Moja zelena škrinjica

Kada bi barem problemi osjetili da vrijeme da se malo povuku...pričekaju...vrijeme je Božića...vrijeme je - za mene odmora.
Ali nema.
TO je i dalje u našoj obitelji. Teška ovisnost...teška borba. Malo se primirio, dao malo nade i opet...
Umori sve to, obeshrabri sve to...
Usponi i padovi, dizanje, puzanje, hodanje, spoticanje...neprospavane noći, usiljeni smješak za djecu, za posao, za susjede, za dućan...a unutra plačeš i osjećaš jad i nemoć.
Odlazim na odmor i neće me biti jedno vrijeme...
Svima meni dragim novim virtualnim poznanicima želim mir...barem ovih dana.
Voli vas zelena...

Imala sam na umu napisati post o sasvim drugoj temi, ali jutrošnji pozdrav izvrnuo je totalno tijek mojih misli...
Jutros me dođe pozdraviti moja kolegica i zapita me kako sam...zastala je na vratima i osjetila sam da je to bio samo uvod i da treba moje pitanje - kako si ti?...
Pitam ja nju - kako si mi ti? Nikako...odgovori ona i oči joj se napune suzama...Inače je vedra i vesela ... i na trenutak zastanem, gledam ju i ne vjerujem... zapravo u ovih 10 tak godina, NIKADA ju nisam čula da govori da je NIKAKO!
Što ti se događa? - upitam ju.
Imam kvržicu - odgovara.
Kakvu kvržicu, gdje? ...pitam, ali predosjećam.
U grudima - odgovori.
Pa dobro, jel' znaš što je ili je "samo" kvržica, pa si uplašena?...pitam, nadam se još uvijek da nije...
Znam - nije dobro... i odjuri da se ne rasplače u mojoj sobi...
Ostala sam bez riječi, tupa, buljeći u telefon ispred sebe i sjetim se...
Prošle godine, u ovo vrijeme, kolegica sa kojom sam radila skoro od prvog radnog dana, a to nije malo godina, koja mi je kroz to vrijeme postala i prijateljica...skupa smo bile trudne, rodile u razmaku mjesec dana, družile se i van posla...jedan dan samo nije došla raditi...Nazvala sam ju, jer to nije bio njen običaj ne doći, a ne javiti mi se...
M. gdje si? Što se događa? Trebam te pokriti, šef ti je tu...?
Znam, nije dobro draga - odgovori ona - jučer sam dobila nalaz, znaš imam kvržicu u grudima i nije dobro...
Moj Bože, pa zašto mi nisi rekla M.? - bila sam skoro uz šok i malo ljuta, povrijeđena, pa mislila sam da smo si bliske...no zadržavam dah i riječi i čujem:
Volim te previše i nisam htjela da brineš...odgovori mi ona.
Od toga dana prolazila sam s njom te njene najteže dane u životu, nekad peglajući kod nje i šuteći, praveći joj samo društvo, nekad satima plakati s njom na telefon, ma svašta je bilo...sada skoro godinu dana poslije skoro sve je u redu. Odstranili su joj dojku, prošla je kemoterapiju...psihički je zarasla, nalazi za sada su u redu, pije ljekove i tako će biti najmanje sljedećih 5 godina, sa mogućnošću remisije uz pomoć stručnih osoba uči živjeti, a i kosa joj je porasla ... jača i gušća i pošto ima jež frizuru i na žalost zbog bolesti, malo kila, izgleda kao curičak...
No, ono što pamtim je njena rečenica koju je rekla nakon što se probudila poslije operacije...
Znaš draga, postoji stvarno u životu dan koji ti promijeni život...a ja sam ga pola prespavala... i osmjehnula mi se...
Eto, draga moja M. ovo je post za tebe, hrabra, divna ženo...

PREUREĐENJA!



Otprilike su nam takvi dani i što se nas dvoje tiče.
Djeca zatvorena u jednu sobu, čak je i ptica premještena na vrh ormarića u kupaonu, jer bi od buke i prašine oboljela, a pas, od zujanja brusilice, lupanja i drugih nepoznatih zvukova, grabi kuteve, preneražena pogleda. Polako, ali sigurno gubim kontrolu nad stvarima, a nered koji se gomila ne uspijevam očistiti...šteta što u Hrvatskoj ne postoji "odred za čistoću"...imali bi posla. Nas, toliko, jede za malim stolićem na djeliću netaknutog poda, na tri stolice izmjenjujući se...šok za obitelj kojoj je stol za 8 osoba premali. Naravno, prije pripreme hrane, ukloniti svu prašinu sa, na i u ... pa onda između tri poteza kistom, malo sauganja, pranja podova, veša, skuham i večeru, ručak za sutra i pripremim doručak...poneko dijete odvezemo ili pokupimo sa treninga ili drugih obaveza, obavimo kupnju osnovnih namirnica, a sve to od nekog doba popodne, nakon posla. Baka, deda i ini servisi ne funkcioniraju, osim da pitaju "kao ide?".
Naime, podovi još nisu gotovi, (ali ima nade) a mi i djeca moramo funkcionirati kao da je sve u najboljem redu, a nije...
No, kako sve u životu ima svoje dobre i loše strane, on nema toliko vremena za TO, a izgleda kao da mu trenutno niti nije na pameti, jer puno radi...odnosno, ispravak, sve radi sam...sve radimo sami...i osim zagrljaja bez riječi, dodira bez riječi i ja sam ostala bez riječi...pod u dnevnom boravku predložio je da bude i biti će ... zeleni.

...za danas jedna pjesmica iz škrinjice, napisana je negdje u ovo vrijeme prošle godine, pa, pošto je opet vrijeme "želja, čestitaka i pozdrava", možda ove godine...

"Moja (trenutno) najveća želja


...želje
male, velike, skromne, neskromne, ostvarive, neostvarive...
Različite... rastu s nama, rastu u nama
...ili se gase, ili se gube, ili se ipak na kraju ispune.
Za neke je bolje, makar je to bolno, da prazne i neispunjene su ostale,
a neke su ispunjene, makar smo mislili da nikad ispunjene biti neće, ili
pri pomisli na njih odmahnusmo rukom, «ma, nisam ja te sreće»...
A ja?
Imam i ja želju, jednu malu il' veliku, kako se uzme ... jedan dosadni, dosadni tjedan,
...rekoh, mala ili velika kako se uzme, ali stvarno ga želim, dosadni tjedan...
niti da mu dodam niti oduzmem...rutinu i mir, lijenost i dosadu, nit' suza, nit' smijeha,
nit' uspona, nit' pada...samo jedan dosadni tjedan... i po mogućnosti u kalendar ove
godine da pada..."

A vi...za što sve vi "imate Master Card", a za što ne...?

Sjećam se jednom u jednoj epizodi emisije o životinjama, srna je tren prije nego ju je tigar zgrabio, umjesto da bježi i pokuša se spasiti, tren koji joj je mogao možda spasiti život, ulila u pogled...pogled prema tigru. Gledali su jedno drugo, sekundu, možda dvije, no osjetila sam ih kao zamrznuti kadar života, koji traje, ni sam ne znaš koliko, u realnom vremenu tren, a čini ti se kao vječnost... dugo sam poslije razmišljala o tome što sam u tom pogledu vidjela. Njezinu molbu, nemoj... ili procjenu, hoćeš li to učiniti, ili je to bilo samo drsko - ne bojim te se, makar znam što slijedi...Tigar je bio miran, pogled odlučan, ishod za njega neupitan...no, tigar ipak nije ubio srnu...zaletio se za njom svom snagom, bila mu je dah do smrti, u jednom trenutku odustao je i pustio ju da ode...
Što je moj pogled govorio njemu?...ne odustajem od tebe, ljuti se, neka i umrem u sljedećem trenu...TO moraš napustiti, a ja OSTAJEM!...što je njegov pogled govorio meni?...ne mogu vjerovati koliko si drska i hrabra, ali ne odustajem niti ja!...i onda je izrečeno...on je krenuo u napad, a ja u bijeg...nisam poginula, ali sam jako ranjena...povukla sam se u svoj kut i grlila svoju bol...sakupljala snagu...zbrajala misi i osjećaje.
Sjetila sam se svoj pokojnog tate. Kako mi još uvijek nedostaje. 9 godina ga nema...on bi znao, on je uvijek znao reći pravu riječ. On bi znao dati mi savjet...o kako sam sama.
Neprospavana noć, težak dan...svaki susret s njim u prolazu boli. Šutnja je teška i ljepljiva...guši me.
On - postavlja laminat u dječjoj sobi. Ja...nosim mu čašu vode i cigaretu. Znam da je žedan...ne podiže pogled, okrenem se i čujem...hvala ti. Molim, odgovaram i zatvaram vrata...ne mogu plakati, nikad ne mogu plakati kad treba! Možda bi ga suze omekšale, plačem na tužne pjesme, tužne filmove, dirljive slike malih peseka, ali kad trebam ja zaplakati, onako za stvarno, da se ne slomi moje srce, da slomim nečije srce...one prave "ženske" suze, e ne ide!
Budim se ujutro...sama...nikoga nema u kući...on radi, djeca su na vikendu...dignuti podovi u kući osigurali su im "slobodan vikend" sa punim pansionom na drugom kraju grada.
Svako jutro kad radi dnevnu - spremam mu ručak koji nosi sa sobom...to jutro nisam to učinila...osjećala sam se loše zbog toga.
Oblačim se i krećem...nazvala sam ga neka skuha kavu...donosim mu ručak, pijemo kavu, skoro u tišini...on započinje razgovor, jedva ga gledam u oči. Ma, zapravo, mislim si, zašto izbjegavam njegov pogled ... i gledam ga. Neka vidi. Neka vidi patnju, bol, ljubav i ljutnju, zašto da ju skrivam...polako počinjem reagirati na njegov glas...ima planova i stvari koje ne mogu čekati, koje moramo odraditi. Pogon smo koji zahtjeva puno posla, dogovora i akcije.
Kava je popijena, obaveze dogovorene, odlazim... na odlasku...zagrljaj.
Ima nešto čarobno u tim zagrljajima bez riječi...uvijek si možeš sam ubaciti u njih što želiš...skrivaju ili oprosti, ili ne brini bit će sve u redu, ili volim te, ili ne znam što će biti s nama, ali želim te dodirnuti...ja nisam stavila ništa. Ostavila sam ga takvog - praznog...riječi ću umetnuti kasnije...za sada mi se šuti.
Vratila sam se u prazan dom...odradila što se moralo...i legla...tjerajući se da ne osjećam ništa, da ne mislim ništa. Teško je to...ali može se.
Navečer došla su djeca...svakodnevni razlog za osmijeh. Da, tako ću živjeti...svaki dan obući jedan njihov osmjeh, pet raznih osmjeha za pet radnih dana...ali...što ću za vikend? Hm, da falimo i mi dvoje...morat ću si posuditi koji osmjeh, ma, ima u škrinjici njihovih osmjeha dosta...pogotovo od mog malog najmlađeg žutkastog anđela.
Jedno po jedno izvodimo naše večernje rituale pred spavanje. Odlazimo na spavanje...liježem na svoju stranu kreveta...tiha sam i mirna.
Na pamet mi padne ona moja srna s početka priče...tko zna što se s njom desilo...da li ju je ipak na kraju pojeo tigar, taj ili neki drugi...ma, jesam bedasta govorim si...život ti se ruši, a ti razmišljaš o srni!...
Daj smisli neku rečenicu za onaj zagrljaj danas, pa odi spavaj!.......i začujem njegov glas..."fališ mi ljubi"..."i ti meni" odgovaram mu...pruža mi ruku, ja ju prihvaćam...tonem u san...i priželjkujem...da je srna barem još živa.

koji put protiv sebe ili uzeti slobodno...nije dobro...

Jutros, ma ne jutros, još jučer...negdje pri kraju teksta koji sam napisala, znala sam...neću uzeti slobodan dan, u nikakve životne dugove ne idem...ili ne mogu ja protiv sebe - drugi dio.
Kao i drugih, meni vrlo važnih dana, potrudim se zapamtiti sve, baš sve detalje. Mirise, zvukove, boje...kasnije nosim taj dan kao sliku, ali samo moju, sa zvukovima i mirisima...e, nema tog albuma koji to čuvati može, osim moje zelene škrinjice...
Eto, tako i danas...sjećam se drhtavih ruku dok sam prala zube, ledene vode, borica oko očiju dok sam se zabrinuto gledala u ogledalo...mirisa doručka moga sina...njegovog disanja i meke pospane šutnje, dok smo se vozili svaki prema svojoj obavezi...i još hrpu bitnih, nebitnih detalja...
I onda taj trenutak...izbor je bio - provjeriti da li je voljeno biće izgovorilo HOĆU samo tako ili...
Kao kad me nešto dugo boli, pa onda i utrne, nisam bila sigurna da li me boli ili ne...neki čudan osjećaj i onaj već poznati tuga i razočaranost.
Onda ljutnja...pa zna li on što je sve na kocki? Pa, zar mu dana riječ ništa ne znači? Zar ne može u meni pronaći niti jedan jedini mali, najmanji razlog za održati riječ?...Ako ne u meni, onda u naše petero djece...toliko su već propatili...toliko smo mi već propatili...
NE. Očito ne može.
Ovisnost je jača...
Ponudila sam mu svoj odlazak.
On je prihvatio...zapravo, rekao, da mu je TO važno toliko, da će me otjerati, ukoliko nastavim inzistirati na tome da prestane s tim.
Eto...došli smo izgleda do kraja naše priče...a da ipak probam uzeti danas slobodan dan, možda nije prekasno...kad već protiv sebe ne mogu...a i za sve drugo je prekasno.

teško izdrživo, ali sloboda daje izbor, a rane u slobodi nosiš kao medalje i osmjehuješ se dok ih zadobivaš, bez obzira na to što taj osmjeh ponekad prekrivaju suze" ...

Voljela bi da sutra nemam izbor. Da moram i mogu prihvatiti tuđi izbor.
Tuđi izbor donosi mi mir.
Moj izbor donosi možda mir, možda patnju.
U tuđem izboru i miru, možda je upakirana laž.
U mom izboru, istina je ta koja će donijeti mir ili patnju.
Pokušavam postaviti formulu, plus, minus, jednako... Nikako mi ne uspijeva. Zašto?
Dvoje nas je koji želimo isto, nula nas ne zadovoljava, minus neprihvatljiva opcija, a samo jedan može biti u plusu...
Možda bi mi bilo lakše kada bi, bar za početak, mogla sebe uvjeriti da je i u životu moguće odobriti si "dozvoljeni minus"...ili prestanem cendrati zbog dobivenih rana ili... jednostavno slobodno izaberem uzeti slobodan dan od izabiranja...

Utorak, 09.12.2008.


Priznala sam da sam iznevjerila danu riječ. Priznala sam da sam na taj način saznala da je iznevjerena riječ dana meni. Bez pitanja. Samo rečenicom: "nismo odradili dobro."
Ne treba nama puno riječi. Predobro se znamo...
Bio je polumrak u prostoriji. Taman dovoljno svjetla da ti vidim lice. Reakcija očekivana. Nevjerica, ljutnja, obrana...napad.

Zašto sam to tako odradila. Zašto nisam pričekala?
Zato jer je učinjeno. I nikakvo vrijeme neće obrisati tu činjenicu. Sa tim ne mogu živjeti...mislim, mogu, ali i glumiti da živim. A ja sam jako loša glumica.

Trenutak iza mog priznanja, svijet nije izgledao tako lijepo, ni lampice upaljene u prozoru, ni na kući, ni crteži na stolu vrijednih ruku naših najmlađih ukućana...ništa nije imalo smisla. Sve sam to poljubila pogledom i rekla svemu zbogom.

Jedino to mi preostaje, otići sa svojom škrinjicom...jer ja TO podnijeti ne mogu, pokušala sam, nalazila godinama razloge, pokušala vjerovati u sve istine koje su mi bile ispričane, ali...ne mogu ja protiv sebe.

Položena ruka na moje rame prije spavanja...neprospavana noć...ali bila sam mirna, da te ne probudim, tko zna koliko ću još imati prilike ovako ležati uz tebe...slušam kako dišeš, upijam tvoje mirise, pamtim tvoje obrise.

Jutros zagrljaj. Pitala sam: "hoćeš li TO učiniti za mene?" "Hoću."
Sjeo si i bio si tužan, ljut pomalo, pogled prazan...pogled koji me izbjegava...Na sekundu bilo mi je toliko žao, što sam postavila to pitanje. TO ti je jako važno...ali ja protiv sebe ne mogu i meni je TO važno...želim da TO nestane između nas dvoje...želim da TO nestane iz našeg doma, želim da to izneseš van iz naše kuće, kao glomazni otpad! Ma još bolje, da to zapališ! Nikome TO u kući ne treba...

Sebično možda, ali tako jest, to sam ja...sve drugo bilo bi nešto, što ne voliš, netko, koga ne voliš.

"Sjećaš li se našeg suncobrana? I njega smo bacili...nakon duge i teške borbe?"...pokušala sam se i našaliti malo...ali u sebi...možda sam ti trebala i to reći, no, prešutila sam. Uzela sam i šalu sebično, jer mi je trebala kao štaka da mogu izaći iz kuće, toliko su mi noge bile drhtave i slabe...od straha i neprospavane noći.

Odlazim iz kuće.
Ni jutros svijet ne izgleda lijepo, možda zato što je dan, pa ni lampice ionako nemaju smisla, a crteže još nismo poljepili po prozorima...možda večeras opet kad se vratim kući lampice i crteži dobiju smisao...možda se čarolija vrati, možda i za mene postoji koje malo čudo...koje ujutro neće nestati.
Za svaki slučaj, okrenem se još jednom, možda ipak...ma, ne...ništa nema smisla ako me ne dočeka tvoj topli osmijeh...

Ponedjeljak, 08.12.2008.

Na jednom blogu čitam o odlukama. O pomoći pri donošenju odluka...
Mučim se ovih dana i pokušavam donijeti odluku, koja bi me umirila, želim napraviti ispravan potez, a ujedno ne srušilti puno malih svijetova oko sebe. I čekam. I mučim se. I važem i odvagujem. I život lagano prolazi kraj mene, a ja samo o tome razmišljam...

Dala sam riječ jednoj osobi. I ta osoba je meni dala riječ.
Iznevjerila sam danu riječ i na taj način saznala da je i ta osoba iznevjerila riječ danu meni.
Što sad?