Ne kužim ljude koji na svoje rođendane upadaju u različita depresivna stanja i taj dan im je koma, nije da mu se ja nešto posebno veselim, ali ne mogu reći da mi ne godi kada me se ljudi u tolikom broju sjete i zovu, pišu ili sms-iraju lijepe želje.
Iako su me neki od njih posramili jer ja ne znam kada su njihovi rođendani, neki od njih iznenadili kao kolega koji se javio iz Azerbaijana osjećala sam se baš sretnom, sretnom jer mislim da je to ipak neki znak i da to ipak govori nešto o meni.
I sve je bilo super dok se nismo Tara i ja otkotrljale na trudničke vježbe i crna mačka prešla preko puta.
Nisam praznovjerna, dobro možda ipak malo – znam kada sanjam smrdljivog martina da će mi dan biti koma ili da će se desiti nešto što će mi pokvariti zacrtane planove, ali ništa više od toga...
Tara je pljucala i vrtila se tri puta u krug, ali ja ne- jer ja u to ne vjerujem!!
Nakon vježbi dolazi Ljubav po mene sa prekrasnom ružom i odlazimo u restoran gdje nas čekaju njegova majka i sestra kao i što smo dogovorili kad sam ih pozvala prethodni dan.
I tu započinje moj urnebesni performans. Yeaaaaaah!!!
Prilikom primanja prekrasnih tanjura za pizzu koju sam dobila od njegove majke pod naletom težine ispadaju mi i lupaju o stol, provjeravam da su cijeli i da se nisu razbili i osjećam kako mi obrazi gore i val vrućine koji mi zahvaća tijelo. Mrmljam nešto o tome kako su teški i kako su mi prsti natečeni i da osjećam da imam capice kao mačka s nekim poluglasićem...
Ooooooh !!!!!! prestani , prestani, prestani!!!!! Pokušavam se sabrati i ostati mirna.
Prestajem, obrazi su mi užareni , radim mjesta na stolu tu je i popratnih 7 prekrasnih ruža koje mi skoro ispadaju sa ruba stola...
Duboki udah pa lagani izdah ( dva puta)
namještam neki blijedi izvještačeni smješak....
Dolazi konobar naručujem mu Pago ananas koje mi ulijeva u one čaše na stalku od jako tankog stakla i koje su toliko duboke da kada ulijem cijeli sok u tu čašu , izgleda kao kap u moru i dok je prinesem ustima pola toga se izgubi na stjenkama!! Hebate ima li ovo smisla?? Čemu te glupe čaše ???
Ruke mi se tresu malo se prolijeva, ali sve prolazi bez zapažanja...sjetih se one basne o liji i čaplji ili rodi ili tko zna kojoj ptici s velikim kljunom!
Otvaram drugi poklon od Penelope C. Prekrasna narukvica i parfem! Trebala mi je cijela vječnost da otpakujem to i onda da skinem taj poklopac s parfema da ga pomirišem i da kažem da je lijep.
Poklopac je pružao otpor, znatni otpor pa je tako cvilio i škripao pod mojim nasilničkim prstima da sam se u jednom trenutku osjećala kao silovatelj parfema! Užas! Žena koja ne zna otvoriti parfem, kakva žeeeena!!!
Iako mislim da znam, ali kad svi pilje u mene i očekuju reakciju...to ne volim.
Ne znam što mi je bilo, inače nisam takva, nisam ni smotana ni zbunjena , ali danas mi je ta crna mačketina valjda zacoprnjala nešto i eto...
Ali kao što to obično biva šlag dolazi na kraju, nakon zaista finog i obilnog ručka tražim konobara račun jer ja častim! Kao ja častim, ja plaćam , svojom karticom iako nas to na kraju mjeseca izađe na isto, ali nema veze, simbolika.
Vadim svoj American i gledan u nevjerici u datum i ne kužim, jer mi je pred malo , pred par mjeseci stigla nova kartica, ne kuzim , ne vjerujem da li je zaista moguće da ja cijelo vrijeme nosim sa sobom staru karticu, ne nije moguće ili ipak je...Hebate!!!
Hladno mi je! hladno!!!!, daj te mi još malo tog Paga da mi pročisti grlo jer mi riječi ostaju i čujem se kako hripčem...
Sabirem se vrlo brzo i nadam se da nitko ne primjećuje promjene na mom licu, te grozne grimase i boje na licu koje me sigurno izdaju, vadim žutu visa karticu ostavljam ju s računom u baršunastoj koži tih crnih stravičnih korica, bacam smješak i konobar odlazi. Fuuuuuh!
Dobro odigrano, dobro! Bravo zelena mačketino!!
Dok grickam povrće koje mi je ostalo, ispod trepavica vidim konobara kako se vraća sa sredine sale HIHIHI HOHOHO histerični smijeh u sebi, ostajem hladna kao špricerJ i razmišljam o tome kako bi bilo da se sada pod ispod moje stolice rastvori i ja propadnem- jednostavno nestanem. Na katu ispod restorana je neka trgovina tipa ogromnog supermarketa i da upadnem nekom starom dedici u kolica pa da me vozi u onako kako mame i tate voze svoju djecu . Bi li to pomoglo?? Bi sve bi pomoglo u ovom trenu...
Ne vjerujem u to, vidim ga i znam sto će mi reći, ovo je možda stvarno to much za mene trudnicu, slavljenicu!
Žao mu je, ali ne primaju Visu! Hebate tko jos u danasnje vrijeme ne prima visu????
I dragi spašava situaciju i daje mu svoju karticu i sve je gotovo.
I zašto sam se morala tako izblamirati na svoj rođendan?? Slijedeći put idemo u Mc Donalds !
Nakon ručka pod izgovorom da želim biti sama odlazim na obale prekrasne Korane i smirujem svoje misli koje se isprepliću s granama vrba što se kupaju u toj rijeci koja bljeska u sumrak. Sve je tako mirno, tako stvarno,postaje svjesna te blistave sile zivota koja ispunjava SVE.
I who cares za crnu macketinu, blamazu s karticama i ostala sranja nakupljena tjekom dana?? Ja ne.
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:40 sati.