utorak, 13.08.2019.

PREPUŠTAM SE



Danas sam zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana koji se zove: stvarnost, čas sam svjetionik kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica koja se bori da ostane na površini. Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina, ali jednako tako zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu i ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah kao ocean.



Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti koja je u knjizi života rješavala križaljku, tražila od mene riječi da popuni baš te praznine koje me odvlače od dubine. Nijemo sam šutjela, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore ni o prolaznosti ni o vječnosti, željela sam uroniti u tišinu sa tobom kao nekada kada si me osjećao u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedno od drugog.

Ponekad mi to nedostaje, ta oaza gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života koji mrvi nježno tkivo sna svojom javom. Znam da znaš i ja znam i osjećam i osjećaš nas, koji nismo ono što smo bili i koji sada jesmo upravo takvi kakvi trebamo biti.


16:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.