biti i voljeti kako nikad nitko volio nije, Stvoritelj sam vlastite vizije sna, a ne odustajem da stvorim najljepšu.