Moja zelena škrinjica

koji put protiv sebe ili uzeti slobodno...nije dobro...

Jutros, ma ne jutros, još jučer...negdje pri kraju teksta koji sam napisala, znala sam...neću uzeti slobodan dan, u nikakve životne dugove ne idem...ili ne mogu ja protiv sebe - drugi dio.
Kao i drugih, meni vrlo važnih dana, potrudim se zapamtiti sve, baš sve detalje. Mirise, zvukove, boje...kasnije nosim taj dan kao sliku, ali samo moju, sa zvukovima i mirisima...e, nema tog albuma koji to čuvati može, osim moje zelene škrinjice...
Eto, tako i danas...sjećam se drhtavih ruku dok sam prala zube, ledene vode, borica oko očiju dok sam se zabrinuto gledala u ogledalo...mirisa doručka moga sina...njegovog disanja i meke pospane šutnje, dok smo se vozili svaki prema svojoj obavezi...i još hrpu bitnih, nebitnih detalja...
I onda taj trenutak...izbor je bio - provjeriti da li je voljeno biće izgovorilo HOĆU samo tako ili...
Kao kad me nešto dugo boli, pa onda i utrne, nisam bila sigurna da li me boli ili ne...neki čudan osjećaj i onaj već poznati tuga i razočaranost.
Onda ljutnja...pa zna li on što je sve na kocki? Pa, zar mu dana riječ ništa ne znači? Zar ne može u meni pronaći niti jedan jedini mali, najmanji razlog za održati riječ?...Ako ne u meni, onda u naše petero djece...toliko su već propatili...toliko smo mi već propatili...
NE. Očito ne može.
Ovisnost je jača...
Ponudila sam mu svoj odlazak.
On je prihvatio...zapravo, rekao, da mu je TO važno toliko, da će me otjerati, ukoliko nastavim inzistirati na tome da prestane s tim.
Eto...došli smo izgleda do kraja naše priče...a da ipak probam uzeti danas slobodan dan, možda nije prekasno...kad već protiv sebe ne mogu...a i za sve drugo je prekasno.