ze(le)na macka
21.04.2007., subota
Na obalu rijeke Korane sjela sam i slikala...
     |
18.04.2007., srijeda
O rođendanu, crnoj mačketini ,glupim čašama i vrbama na Korani
|
Ne kužim ljude koji na svoje rođendane upadaju u različita depresivna stanja i taj dan im je koma, nije da mu se ja nešto posebno veselim, ali ne mogu reći da mi ne godi kada me se ljudi u tolikom broju sjete i zovu, pišu ili sms-iraju lijepe želje. Iako su me neki od njih posramili jer ja ne znam kada su njihovi rođendani, neki od njih iznenadili kao kolega koji se javio iz Azerbaijana osjećala sam se baš sretnom, sretnom jer mislim da je to ipak neki znak i da to ipak govori nešto o meni. I sve je bilo super dok se nismo Tara i ja otkotrljale na trudničke vježbe i crna mačka prešla preko puta. Nisam praznovjerna, dobro možda ipak malo – znam kada sanjam smrdljivog martina da će mi dan biti koma ili da će se desiti nešto što će mi pokvariti zacrtane planove, ali ništa više od toga... Tara je pljucala i vrtila se tri puta u krug, ali ja ne- jer ja u to ne vjerujem!! Nakon vježbi dolazi Ljubav po mene sa prekrasnom ružom i odlazimo u restoran gdje nas čekaju njegova majka i sestra kao i što smo dogovorili kad sam ih pozvala prethodni dan. I tu započinje moj urnebesni performans. Yeaaaaaah!!! Prilikom primanja prekrasnih tanjura za pizzu koju sam dobila od njegove majke pod naletom težine ispadaju mi i lupaju o stol, provjeravam da su cijeli i da se nisu razbili i osjećam kako mi obrazi gore i val vrućine koji mi zahvaća tijelo. Mrmljam nešto o tome kako su teški i kako su mi prsti natečeni i da osjećam da imam capice kao mačka s nekim poluglasićem... Ooooooh !!!!!! prestani , prestani, prestani!!!!! Pokušavam se sabrati i ostati mirna. Prestajem, obrazi su mi užareni , radim mjesta na stolu tu je i popratnih 7 prekrasnih ruža koje mi skoro ispadaju sa ruba stola... Duboki udah pa lagani izdah ( dva puta) namještam neki blijedi izvještačeni smješak.... Dolazi konobar naručujem mu Pago ananas koje mi ulijeva u one čaše na stalku od jako tankog stakla i koje su toliko duboke da kada ulijem cijeli sok u tu čašu , izgleda kao kap u moru i dok je prinesem ustima pola toga se izgubi na stjenkama!! Hebate ima li ovo smisla?? Čemu te glupe čaše ??? Ruke mi se tresu malo se prolijeva, ali sve prolazi bez zapažanja...sjetih se one basne o liji i čaplji ili rodi ili tko zna kojoj ptici s velikim kljunom! Otvaram drugi poklon od Penelope C. Prekrasna narukvica i parfem! Trebala mi je cijela vječnost da otpakujem to i onda da skinem taj poklopac s parfema da ga pomirišem i da kažem da je lijep. Poklopac je pružao otpor, znatni otpor pa je tako cvilio i škripao pod mojim nasilničkim prstima da sam se u jednom trenutku osjećala kao silovatelj parfema! Užas! Žena koja ne zna otvoriti parfem, kakva žeeeena!!! Iako mislim da znam, ali kad svi pilje u mene i očekuju reakciju...to ne volim. Ne znam što mi je bilo, inače nisam takva, nisam ni smotana ni zbunjena , ali danas mi je ta crna mačketina valjda zacoprnjala nešto i eto... Ali kao što to obično biva šlag dolazi na kraju, nakon zaista finog i obilnog ručka tražim konobara račun jer ja častim! Kao ja častim, ja plaćam , svojom karticom iako nas to na kraju mjeseca izađe na isto, ali nema veze, simbolika. Vadim svoj American i gledan u nevjerici u datum i ne kužim, jer mi je pred malo , pred par mjeseci stigla nova kartica, ne kuzim , ne vjerujem da li je zaista moguće da ja cijelo vrijeme nosim sa sobom staru karticu, ne nije moguće ili ipak je...Hebate!!! Hladno mi je! hladno!!!!, daj te mi još malo tog Paga da mi pročisti grlo jer mi riječi ostaju i čujem se kako hripčem... Sabirem se vrlo brzo i nadam se da nitko ne primjećuje promjene na mom licu, te grozne grimase i boje na licu koje me sigurno izdaju, vadim žutu visa karticu ostavljam ju s računom u baršunastoj koži tih crnih stravičnih korica, bacam smješak i konobar odlazi. Fuuuuuh! Dobro odigrano, dobro! Bravo zelena mačketino!! Dok grickam povrće koje mi je ostalo, ispod trepavica vidim konobara kako se vraća sa sredine sale HIHIHI HOHOHO histerični smijeh u sebi, ostajem hladna kao špricerJ i razmišljam o tome kako bi bilo da se sada pod ispod moje stolice rastvori i ja propadnem- jednostavno nestanem. Na katu ispod restorana je neka trgovina tipa ogromnog supermarketa i da upadnem nekom starom dedici u kolica pa da me vozi u onako kako mame i tate voze svoju djecu . Bi li to pomoglo?? Bi sve bi pomoglo u ovom trenu... Ne vjerujem u to, vidim ga i znam sto će mi reći, ovo je možda stvarno to much za mene trudnicu, slavljenicu! Žao mu je, ali ne primaju Visu! Hebate tko jos u danasnje vrijeme ne prima visu???? I dragi spašava situaciju i daje mu svoju karticu i sve je gotovo. I zašto sam se morala tako izblamirati na svoj rođendan?? Slijedeći put idemo u Mc Donalds ! Nakon ručka pod izgovorom da želim biti sama odlazim na obale prekrasne Korane i smirujem svoje misli koje se isprepliću s granama vrba što se kupaju u toj rijeci koja bljeska u sumrak. Sve je tako mirno, tako stvarno,postaje svjesna te blistave sile zivota koja ispunjava SVE. I who cares za crnu macketinu, blamazu s karticama i ostala sranja nakupljena tjekom dana?? Ja ne. |
12.04.2007., četvrtak
Pripreme su vec davno započele....
|
Pripremam se za porod. Bila sam na dva tečaja i pripremam se...svaki dan vježbam disanje i siktanje,psihički i fizički stvarno se pripremam... U početku trudnoće iako je bila planirana kad bih počela razmišljati o porodu blokirala bih svoje misli i razmišljala o nečem drugom, bilo me je užasno strah. Užasno! Toliko da nisam imala snage i hrabrosti pitati prijateljice koje su već rodile o njhovim iskustvima. Nisam mogla. Strah je bio veći. S vremenom sam se počela informirati i čitati po internetu priče s poroda , upisala dva tečaja (Jedan ko nijedan  ) i strah je polako nestajao, najgori je strah od nepoznatog i kako nam govore on je najveći neprijatelj poroda.Što su pripreme za prirodni porođaj sve više odmicale ja sam bila sigurnija u to da želim epiduralnu i od početka sam htjela roditi u Rijeci , što namjeravam i dalje. Želim roditi pod riječkim nebom, u tom rodilištu gdje sam se i ja rodila, gdje poznajem osoblje i gdje znam da cu imati brigu kakvu zaslužujem. I što je najvažnije gdje mogu dobiti epiduralnu ako to želim, a vjerovatno ću je htjeti. Mislim da je užasno nepravedno što sve bolnice tj rodilišta u Hrvatskoj nemaju mogućnost epiduralne analgezije. Problem je u nedostatku anesteziologa pa jadne žene koje rađaju nemaju baš puno mogućnosti. Užasno nepravedno! Uglavnom , u sklopu oba tečaja u pratnji očeva koji žele prisustvovati porodu obilazili smo karlovačko rodilište , prvi puta nije nikoga bilo u rađaoni, ali već drugi put je... Sad si probajte zamisliti grupicu od 15-20 ljudi, u zelenim opravama i onim vrećicama na nogama, miris bolnice,ctg pojačan toliko da se vjerovatno čuje i van zgrade ( jer su sestre i babice vjerovatno u jednoj od susjednih prostorija pa da čuju otkucaje) i ženski glas koji povremeno jauče, ne viče i ne dere se nego jauče onako više očajno. Međusobno smo se pogledavale i na licima niti jednoj od nas više nije bilo smješka, a baš smo bila vesela grupica, znale smo da nas sve to čeka, da povratka nema i da bebica mora izaći van. Sve nas je bilo strah. Jednom tati je pozlilo. Što nije uopće čudno, meni je strašniji bio taj zvuk ctg-a nego jaukanje te brižne žene , taj zvuk ctg-a i jos tako pojačan, čula sam ga još noćima, čula sam ga kroz prozor kako dopire s ulice, čula sam ga u okretajima perilice... Cijelu noć nakon tog obilaska nisam baš ni spavala, budila sam se u strahu, glasno ponavljala mantru koja mi je već ušla u svaku poru tijela DIŠEM; DIŠEM; DIŠEM- NE BOLI- DIŠEM DIŠEM vjerovatno sam i jaukala jer me je Ljubav par puta pitala što me boli i jesam li ok? Pa sam se probudila u takvom strahu da sam sugestivno pokrenula svoj porod ranije i da neću stići u Rijeku, uglavnom imala sam podočnjake na kojim bi mi zavidio i grof Dracula. Kako je moj bebić i po noći aktivan lupao me je iznutra što je samo još više doprinijelo osjećaju da je porod počeo (dva mjeseca ranije). Počela sam slagati mp3 koji ide s nama u rodilište jedan mix pjesama snage koje me inače dižu i pretvaraju u zvjer prva je jedna jako stara stvar: Run to the hills – IRON MAIDENA, nadam se da nas neće izbaciti iz rodilišta  kad Bruce pusti glas.Uglavnom bilo kako bilo jedva čekam našeg malog bebića zapravo po jačini udaraca rekla bih sad već i ovelikog malog bebića. Ovako bi to trebalo izgledati u ovom tjednu:  |
06.04.2007., petak
Vjera
|
NAkon što sam se uspjela izvući iz međuvremenskog rascjepa u koji sam upala na tom lipom otoku, E, evo me sada opet tu, čila i odmorna. Interesantno je kako promjena sredine, a pogotovo more imaju čudnovate učinke na naš organizam, misli, život... Veliki petak je , a ja neću pisati ni o ribi ni o hrani:) ovaj put, iako bih mogla...dobro, moram napomenuti da radim svoju prvu uskršnju pincu! U Rijeci sam srela neke ljude koji mi inače nisu baš dragi, a kako nisam mogla nigdje se sakriti u tom trenu, niti pobjeći glavom bez obzira suočila sam se s njima. Nije da ih se ja bojim nego jednostavno ti neki ljudi su oni koji šire negativnu vibru i za koje znaš da o tebi ne misle ništa dobro, a nisu u stanju reći ti to u facu nego ti se još krevelje i podsmjehuju , a istodobno hineći sreću kada te ugledaju kao najvećeg prijatelja. Jedna od njih je Vera, majka mog nekadašnjeg prijatelja - zmija. Ne voli me, niti ja nju. Ne voli me iz glupog razloga jer je jednom davno zacrtala u svoj izvedbeni program još za 2003.-u da ja moram biti cura njezinog sina. O da, ona je jedna od onih što ništa ne prepuštaju slučaju i za sve se uvijek pobrinu... Tako je svojem mužu, kojeg nije podnosila, našla posao u Americi, čovjek radi u pilani, ali ima plaću kakvu ovdje nikad ne bi imao sa svojom strukom. Drugi dan nakon njegovog odlaska prodala je njegov krevet ( spavali su odvojeno). Vidi li netko simboliku??? Što više reći...da ima neki menagerski posao vjerovatno bi bila jako uspješna i tko zna gdje bi joj bio kraj. Ona je jedna od onih mama koje su uvijek znale društvo svoje djece i ne samo to ,nego znala je sve tajne: - tko s kim, kada, gdje...znala je sve čak i ono što mi nismo znali, a u ekipi nas je bilo 15-ak. Hoću reći bilo je tu materijala za njuškanje, I onda kada je vidjela da od njenog plana da od mene učini djevojku svoga sina nema ništa, priča se mjenja... Više nisam draga i simpatična, posebna i prava prilika...nego postajem iritantna krava, čudakinja spremna na sve, ovisnica, djevojka sumnjivog morala i tko zna što još. I kada čujem bilo kakve komentare o sebi držim se one stare ; da nije bitno što se govori nego tko to govori. I onda skužim da me uopće nije briga za te sitne , očajne duše koje nemaju pametnijeg posla nego zabadati nos u tuđe živote i širiti mrežu neistina i mržnje. Možda sam ju prije i mrzila, sad mi je svejedno, možda ju i žalim. Znam da zna da sam se udala i znam da je pričala kako se je ona glupa zelenamačketina nepromišljeno udala negdje daleko u Africi bez rodbine i prijatelja ko siroče, vjerovatno na nekim drogama. Znam da zna i da Ljubav i ja imamo dobre poslove i pozicije. Znam da zna i da sam na trećoj godini faksa i da mi ide... Znam da zna da sam sretna. I to ju najviše boli. Jer kako netko kao ja može biti sretan uz čovjeka koji nije njezin sin??? Dok me je gledala u Tower centru pitala me je kako mi je u Karlovcu?? Jel ti ruznoooo?? Htjela sam joj reći da mi je odvratno, da me muž tuče,čupa me za kosu pa onda s njom pere pod,da pije , kocka i subotom ide na kurve , da nam je pokvarena perilica i da nam pušta krov, da nam susjed svira trubu i to uglavnom preko noći, i da svaki dan plačem ko kišna godina, i žalim što nisam ostala u Rijeci i udala se za nekog "drugog". Ali nisam ....rekla sam joj da mi je dobro. I onda me je pitala pitanje koje mi postavljaju uglavnom riječki doseljenici , a to je : KAKO TI JE BEZ MORA??? TI FALI MOREEEEE??? pitanje od kojeg mi se diže kosa na glavi... Ono -u najmanju ruku kao da sam radila na ribarici cijeli život, u najmanju ruku kao da nisam doma svakih 10 dana,u najmanju ruku kao da sam odselila u Sibir!!!!!!! Ne glupačo!!! , ne fali mi more jer ovdje imam 4 rijeke , lijepo mi je , sretna sam i živim u malom gradu, ali gradu koji mi iz dana u dan sve više paše i sve ga više volim. Zašto neki ljudi ne mogu podnijeti tuđu sreću???? Dalo bi se tu još svašta nadodati...ali moram ići raditi pincu! Znam da ovaj post ii nije u Uskršnjem duhu, ali nema veze...jel da?? Sretan vam Uskrs!!! |
02.04.2007., ponedjeljak
Pag
|
Jutro je, bude me motori barkica koje se krecu prema Rabu i krikovi galebova koji su nastanjeni na krovovima praznih vikendica. Sa salicom prve kave ciji miris me doziva izlazim na terasu gdje dugo gledam u more...dugo. Osjecam miris mora. Razmisljam. Pogled mi zapinje u vrhovima krosnji maslina, brojnim suhozidima i beskrajnom plavom moru. Osjecam se slobodnom, smirenom i zasticenom od gradske buke prometa, smoga i uzurbanosti koju u gradu ne mogu izbjeci. Mir. Miris proljeca. Sloboda... |
