Bože, tako smo ozbiljni, strašljivi, život nas je preuzeo i oduzeo nam istinsku iskru djeteta u nama.
Učili su nas da trebamo odrasti, a pri tom nas nisu učili da ne smijemo ugušiti iskru dječje spontanosti i nevinosti u sebi.
Kako ćemo u kraljevstvo nebesko tako ledeni i smrtno ozbiljni?
Da, poanta je u balansu-ravnoteži, a to je teško postići ponekad, treba ponekad pustiti brige, jer nam neće skratiti dan, samo ga produžiti.
Bog je vječno zaigrano dijete, a mi ga shvaćamo kao strogog starca sa bradom i skrivenim bičem iza leđa, joj meni!
Post je objavljen 17.09.2019. u 15:49 sati.