ZAGRLJAJ SA SOBOM (još nešto o meni)

30.09.2019.

O sebi se može izmišljati, o sebi se može premišljati. Mogla bih smisliti priču o sebi i stvoriti drugima sliku kako bih željela da me gledaju. Mogla bih biti sva čedna i lepršava, sva anđeoska i nježna i čak se pretvoriti u dobrog anđela, mnogi bi me tako gledali, jer bi im predočila takvu sliku o sebi. Mogla bih biti paklena konkubina u zagrljaju svjetlonoše Lucifera i stvoriti slike toga vatrenoga plesa i mnogi bi povjerovali u to pa sa strahom okretali glavu od možebitnih tekstova koji smrde na sumpor, sulfur-alkemijski simbol kojeg istinski tragači za kamenom mudrosti itekako dobro poznaju.

Mogla bih biti sve, jer sam kreator slike o sebi kakvu predočavam drugima, ali ja nisam ništa od ovoga navedeno. Ja sam sve to navedeno i u sebi imam i slatkoće i oporosti i divlje, neobuzdane slobode, ali s uzdama svojih emocija u rukama i razumom kao kočijom, ali ne umom, nego RAZ-umom. Smiješan izraz, korijen poznat, rekla bih UM-razlaz stvara samo iluzije, trebamo mi njim gospodariti, a ne on nama.

Ne podnosim ograničavanje bilo koje vrste, ako mi se nameće. Stalno pokušavam stvoriti ravnotežu između morati i ne morati, uglavnom mi uspijeva. Moja mapa duše koju sam stvarala sa prijateljima dušama prije ulaska u moj sadašnji život pokazuje mi ponekad više, nego što uspijem vidjeti. Pokazuje mi tendencije moje duše na koje zaboravljam ili ih čak ponekad odbacujem uvjeravajući sama sebe, da moja duša griješi. Venera kao vladar podznaka u petoj kući koja je u vodenjaku, sva sam okrenuta traženju univerzalne najčišće ljubavi koja je predviđena za neko drugo vrijeme ili sam se rodila prerano ili duša ne griješi? Zaista to činim: tražim i prelijevam se kad se pehar prepuni.

Nisam savršena niti ću ikad biti, možda u svojoj želji za savršenošću nekoga i povrijedim, ali pokušavam to ispraviti. Ne podnosim farizejstvo, fanatizam i lupanje u prsa u stilu: ".. vidi mene kakav sam ja vjernik, u Božjim očima sam njegov miljenik, jer sam takav, sav odan i dobar", ali i shvaćam da je to nečiji svemir kojeg je taj netko sam stvorio kako bi svoju dušu naučio neke stvari.

Volim knjige. Knjige su kodovi koji otključavaju moju riznicu podsvijesti i vraćaju mi sjećanja, drevna znanja koja su u meni, ali sam ih iz nekog razloga privremeno zaboravila. Sada kad iza mene postoji pristojan broj godina života i života prije ovog života, mogu generalizirati stvari i složiti ih na svoje mjesto.

Volim život, jednako kao i smrt i ne želim, da mi išta bude nepoznato kada prekoračim prag baš te smrti. Volim ljude, jer sam radi njih ovdje, a i oni radi mene. Ljubav je uzajamna, mada se nekad čini kao ratovanje, sve se na kraju svede na pozitivu.

Kada mi koja knjiga dođe pod ruku, točno osjetim što mi se htjelo reći. Neke stvari dijelim sa vama, a vi tako možete imati i jedan dio uvida u mene. Pokušavam se držati onoga što Miguel Ruiz u svoja 4 sporazuma kaže:

"NEMOJTE NIŠTA SHVAĆATI OSOBNO, jer tako sebi bespotrebno stvarate patnju. Ljudi su navikli da pate na raznim nivoima i u različitom stepenu i mi podržavamo jedni druge u održavanju tih navika. Kada zaista druge ljude vidimo kakvi jesu, a da pri tom ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povrijeđeni onim što govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, oni to rade,jer se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da nisu savršeni. Bolno je skinuti tu društvenu masku. Ako drugi kažu jedno, a rade drugo, vi ćete lagati sebe ako slušate njihova djela. Ako ste iskreni prema sebi, uštedjet ćete sebi mnogo patnje. Može vas zaboljeti ako kažete istinu o tome, ali ne treba se vezivati za taj bol."

Pravu sliku o meni u ovom trenutku pronalazim u jednom citatu G. I. Gurdjieffa- iz njegove knjige "Život je stvaran samo kada jesam":

"Jesam..šta se dogodilo s onim potpunim osjećajem cijeloga sebe koje bih nekada osjetio čim bih tu riječ izgovorio kao opomenu?
Je li moguće da je ta unutarnja sposobnost stečena po cijenu tolikog odricanja i mučenja sebe na sve načine, danas, kada je njeno djelovanje na moj bitak, neophodnije od samog zraka kojeg udišem, iščeznula bez ikakvog traga?
Ne, to nije moguće, sigurno ima nešto drugo..Ili je pak sve, u svijetu razuma, nelogično.
Ne, moć svjesnih napora i dobrovoljne patnje još u meni nije usahnula.
Sva moja prošlost i sve što me još čeka, zahtijeva da još budem...
Hoću... bit ću još.
Tim više što je moj bitak potreban ne samo mom osobnom egoizmu nego i dobru cijelog čovječanstva. Moj bitak stvarno je ljudima potrebniji od svih njihovih zadovoljstava i sve njihove sreće danas.
Hoću još da budem...Još jednom...''


https://www.magicus.info/ostalo/price/zagrljaj-sa-sobom-jos-nesto-o-meni

h v a l a___n a___p o s j e t i

trenutak, kad sve postade svakidašnje...

29.09.2019.



Postojalo je vrijeme kada smo se znali čuditi širom otvorenih očiju i srcem, tako jednostavne i obične stvari u nama su budile osjećaje, hranile našu dušu i širile njene horizonte.

Nebo smo upijali, njegove boje i prostranost, sada ga više ne gledamo kao čudo Kreatorove ruke, nego neku naizmjence prošaranu plavo sivu pozadinu koja nam nije naklonjena, nego nas opsjeda olujama i nemirom.

More više nije sigurno, neka ljudska bahata ruka pretvorila ga je u sve, samo ne u dom čarobnih sirena i prinčeva koji se skriše u dubine dubina nadajući se, da će se ipak sve opet vratiti u nevino vrijeme bajki.

Šumama, devastiranim, iznakaženim ljudskom pohlepom za bogatstvom, šeću tužne vile i patuljci pokušavajući spasiti životinje i biljke od konačnog kraja.

Anđeli se motaju po novonastalim zgarištima gdje bezumni ratovi oduzimaju djecu koja bi mogla, da čudom prežive baš te anđele dozivati. Majke se ne mogu istinski nasmijati svome čedu, jer ne znaju hoće li izdržati teret svakodnevlja kada postanu ljudi, čak i molitve su postale svakidašnje nižu se jedna za drugom u istom ritmu ponavljaju se iste riječi svakodnevne molitve svakodnevnom bogu, ali još uvijek postoji nešto što se može smatrati čudom, jer preživi uvijek sve strahote koje žele zavladati. To nešto je Ljubav, netko će reći svakodnevna, ali nije. Ona je uvijek nova, jer uvijek donese komadić sunca u tmurno nebo, malo vjere u bajke koje su nam nekako izmakle iz ruku i malo nade kada anđeli zašute od tuge..

Je li to nešto novo?

I nije i jest, oni kojima nedostaje ljubav, neće to priznati i okrenut će se životu bez nje, a oni koji vjeruju u nju, krenut će baš za onima koji su od nje odustali.

h v a l a___n a___p o s j e t i

SJEĆANJE NA OBITELJSKE TRENUTKE

25.09.2019.

Malo prisjećanja na lijepe i divne trenutke sa mojom obitelji i moje drage sestrice u Karmelu koje su me grlile zagrljajem koji nikad nije prestao i moja prijateljica, sada benediktinka Sanja-Veronika koju je potakla jedna moja davna gesta ljubavi, da se odluči promijeniti svoj život.

https://blog.dnevnik.hr/lanterna-duse/2017/08/1631935471/orhideja-za-veroniku.html

Bila je draga, ali pomalo nepredvidljiva i na momente bahata, učila je svirati klavir i zvala me kući, da je dođem slušati, da razbije tremu. Ja dođem, a ona mi otvori i zalupi vrata pred nosom. Prvo sam bila iznenađena, ali vrlo brzo sam znala što napraviti, kupila sam orhideju i ostavila je na njenom pragu.

Tako smo se i razišle, poslije je bio rat i nisam čula za nju, jednom smo se srele, a ona reče kako ide na duhovne vježbe kod isusovaca, ja se začudim, jer joj vjera baš nije bila jaka strana.

Poslije mnogo godina saznam, da se zaredila. Nazovem je u samostan, ona cvrkuće od radosti i kaže, da ju je potakla na sve ona moja orhideja, a ja tada nisam razmišljala puno. Male geste ljubavi su posijane sjemenke iz kojih će kad tad nešto izrasti - cvjetić, da uljepša dan nekome ili veliko drvo koje će pružati nekome hladovinu u teškim vrelim danima.

Takav je naš život, uvijek treba slijediti svoje srce, jer u njemu je naša duša, a ona zna što treba činiti u pojedinim trenucima.










https://www.magicus.info/ostalo/price/orhideja-za-veroniku

h v a l a___n a___p o s j e t i

HODAMO MI POLAKO

23.09.2019.


slika: digital art

Hodamo mi polako pustinjom predrasuda i nametnutih umnih i srčanih sklopova pokušavajući držati se svog puta koji pustinjom postade, jer sve manje je oaza u kojima možemo odmoriti svoje umorno tijelo i okrijepiti svoju dušu. Koliko koraka je iza nas više ne brojimo, jer brojanje nema smisla. Smisao naših koraka je samo snažna želja, da ne zastanemo, jer cilj je možda daleko, a na leđima breme svega proživljenog postaje pomalo teško.

Hodamo mi polako, iako se čini da žurimo, gotovo da trčimo, tako nas možda drugi vide, jer zapravo oni žure i jure, dok mi držimo naš lagani ritam. Koliko bjesomučja iznenada oko nas, koliko besmislene ekspanzije iskrivljene poante ljubavi, koliko grizodušja, violentnih ljudi, očajnih u svojoj namjeri da postanu mekši, ali zaposjednut duh si ne može pomoći, gubi se u svom vlastitom labirintu tražeći neki izlaz, tračak sunca, ali mrak je sve dublji i tamniji, a mi sve to vidimo, gledamo, žalimo, suosjećamo, na žalost, ništa ne možemo učiniti, jer nam je darovana slobodna volja koja je u ovom vremenu postala prokletstvo, a ne blagoslov kako je prvotno bog zamislio.

O, moj ljudski rode, moji ranjeni, izgubljeni ljudi koji niste zaslužili vaše nihiliranje na kraju puta, ja znam kako je teško koračati bez vjere u sebe, bez vjere u neki bolji vid življenja, bez nade u neko toplije i nježnije vrijeme.

O, moji dragi ljudi, kojima je led okovao srca i zaustavio kolanje vaše tople krvi u venama, znam kako je to, znam kako je teško biti bez vatre u gudurama snježnim gdje urlik zvijeri, gladnih vašeg mesa, ulijeva strah, dok udovi polako odumiru. Zveckaju neki čudni praporci, zvecka nakalemljeno zlo oružjem van pameti, a vi više ništa ne prepoznajete, jer su vas tako čudesno preuredili, tako čudesno obrisali vašu želju da budete drugačiji. Od početka su vam ukidali doze ljubavi one iskonske, i čiste, bezuvjetne, koja počinje od majčinog krila, surogatne majke rađanje bez želje, da vas zadrže pa poslije uništavanje dječjih snova, malo po malo.

O, moji divni ljudi, znam kako je to teško, jer sve su to putevi kojima sam jednim dijelom prolazila tek da vas mogu shvatiti i voljeti potpuno, iako ste za druge tek monstruozne kreature koje ne znaju više svoj put ka sebi. Darovana mi je bol, darovana izgubljenost, darovano tapkanje u mraku, susreti sa najdubljim sjenama podsvjesti, da bih mogla koračati ka nečemu što nazivaju nad-svijest, ali ništa bez želje da se pronađeni put podijeli sa drugima. Sve je ovo samo san, ljubljeni moji, a ja koračam polako uz Majku koja nosi nerođeno čedo na svom teškom hodočašću u Betlehem pa kad bi samo shvatili simboliku te ljepote ljubavne, toga čina kojise stalno ponavlja, a sve manje je duša koje istinski žele ući u tu sferu postojanja. Sve je samo san, a ipak, sve je tako stvarno. Kad se probudimo u naručju Svevišnjeg, hoćemo li mu moći predati bar jednu dušu koja je pronašla svoj put, hodajući dio puta uz nas?

Nismo mi spasitelji, mi smo pokazatelji, a možemo li to biti ili smo se zaustavili pa pokleknuli pred bremenom na leđima?

Imamo mi snage ,imamo još, a oaze su zapravo na svakom koraku, jer Ljubav koju dobivamo kroz Kreatora, Izvor je koji nikad presušiti neće...samo to zaboravljamo.

h v a l a___n a___p o s j e t i

JA KOJA NISAM

20.09.2019.

Ja, koja nisam ogrnuta maskama, skupljenim na balovima proživljenih života, šutim... u sebi nosim urezani pečat spoznaje tajni drevnih, ništa mi ne treba, samo tišina iz duše, koja me pogleda u oči, bez puno riječi.

Dodir, tek kao dodir leptirovog krila latice cvijeta, ja sam nježna, ali i neopisivo snažna, čuvam u sebi ono što nitko neposvećen dotaknuti ne smije, a sve je omotano velom ljubavi neraskidive.

Neprijatelje poražavam svjesnošću snage drevne tajne u men, neka mi ne prilazi onaj tko želi smrviti ljubičasti biser Onoga koji jest u mome srcu, jer naizgled tanana koprena oko duše moje, neraskidiva je nit za ruke željne uništenja i prazna srca željna okusa pobjede u stjenkama svojim.

Samo me iskrenom ljubavlju možete natjerati da podignem pogled, a kad vidim vaše oči, znat ću istinu o vama, ja sam zrcalo vaše duše, ono što nije čisto, vratit će se kao udarac u zrcalo vašeg odraza i razbiti vaše namjere u tisuće djelića, do neprepoznatljivosti.

Ja sam samo ona koja jesam, od iskona ista i svoja... do kraja.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ja-koja-nisam

h v a l a___n a___p o s j e t i

IZ MOJE ŠKRINJICE

18.09.2019.



Ponekad, u trenucima kad sam u običnim svakodnevnim situacijama, dođe mi poneka misao i pokuca na vrata moje duše. Često i ne stignem otvoriti, a misao nestrpljivo ode, zato sam odlučila sve što uspijem zadržati podijeliti.

Jednu stvar znam: što god sam jednostavnija i manja, Ljubav ima više mjesta u meni.




...i da se pretvorim u svojoj majušnosti u kap rose, opet bi Svjetlo u meni imalo zadnju riječ.

h v a l a___n a___p o s j e t i

JOJ, MENI!

17.09.2019.

Bože, tako smo ozbiljni, strašljivi, život nas je preuzeo i oduzeo nam istinsku iskru djeteta u nama.

Učili su nas da trebamo odrasti, a pri tom nas nisu učili da ne smijemo ugušiti iskru dječje spontanosti i nevinosti u sebi.

Kako ćemo u kraljevstvo nebesko tako ledeni i smrtno ozbiljni?

Da, poanta je u balansu-ravnoteži, a to je teško postići ponekad, treba ponekad pustiti brige, jer nam neće skratiti dan, samo ga produžiti.

Bog je vječno zaigrano dijete, a mi ga shvaćamo kao strogog starca sa bradom i skrivenim bičem iza leđa, joj meni! smijehsmijehsmijehsmijehsmijehsmijeh



h v a l a___n a___p o s j e t i

BEZUVJETNOST - JEDINI PUT DO ISTINE

14.09.2019.

Pod ruke mi je došla predivna knjiga: "The awakening of intelligence" J. Krishnamurti, uvod me podsjetio na nešto što se vrti već dugo u mojim mislima:

"Istina se ne može pronaći ni u jednoj religiji ili sekti, jedini put do pronalaženja istine je oslobađanje bilo kakvog prilagođavanja nečemu. Možete formirati stalno nove organizacije i očekivati nekog novog, stvarati nove kaveze, ali to nije ono što me brine previše. Moja jedina želja je da čovjek postane potpuno i bezuvjetno slobodan i neuvjetovan ni sa čime."

Gledam, čitam, posmatram, osjećam..pedofilije na sve strane, religioznih fanatika još više, gdje god je nekakva religija, postoji hijerarhija i način i pravila kako se približiti što više Bogu, kako mu ugoditi, negdje se ugrađuje totalno iskrivljena slika, da MORAMO patiti, jer Bog nas voli više, ako nam je teže, jer percepcije i doživljaji prihvaćanja patnje ugrađuju se u sistem odvajkada, jer crkva je ubirala svoje od vjernika, čak i onih koji nisu mogli davati previše, jer ni sami nisu imali, ali ako ti je teško čak i ako si bolestan, pomiri se sa time, Bog voli patnike, jer slika patnje usađuje se raspinjanjem na križ.

Koji to Bog voli da su ljudi nesretni? Zasigurno ne onaj, kojeg nazivamo Ljubavlju.

Kako se usuđujemo ljudima predočavati sliku i naličje Boga i uvjeravati ih u istinitost toga, kad je svaki, ama baš svaki čovjek na kugli zemaljskoj drugačiji i ima svoje viđenje apsolutnog, a to iskonsko viđenje je onaj univerzalni odsjaj koji nam je svima darovan po rođenju. Zakoni su stvoreni da bi sistemi i vlade mogli funkcionirati, a ljudi uredno i poslušno slijedili regulative. Tako i sa Božjim zakonima. Pokušava ih se prilagoditi ljudima koji zapravo misle da bez njih ne mogu djelovati ni živjeti.

Uz svu silu Božjeg zakona, zlo i dalje postoji, kao što će i postojati, jer postoji zbog ravnoteže, a ne zbog prevlasti. Da nema zla, kako bismo znali što je dobro? Da se ne zgražamo nad nečovječnošću pojedinaca, kako bismo znali kakav čovjek treba biti?

A to sa oriđiđi Bogom nema veze. Nama je darovana slobodna volja, koju koristimo kao vrtlari svoj alat i uređujemo vrt svoje duše kroz mnoge živote. Bili smo i zli kroz mnoga postojanja smo shvatili, da je jedini cilj života naučiti kako voljeti druge bezuvjetno. Sve drugo su kavezi i kalupi, koji te zapravo sputavaju u tvom prirodnom razvoju. Na to je veliki učitelj Krishnamurti mislio.

Ne ostajem ni uz jednog Učitelja zauvijek, ali prepoznajem kad se kod nekoga treba zaustaviti i poslušati ga. Bog je Ljubav, Bog je sve u svemu i tu povezanost sam osjetila prije mnogo mnogo godina, planinareći. Ta ljubav u svemu kroz sve u trenutku je prošla i kroz mene i nisam se osjetila manje voljenom u trenucima kad sam osjećala, da me voli jednako kao i drveće na vrhovima planina i vlat trave pod mojim nogama. Ta ljubav se ne može ograničiti zidovima, hramovima, zarobiti u jednu knjigu ili govoriti kroz riječi bilo kojega svećenika, previše za izreći, premalo za pokazati, jer ne postoji način da se to dočara.

Pojedinci misle, da je jedina ugoda i sreća poslušati riječi u crkvi, držati se izrečenog i život će biti blagoslovljen. Pravi blagoslov je kad si slobodan u sebi od svih mogućih strahova i sumnji, jer vjeruješ i znaš kako si voljen bezuvjetno bez obzira na kojoj si stepenici trenutno.



slika: internet

h v a l a___n a___p o s j e t i

SAMURAJSKE NUŽNE NUŽ(N)DOSTI

13.09.2019.

Da mi djeca ne idu na Aikido, možda o Japanu ne bih znala toliko, koliko sada znam. Koliko god Japance upoznajem više, sve više im se divim i koristim njihov kodeks časti kao usporedbu za mnogim inim Samurajima, plagijatima koji pokušavaju biti nalik izvornim ratnicima.

Ima i pravih, čestitih samuraja, ovdje, čak ovdje među nama koji vrlo malo govore, a kad progovore, svaka riječ je na mjestu i svi slušaju njihove trenutke mudrosti i slušajući nemaju potrebu išta dodavati, jer je sve rečeno.

U Japanu su Samuraji bili ratnici-elita koja je čuvala čast Kralja kojem je služila, za istinu su bili u stanju bez oklijevanja dati svoj život, brzopoteznim rezom osloboditi prolaz duši, riješivši je balasta koji se u tijelu emocijama nakupio. Bili su mistični, ponosni, nedodirljivi, časni i nadasve-svoji, iza oklopa nitko nije znao kakvo se srce i duša krije, samo oni su određivali kako i kada će se otvarati svijetu, ako je to bilo potrebno.

Biti i ostati svetac je najteže, ali jednako tako biti i ostati čovjek. Samuraji su postigli tu sredinu: postići svetost kroz čovječnost, ali ako prevagne jedna ili druga krajnost, samuraj je obična lutka-strašilo iza oklopa koja služi samo za ukras u nekom zaboravljenom muzeju.

Jesu li Samuraji vršili nužne nužde, unatoč oklopu i ponosu?

Naravno, kao što je i Sin Božji vršio, jer je bio i čovjek, ali je te detalje ostavio za sebe. Svijetu nisu potrebne istine o onome što obavljaju iza vrata nužnika ne razmišljajući, jer to i nisu neke istine, to su prolazne stvari koje će čak ostati nezabilježene u povijesti duša, budući se to zapravo i ne tiče onoga dijela izvan tijela.

Da je Samuraj počeo pričati o tome kako se prazni, vjerojatno bi izgubio onu svoju zlatnu svetu sredinu koju je postigao, da je pričao o svojim ljubavima iza oklopa, vjerojatno bi cijeli život bio u borbama protiv onih koji smatraju, da svecima ne treba zemaljska ljubav, a oni nikada ne raspravljaju, šute u svojem držanju kodeksa i balansiraju između čovječnosti i svetosti, nikad između prizemnosti i niskoprizemnosti.

Kada bi zaronili u prizemnost, ljudi bi otkrili kako su zapravo bolesna bića kojima je potrebna duhovna pomoć; ne hara-kiri/sepukku, rritualno oduzimanje života radi izgubljene časti ne bi im vratilo zdravlje, čekala bi ih boleština uma i nakon smrti tijela. Njima je potreban kontakt s Izvorom, od kojeg su se odmetnuli bahato tvrdeći, da vlastitim umom mogu nadići božanski vele-um. Čim se ljudski um odmetne od Božjeg, nastaju krize svijesti koje dovode do nesvijesti, a nesvijest je zaborav sebe i svog vječnog dijela sebe koji nikad ne govori laži i ne obmanjuje.

Bushido sačinjava 7 vrlina:

• Dobročinstvo
• Poštenje
• Pravednost
• Hrabrost
• Poštovanje
• Čast

I gdje da se tu strpaju pražnjenja? Možda i postoje ali na višem nivou, ali to je već druga dimenzija i istina koju će tek neki dotaknuti.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104897



h v a l a___n a___p o s j e t i

PJESMA MOG SINA

12.09.2019.



ŠTO ME PITALO NEBO? (Duša žene)

Pitalo me nebo jednom: "Što ti znači žena?
Što ti znači osmijeh njezin, meka kosa njena?"
A ja mišlju sebi mislih pa odgovor nebu smislih.

Kažem: "Nebo, za te imam odgovor baš jedan pravi,
što će bit' na zadovoljstvo tvojem snu i mojoj javi.
Meni žena znači osmijeh, lijepu riječ, par tajnih suza
koje vješto jutrom krije njena meka bijela bluza.

Nebo, znači mi toplina, kad me netko bodri, sluša,
znači mi što tu u svijetu živi mnogo takvih duša
koje znaju voljet', plakat' pa se jutrom budit' snažne,
jer i dalje vjeruju u stvari koje su im važne.

Bile one samo stranci, sestre, majka ili ljubav,
svaka žena za me kao cvijet je nježan, cvjetić ubav
koji čuvat', štitit' treba, zalit' vodom, rječju taknut',
a kad sunce jače grije sa sunca ga snažnog maknut'."

Nebo, eto, samo smješkom pomaknulo si oblake,
poslalo mi jedan osmijeh, tople riječi do mene,
to je osmijeh žene, nebo, i nitko ne izmisli
stvar ljepšu, no ženu kakvom Svemir je načini.

Juraj Repinac

h v a l a___n a___p o s j e t i

GUTLJAJ PO GUTLJAJ

11.09.2019.



U ovom tako crno-bijelom svijetu gdje sumrak caruje dušama i umor sklapa vjeđe srca, nazdravite sa mnom, popijmo gutljaj starog, dobrog vina kojem starost više ne znam, eonima ga pretačem iz jedne boce u drugu čuvajući ga za neki poseban čudesni trenutak trajanja, za društvo, moje prijatelje koji su me prepoznali i koje sam prepoznala.

Nema zaborava, postoji vječno sjećanje, vino moje duše opija, ali ne ubija...slatko, ali nikad u utrobi gorko, od plavog neba, od kapljica suzne rose skinute sa najljepših cvjetova koje je sunce toplo iskonima grijalo, gutljaj po gutljaj uživajmo zajedno čekajući dan zajedničkog povratka u naše nezaboravljene perivoje sna.

h v a l a___n a___p o s j e t i

PRILAGODI SE, JER ME UZNEMIRAVAŠ

09.09.2019.

Cijelo vrijeme, vrtimo se oko toga koliko smo uklopljeni u cijeli ovaj naizgled skladan, ali borgovski sklop u kojem boravimo. Kvadrat u kojem smo okruženi sa tisuću manjih kvadrata, jer svi su zatvoreni u svom omeđenom svijetu za kojeg je preporučljivo da se iz njega ne izdvajaju. Uredno podrezan, naš lanac nukleotida, naš kod koji je prvotno bio skoro troduplo veći, vremenom je skraćen, a i toliko skraćen je zakržljao, jer nam je usađena naredba da moramo slušati, sve što nam drugi kažu, a ti drugi su dobili naredbu od trećih i kad se Arijadnina nit odmota do kraja na kraju tunela nije obećano svjetlo, nego još veći mrak.

Sve to je upakirano u zamamne ponude koje obećavaju blagodat poput opscenih i perfidnih igara i igrica koje naše biološko računalo odvlače od konačne istine koja u nama duboko čuči željna da izađe iz tunela i odvede nas u svjetlo. Moramo biti odgovorni, moramo biti trezveni, um diktira emocijama, a emocije iz obzirnosti slušaju um. To se zove skraćenim jezikom psihološki fašizam. Netko tko je izvan nas diktira nam što trebamo biti i kako se ponašati, jer bez nekoga sa strane svijet bi krenuo putem anarhije.

Zaboravljamo, da imamo najmoćnije oružje i način, da sami kreiramo svijet bez možebitnog kaosa. Imamo intuiciju koja će nam uvijek točno reći što i kako da činimo i kako da razvijamo sebe u duhu ljubavi u duhu Svjetla od kojega smo i postali. Naš DNK je antena, onaj provodnik koji nas direktno spaja sa Izvorom ljubavi, ako je potpuna i cjelovita, ali podrezani smo sa nekom namjerom, da budemo im ostanemo poslušni roboti koji će na kraju završiti negdje na nekom drugom mjestu pokušavajući se sjetiti, da i sa onim malim dijelom sebe kojeg imaju mogu obnoviti svoja krila i poletjeti iz kvadrata - kaveza koji to zapravo nije pa se u sve lijepo ubacuje (samo)zadovoljavanje svoga okljaštrenog JA kojeg se veliča do besvijesti.

Sistematski se uvjerava, da smo takvi kakvi jesmo, savršene kreacije i da svaki vid mašte i intuicije nije potreban. Ratio, razum, kakve priče o nekim duhovnjacima koji te hoće naučiti da postoji nešto još savršenije u tebi koje od silnog hvalisanja tebe i tvog trenutnog ega ne može ni riječ prozboriti?

Vraćamo se polako unatrag, umjesto da idemo naprijed, sve je to sistematski napravljeno i smišljeno, da nas zauvijek ostavi u hipnotičkom transu samoljublja, makar to ne imalo uopće povoda pa se nadovežu drugi koji podržavaju tvoju tako trezvenu i jedino potrebnu desnu stranu korteksai ti sav procvjetaš koliko si savršen u svojoj podrezanoj postojanosti.

Materijalizam opet obuhvaća svojim nevidljivim stiskom pokušaj izdvajanja duše i duha iz okova tijela, gromoglasno se plješće i viče kad netko samouvjereno proglasi, da je sve što je izvan fizike glupost, sva ta duhovna uzdizanja, gurui, svi koji pokušavaju nešto reći postaju kriplovi, iluzionisti koji nemaju pojma, da je naše tijelo i naših deset ruku jedino što postoji. Konformizam, hladni skepticizam, sve to polako postaje "in", a tek smo se počeli buditi iz lažnog sna nametnutog holograma, koji je zapravo video igra bez kraja i stalno govore: "Ušuti..Prilagodi se, uznemiravađ me, dok se igram. Tako je dobro igrati se, jer imamo računalo u svojoj glavi."...i umjesto da ga isključimo, ugasimo sve i krenemo putem prema svome Izvoru u sebi, makar to naglavačke okrenulo naš život, mi se prepuštamo ugodi i lažnom osjećaju vlastite bitnosti....i netko nam donosi hranu dok se igramo, netko nam donosi piće dok se igramo, Tu i tamo pošalju nam neku nestvarnu sliku iz skladišta holodeka, da vodimo i ljubav pa se opet vratimo tastaturi.... i nastavljamo tako ne pokušavajući se isključiti pa nas isključe drugi koji uzimaju pravo na naš kompletan sklop života.

Cijeli Novi Zavjet je prekrojen, da bi ljude što bolje ušuškao u nametnuti sistem vjerovanja, ali ako se usudimo pogledati u prvotna, apokrifna, gnostička evanđelja, vidjet ćemo one suštinske poruke koje su nam darovane, da bi bili slobodni.

U Tominom evanđelju, Isus je rekao: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati vidljivim, a njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću. Kad vidite svoje slike, radovat ćete se, ali kada budete vidjeli svoje slike koje su postojale prije vas i koje ne umiru niti se pokazuju, koliko ćete podnijeti? Ja nisam došao da donesem mir, nego nemir." i upravo je u tome poanta cijelog ovog kockastog ukalupljenog života.

Nameću nam se naše slike koje nas raduju, jer sve je samo vanjska forma koja sa našim unutarnjim slikama nema veze. Kakvi smo iznutra? Samo svjetlo svjetla, a koliko ovakvi Podrezani i zaljubljeni u vanjsku formu sebe možemo istinski biti spremni suočiti se sa najvećom čistoćom i ljepotom svemira, Vrhunskim Suncem koji nas je iznjedrio??

Swedenborg u svojoj knjizi "Raj i pakao" spominje duše koje gotovo fizički bol osjećaju kada se odjednom nađu pred Takvim Svjetlom i vraćaju se u svoja zasjenjena mjesta, jer su tako naučili, jer su ih drugi cijeli život odvlačili od Istine koja je u njima, ali im se zabranjuje da je dotaknu.

E, pa, vrijeme je da počnemo raditi na sebi prije, nego istekne ovo zemaljsko vrijeme, da se ne bi opet vratili u novom tijelu, na novi početak i opet u novom kavezu. Naš život je beskonačna spirala po kojoj se penjemo u savršenu i slobodnu sferu Ljubavi.

Koliko smo spremni, da konačno saslušamo one koji nam to žele saopćiti ili ćemo opet kao i uvijek reći: "Ostavi me na miru., prilagodi se kao i ja i bit ćeš dobro. Ovako riskiraš da te proglase nenormalnom ćelijom sklopa u kojem boravimo."

Oni koji su razbili taj kavez, dužni su drugima govoriti o tome koliko su vezani u svojoj (ne)sigurnoj kutijici koju zamišljaju kao jedini i najljepši svijet koji postoji i trebaju biti uporni u svom tihom "gurkanju" onih koji se iz svog lažnog sna ne žele probuditi.




http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100617

h v a l a___n a___p o s j e t i

O BUDNOSTI

08.09.2019.



Za razliku od drugih mojih tekstova, ovaj pišem otvoreno i sa puno povjerenja da će sve biti pravilno posloženo na svoje mjesto. Zašto se osvrćem na budnost? Zato, jer upravo tu imam osjećaj, da svi ponekad zakažemo, naravno, nikad u punoj negativi.

Moja duša je od početka ovdje bila otvorena i namjeravam je takvom i ostaviti, ali ponekad mi zasmeta što se od predivnih simbola i alegorija stvaraju i pripisuju uloge koje to u biti, nisu, a ja to pretočim u jednostavno-ne-budnost.

Orao kao savršen simbol Duha koji, ako mu se prepustimo, sagori sve naše iluzije, prikačenosti, okove koji nam smetaju da licem u lice pogledamo Stvoritelja. Ma, ja prva svaki dan sam u Orlovom kljunu, jer uvijek nešto postoji radi čega sam kod njega, ja nikad ne mogu biti on, ali mogu biti BUDNA i svoje nedostatke njemu prinijeti.

Orao sam priznaje, da je samo put, predivan put još divniji put je čistoća srca i nevinost duše koju samo hrabri ratnici koji se ne boje umrijeti sebi, imaju, ali isto tako svjesna sam kao što jedna od vas divnih duša reče, mrtvi-zombiji-ne mogu umrijeti, jer su već mrtvi, svi mi ovdje imamo vlastite svemire duše, svoje domove duše i tako se divno dodirujemo i komuniciramo sapunom otvorenošću - i recimo, skromnošću. Svatko ima svoje blago i dijeli sa svima, ali isto tako, na žalost, postoje i sitni kradljivci toga blaga koji u biti (dolazimo do toga) nisu organske, nego anorganske duše.

Pojam spominje Castaneda i nije nepoznat, dDuše koje još u biti ni nisu probuđene od daha Vječnoga, a nastaju kao spoj raznoraznih entiteta, mix svega što nije život - u pravom smislu riječi. Možda čak vuče na sitnu paranoju, ali to je gola istina i ništa više. Ja i za takva bića osjećam - vjerovali ili ne samilost i ne bunim se, dok ne počnu svoj smiješni ples samodopadnosti i samoljublja i dok ne počnu banalizirati čistu, najčišću esenciju univerzuma koja je jača od sve magije - LJUBAV.

Ponavljam se možda vrlo često je u tekstovima spominjem, ali nikad neću prestati o njoj pisat i ne tražite bilo kakvo spominjanje imena, uloga, sve to možemo jednom postati i mi, ako ne ostanemo budni do kraja.

Kažu u VEDAMA, da je pravo značenje Veda (vidya) BITI BUDAN, održati se budnim. Ne uči gledati, ne uči vidjeti, još manje znati. Da bi znao, čovjek mora vidjeti, ali da bi vidio treba biti budan. Veda budi iz sna što je ljudski život tu u materijalnom svijetu, probija zatvoreni život i otvara ga, kazuje prvotni smisao stvari, otvara čovjekove oči i kazuje autentični smisao svijeta, jer učinak onoga što kaže nije da čovjek vidi i poznaje sliku svijeta, nego da se budi iz tog prizora.

U Tibetanskoj knjizi mrtvih piše, da dušu dočekuje takva strašna svjetlost da se ošamuti i da stenje, ali jao njoj, ako se uplaši! Jao njoj, ako ne prepozna da svjetlost nije drugo, nego božanska iskonska slika ljudske budnosti: Vječna budnost, ako nije dovoljno budna, ako se skupi, okreće, ako je pospana i omamljena, onda je izgubljena.

Duša u Egiptu na svom nadzemaljskom putovanju, ako nije budna, skriva se pred čudovištima i veseli se očaravajućim bogovima. Pospana i omamljena trpi, da je komadaju krokodili, da joj sudi nadzemaljski sudac, ali ona koja je budna pada ničice pred slikom i moli se: "Veliki krokodile, znam, ti si ja! Veliki sjajni Hore, Ja sam Hor".

Od svega što postoji, budnost je najbolja. Ja sam samo ta koja iskreno želi kod sebe i svih upravo tu budnost održati i ništa više. Budnost nije voljnost za djelatnost, nije osobina mišljenja, nije oštrina osjetila, nije napeta snaga, nije inteligencija, nije svjesnost, nije razumijevanje, nije viđenje, nije znanje...ona je mekana podatnost svemu što je duša, neodoljiva veza sa svime što je duša, citiram ulomak iz knjige Bele Hamvasa: "SCIENTIA SACRA":

''Ta nehotična i nesavladiva osjetljivost, ta nemoćna privlačnost, mekana podatnost, neodoljiva vezanost prema duši, to je BUDNOST DUŠE, zbiljska budnost, ljubav. Zato su stari govorili da veliki i lijepi ljudski život nije djelatan, MOĆAN, JAK, UČEN,BOGAT, SLAVAN, ČUVEN, NEGO JE --- BUDAN-----!!! A budnost nije znanje, nije moć, nije snaga, nije djelatnost, nego LJUBAV. Duša prema duši je budna, osjetljiva, osjetljiva na mekoću, na svjetlost,na podatnost, na privlačnost, na čistoću, na jednostavnost, na ljepotu i mir duše.Ta osjetljivost duše prema duši je LJUBAV..."

Završavam citat i ova razmišljanja, sve što ima dušu, predivno oko Orla i u nadubljem bezdanu, primjeti. Orao je LJUBAV, ali tek dio onog svevidećeg OKA koje je još veća ljubav, za one bez-DUŠNE to oko je sklopljeno, jer ih zapravo ni ne može vidjeti.

BEZ-dušje je ekvivalent NE-životu, a neživot je sve-osim Ljubavi. Čista ljubav se ne može ni umjetno stvoriti ni ukrasti, kad tadmaska licemjerja se rastopi i to je poanta svega stvorenog, ljubav ili imaš ili nemaš.

Milost je ta, da je svakom poklonjen titraj te Ljubavi, čak i onima koji ne znaju što će sa njom, ali to je već druga priča i osobna stvar Stvoritelja i stvorenih.

h v a l a___n a___p o s j e t i

O samoći, mudrosti i još koječemu..

07.09.2019.



Nikad neću ograničavati tišinu koliko god me vodila u beskraj samoće, uvijek ću je poslušati kada mi svojim glasom govori o beskraju ljudskog nemira i putu kojim se dolazi do mira. Dopustit ću svojoj nijemosti, da pobijedi želju za dokazivanjem vlastite istine, jer sve je to samo dijelić cjeline, tražit ću istinu u svim ponuđenim istinama i nikad se neću zaustaviti na jednoj jedinoj, pravoj i ponuđenoj. Tko sam ja, da se izdvajam i od drugih se odvajam kada trebam zapravo spajati sve razdvojenosti?

Jedina mudrost koju priznajem kao početak svih mudrosti je jednostavnost življenja, a jednostavno živjeti ponekad je najteže živjeti, jer smo se izgubili u kompliciranju i preslagivanju učinjenog. Jednostavnom čovjeku život teče lagano poput izvora koji svojim pravcem teče i na kraju uranja u more i ne pita se nikad zašto teče baš kako teče i hoće li uopće doći do mora, on slijedi svoj put bez puno razmišljanja, sluša svoju tišinu i teče bez zaustavljanja.

Dopustit ću svome bezgraničju duše, da postavi granicu, ako osjeti da imalo izdvajam vlastitu mudrost, zapravo, čim izroni imalo želje za tim dopuštam, da me slobodno proglasite budalom, jer budale koje ne izdvajaju svoju mudrost prije će naučiti lekcije, nego mudri ljudi koji budale preziru, a sebe ističu i nemojte sada početi komplicirati i svrstavati i razdvajati. Niti je tko dovoljno mudar niti je itko do kraja lud, sve je to zapravo jedno pihvatimo li da smo oboje i već smo uhvatili nit jednostavnosti.

Ja tek dio životne škole prođoh i još nemam pojma u kojem sam razredu, valjda ću i to jednom saznati.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/o-samoci-mudrosti-i-jos-kojecemu

h v a l a___n a___p o s j e t i

NOVI ČLAN OBITELJI

05.09.2019.


slike: Tanja

Jedna od mojih velikih želja u mini izdanju postala je dio naše obitelji: mali čivava, nazvali ga Dobby, jer okice i uhice podsjetile nas na dragog elfa dobbya iz "Harryja Pottera".

Još ne krade čarape, trenutno spava u krevetiću sa svojom malom igračkom, malim medvjedićem i jako jako je dobar psić.

Nije me budio ujutro, ustajao je samo da papa i ode na svoj podložak koji mu je toalet, čudo jedno malo Božje, jedino je hrabro zarežao kad se maca Lily približila i to je to.

Puna nam kuća, još da Ivanin veliki peso Scar dođe, bit će još punija.

h v a l a___n a___p o s j e t i

Nešto mi opet kokoškice na pameti..

04.09.2019.



Gledam moj kokošarnik, zima duga, smanjilo se jato, pijetlovi ostali, njih troje, kokice, samo 5. Neke su otišle od starosti, neke su jednostavno nestale, ne znam je li lisica pronašla neki put ili prolaz, morat ću sve dobro pregledati, ali kažem, najjače su ostale i najhrabrije i par gusaka koje su mi nekako na srcu. Pripremam podmladak, još malo pa ću staviti jaja u inkubator i biti zamjenska mama.

Život je takav. netko ode, netko dođe, ostanu najvjerniji bez obzira na sve i oni koji se prilagođavaju svim uvjetima i toleriraju sve različitosti i faze.

Napravila sam mali osobni pokus, ali ne ovdje. Kad pišem o anđelima, slatkim stvarima, odjednom svi se stvorem kad okrenem ploču pa pišem o vješticama, svi se poplaše, iako su i vještice i anđeli dio jedne medalje.

Volim biti i jedno i drugo, jer zapravo vještice su cijelo vrijeme blasfemirane i proganjane čisto iz razloga, jer su bile upućene u tajne koje običan puk nije smio znat, lakše je vladati neukim pukom, nego dopustiti da nešto nauči i pomogne sam sebi u nekim situacijama, a kakve to veze ima sa kokoškama i kokošinjcem?

Ma, ima..cijeli svijet je smješten u kavez ne bi li se što više duša zaustavilo u svom razvoju i samorazvoju, prirodan tok stvari nijedan kavez neće zaustaviti.

U početku bijaše dinosaur pa se pretvorio u kokicu, a kokica će konačno shvatiti kako je zapravo orao odgojen, da bude u kokošinjcu....tako je govorio striček Castaneda...tako zapravo i je...

h v a l a___n a___p o s j e t i

KOJIM PUTEM ĆE MOJA DUŠA DANAS KORAČATI?

03.09.2019.



Koračat će putem kojeg je odavno zacrtala, a uvijek se nekako putokazi okrenu, da bi ih netko tko je prolazio prije mene dobrohotno vratio na svoje mjesto.

Ja koračam vođena tračkom svjetla koji, iako ponekad neznatno malen, bude dovoljan da obasja tamu, koračam onim konačnim osmijehom koji kaže: "sretna sam što sam baš tu gdje jesam i s onim što imam."

Dopuštam, da cvijet bude veći od mene, jer mu ne trebaju riječi, da pokaže svoju nježnu bit, pokušat ću urazumiti nesuglasja oko mene i neprijateljstva izvan mene zagrliti svojom strpljivošću, jer svi smo stvoreni da se ljubimo bez razlike i dozvolit ću, da moja krila dotaknu oganj sunčev bez straha, da ću se rastočiti i nestati, jer rastočenost je put ka sebi, uvijek i zauvijek.

Svaki djelić naše postojanosti skup je božjih čestica koje će se vratiti jednom u njedra otkud smo i krenuli i zato neću danas hoditi stazom strepnje i briga niti strahovima dati svoj prostor.

Okružena mirijadama anđela, vila i divnih prijatelja mogu samo zahvaliti na novom danu i novoj mogućnosti, da iza sebe u nekome ostavim djelić darovane ljubavi.

h v a l a___n a___p o s j e t i

SAJAM TAŠTINE

02.09.2019.


slika: digital art

Iznad sebe kroz oblake duše svoje gledam i vidim vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari mrve mudrosti duboke ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje bez obzira na sve pa omađijani kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja sam ona koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih koji ne znaju, da su robovi nekome i nečemu, ja čupam i srce koje lažno želi u nekom živjeti sebe.

Tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikom robovati ne smije, svi demoni veliki i mali koji srce porobljuju gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem.

Znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni koji su istinski svoji uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena, da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu svemir priprema i tako je i tako će biti.


https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/vasar-tastine

h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.