Marketing
Pripreme su vec davno započele....
Pripremam se za porod.
Bila sam na dva tečaja i pripremam se...svaki dan vježbam disanje i siktanje,psihički i fizički stvarno se pripremam...
U početku trudnoće iako je bila planirana kad bih počela razmišljati o porodu blokirala bih svoje misli i razmišljala o nečem drugom, bilo me je užasno strah. Užasno! Toliko da nisam imala snage i hrabrosti pitati prijateljice koje su već rodile o njhovim iskustvima. Nisam mogla. Strah je bio veći.
S vremenom sam se počela informirati i čitati po internetu priče s poroda , upisala dva tečaja (Jedan ko nijedan
) i strah je polako nestajao, najgori je strah od nepoznatog i kako nam govore on je najveći neprijatelj poroda.
Što su pripreme za prirodni porođaj sve više odmicale ja sam bila sigurnija u to da želim epiduralnu i od početka sam htjela roditi u Rijeci , što namjeravam i dalje. Želim roditi pod riječkim nebom, u tom rodilištu gdje sam se i ja rodila, gdje poznajem osoblje i gdje znam da cu imati brigu kakvu zaslužujem. I što je najvažnije gdje mogu dobiti epiduralnu ako to želim, a vjerovatno ću je htjeti.
Mislim da je užasno nepravedno što sve bolnice tj rodilišta u Hrvatskoj nemaju mogućnost epiduralne analgezije. Problem je u nedostatku anesteziologa pa jadne žene koje rađaju nemaju baš puno mogućnosti. Užasno nepravedno!
Uglavnom , u sklopu oba tečaja u pratnji očeva koji žele prisustvovati porodu obilazili smo karlovačko rodilište , prvi puta nije nikoga bilo u rađaoni, ali već drugi put je...
Sad si probajte zamisliti grupicu od 15-20 ljudi, u zelenim opravama i onim vrećicama na nogama, miris bolnice,ctg pojačan toliko da se vjerovatno čuje i van zgrade ( jer su sestre i babice vjerovatno u jednoj od susjednih prostorija pa da čuju otkucaje) i ženski glas koji povremeno jauče, ne viče i ne dere se nego jauče onako više očajno.
Međusobno smo se pogledavale i na licima niti jednoj od nas više nije bilo smješka, a baš smo bila vesela grupica, znale smo da nas sve to čeka, da povratka nema i da bebica mora izaći van. Sve nas je bilo strah.
Jednom tati je pozlilo.
Što nije uopće čudno, meni je strašniji bio taj zvuk ctg-a nego jaukanje te brižne žene , taj zvuk ctg-a i jos tako pojačan, čula sam ga još noćima, čula sam ga kroz prozor kako dopire s ulice, čula sam ga u okretajima perilice...
Cijelu noć nakon tog obilaska nisam baš ni spavala, budila sam se u strahu, glasno ponavljala mantru koja mi je već ušla u svaku poru tijela DIŠEM; DIŠEM; DIŠEM- NE BOLI- DIŠEM DIŠEM vjerovatno sam i jaukala jer me je Ljubav par puta pitala što me boli i jesam li ok? Pa sam se probudila u takvom strahu da sam sugestivno pokrenula svoj porod ranije i da neću stići u Rijeku, uglavnom imala sam podočnjake na kojim bi mi zavidio i grof Dracula. Kako je moj bebić i po noći aktivan lupao me je iznutra što je samo još više doprinijelo osjećaju da je porod počeo (dva mjeseca ranije).
Počela sam slagati mp3 koji ide s nama u rodilište jedan mix pjesama snage koje me inače dižu i pretvaraju u zvjer prva je jedna jako stara stvar: Run to the hills – IRON MAIDENA, nadam se da nas neće izbaciti iz rodilišta
kad Bruce pusti glas.
Uglavnom bilo kako bilo jedva čekam našeg malog bebića zapravo po jačini udaraca rekla bih sad već i ovelikog malog bebića.
Ovako bi to trebalo izgledati u ovom tjednu:
Post je objavljen 12.04.2007. u 12:07 sati.