Moja zelena škrinjica

Sjećam se jednom u jednoj epizodi emisije o životinjama, srna je tren prije nego ju je tigar zgrabio, umjesto da bježi i pokuša se spasiti, tren koji joj je mogao možda spasiti život, ulila u pogled...pogled prema tigru. Gledali su jedno drugo, sekundu, možda dvije, no osjetila sam ih kao zamrznuti kadar života, koji traje, ni sam ne znaš koliko, u realnom vremenu tren, a čini ti se kao vječnost... dugo sam poslije razmišljala o tome što sam u tom pogledu vidjela. Njezinu molbu, nemoj... ili procjenu, hoćeš li to učiniti, ili je to bilo samo drsko - ne bojim te se, makar znam što slijedi...Tigar je bio miran, pogled odlučan, ishod za njega neupitan...no, tigar ipak nije ubio srnu...zaletio se za njom svom snagom, bila mu je dah do smrti, u jednom trenutku odustao je i pustio ju da ode...
Što je moj pogled govorio njemu?...ne odustajem od tebe, ljuti se, neka i umrem u sljedećem trenu...TO moraš napustiti, a ja OSTAJEM!...što je njegov pogled govorio meni?...ne mogu vjerovati koliko si drska i hrabra, ali ne odustajem niti ja!...i onda je izrečeno...on je krenuo u napad, a ja u bijeg...nisam poginula, ali sam jako ranjena...povukla sam se u svoj kut i grlila svoju bol...sakupljala snagu...zbrajala misi i osjećaje.
Sjetila sam se svoj pokojnog tate. Kako mi još uvijek nedostaje. 9 godina ga nema...on bi znao, on je uvijek znao reći pravu riječ. On bi znao dati mi savjet...o kako sam sama.
Neprospavana noć, težak dan...svaki susret s njim u prolazu boli. Šutnja je teška i ljepljiva...guši me.
On - postavlja laminat u dječjoj sobi. Ja...nosim mu čašu vode i cigaretu. Znam da je žedan...ne podiže pogled, okrenem se i čujem...hvala ti. Molim, odgovaram i zatvaram vrata...ne mogu plakati, nikad ne mogu plakati kad treba! Možda bi ga suze omekšale, plačem na tužne pjesme, tužne filmove, dirljive slike malih peseka, ali kad trebam ja zaplakati, onako za stvarno, da se ne slomi moje srce, da slomim nečije srce...one prave "ženske" suze, e ne ide!
Budim se ujutro...sama...nikoga nema u kući...on radi, djeca su na vikendu...dignuti podovi u kući osigurali su im "slobodan vikend" sa punim pansionom na drugom kraju grada.
Svako jutro kad radi dnevnu - spremam mu ručak koji nosi sa sobom...to jutro nisam to učinila...osjećala sam se loše zbog toga.
Oblačim se i krećem...nazvala sam ga neka skuha kavu...donosim mu ručak, pijemo kavu, skoro u tišini...on započinje razgovor, jedva ga gledam u oči. Ma, zapravo, mislim si, zašto izbjegavam njegov pogled ... i gledam ga. Neka vidi. Neka vidi patnju, bol, ljubav i ljutnju, zašto da ju skrivam...polako počinjem reagirati na njegov glas...ima planova i stvari koje ne mogu čekati, koje moramo odraditi. Pogon smo koji zahtjeva puno posla, dogovora i akcije.
Kava je popijena, obaveze dogovorene, odlazim... na odlasku...zagrljaj.
Ima nešto čarobno u tim zagrljajima bez riječi...uvijek si možeš sam ubaciti u njih što želiš...skrivaju ili oprosti, ili ne brini bit će sve u redu, ili volim te, ili ne znam što će biti s nama, ali želim te dodirnuti...ja nisam stavila ništa. Ostavila sam ga takvog - praznog...riječi ću umetnuti kasnije...za sada mi se šuti.
Vratila sam se u prazan dom...odradila što se moralo...i legla...tjerajući se da ne osjećam ništa, da ne mislim ništa. Teško je to...ali može se.
Navečer došla su djeca...svakodnevni razlog za osmijeh. Da, tako ću živjeti...svaki dan obući jedan njihov osmjeh, pet raznih osmjeha za pet radnih dana...ali...što ću za vikend? Hm, da falimo i mi dvoje...morat ću si posuditi koji osmjeh, ma, ima u škrinjici njihovih osmjeha dosta...pogotovo od mog malog najmlađeg žutkastog anđela.
Jedno po jedno izvodimo naše večernje rituale pred spavanje. Odlazimo na spavanje...liježem na svoju stranu kreveta...tiha sam i mirna.
Na pamet mi padne ona moja srna s početka priče...tko zna što se s njom desilo...da li ju je ipak na kraju pojeo tigar, taj ili neki drugi...ma, jesam bedasta govorim si...život ti se ruši, a ti razmišljaš o srni!...
Daj smisli neku rečenicu za onaj zagrljaj danas, pa odi spavaj!.......i začujem njegov glas..."fališ mi ljubi"..."i ti meni" odgovaram mu...pruža mi ruku, ja ju prihvaćam...tonem u san...i priželjkujem...da je srna barem još živa.