ze(le)na macka
26.01.2007., petak
Snijeg
 Jučer sam šetala po snijegu. Jako volim snijeg, kod nas na moru pao je možda dva tri puta i to je bilo to. Tako da sam jucer sva radosna i sretna otišla prošetati, zavlačila sam se u najdublje dijelove parka i drugih zelenih površina kako bih ostavila svoje capice na mjestima gdje to još nitko nije učinio! To mi je poseban gušt. NAravno da sam morala koji put pričekati da se ljudi u blizini izgube i nestanu, pa bih samo stajala i pravila se da gledam nešto jaaaako interesantno, što mi je baš u tom trenutku zapelo za oko. Još uvijek se trudim ostaviti pozitivan dojam na druge ljude... I tako sam capkala, capkala i uživala, dijete u meni se je probudilo čim sam ugledala tu prekrasnu bjelinu. A moje pravo dijete ,mislim da je osjetilo sreću i zadovoljstvo u tim trenucima, jer je jučer navečer bilo posebno aktivno i skakalo i skakalo i skakalo najviše oko ponoći i nije prestajalo. Zato sada spava i miruje... Bila bih se ja i sa malim susjedićima spustila koji put i na sanjkama , ali sam trudnica pa neću, pripremam se za odgovornu i ozbiljnu ulogu majke i trudim se potisnuti te unutarnje porive koji znaju biti još uvijek tako neumoljivi....  Odoh još malo pocapkati.  |
25.01.2007., četvrtak
MATEMATIKA
|
Jučer u ranim popodnevnim satima sam u trenutku dok sam se mučila sa matematičkom indukcijom, u jednom trenutku kao da me je netko šestarom upiknuo u rit,ustala sam i shvatila da je najbolje za mene i ostatak svijeta da ostavim sada tu gomilu ispisanih papira na stolu i iz tih stopa odem na svježi zrak. Što sam i učinila... Bit će da mi je mozak zakuhao od tih silnih korjena, nazivnika, izlučivanja i formula za opće kvadratne jednadžbe i tko zna čega još što ne prepoznajem. I tako dok sam se pitala što sve to u životu meni treba našla sam se na hladnome zraku koji je hladio i usporavao okretaje u mojoj glavi i konačno ih sveo na normalu. Onda sam se sjetila riječi moje najdraže Blondie koja me je "uvjeravala" da je njena frendica koja je u trudnoći spremala ispit iz lingvistike rodila iznimno pametnog sinčića...  Prema tome naš sin bit će matematičar i pol, ako je na tatu, a ako je na mamu imat će lijepe noge i još svašta nešto samo što mi u ovom trenutku ne pada napamet. I tako dok sam se šetala , uživala sam napokon u prirodi, istina je da baš i nema nekog zelenila i da sve osim rijeke izgleda prilično depresivno, ali nema veze ... U trenutku dok sam napuštala kuću još dok mi je para izlazila kroz ventile na ušima nebo je bilo napola prekriveno sivim,kišnim oblacima , a na drugoj polovici je sunce izvirivalo, međutim to se u vrlo kratkom vremenu promjenilo u korist kišnih oblaka. I tako dok sam bila prilično udaljena od kuće i razmišljala o tome hoće li me kiša okupati uhvatila me je ta slatka neizvjesnost trenutka , a unutarnji glas me je nagovarao da idem još dalje i dalje. Preplavio me je osjećaj kao da kradem to vrijeme samo za sebe i pretvaram ga u svoju korist. Tako je i bilo sve dok me prve kapi kiše izmješane s ledom nisu vratile u stvarnost , te sam navukla kapuljaču i pobjegla doma. Osjećala sam se super, sjela sam za stol, našiljila olovku – znam da nitko više ne piše s običnim olovkama , ali u trenutku dok ih šiljim osjećam ,osjećam kao da šiljim svoju pamet .... Zapravo to je jedan poseban ritual koji mi daje unutarnju snagu i strpljenje za obračun sa teškim nerješivim stvarima poput matematike... Rješavala sam zadatke satima...i onda u trenutku duboke koncentracije pala mi je napamet pjesmica koju me je naučila moja pokojna baba, a ide otprilike ovako: Matematika ljuta si ko paprika Tko te je izmislio Stomak mu se stisnuo!  |
22.01.2007., ponedjeljak
Mlada partizanka
|
Dakle jucer smo krenuli u nedjeljnu šetnju, ljubić se je trudio osmisliti još jedno mjesto na kojem nismo šetali i odveo me na Petrovu goru. Kada je rekao da idemo na Petrovu goru prva pomisao je bila GORA dakle brdo, stabla, šum lišća,svjež zrak ,priroda... Sjeli smo u auto i krenuli, nakon sat vremena kada mi je rit već potpuno odrvenjela stigli smo na odredište. Željna šetnje i prirode nemalo sam se iznenadila kada sam izašla iz auta i ugledala spomenik-spodobu. Ispred nas nalazio se ogromni spomenik od rosfraja veličine jedne zgrade, dio oplata je nedostajao, dio je visio, ljuljao se na vjetru i sablasno zavijao. Hvatala me je jeza od tih zvukova i ne mogu reći da sam se osjećala baš ugodno, što je trebao biti cilj naše šetnje. S prilaznih mramornih stepenica prema spomeniku skinute su i pokradene mramorne ploče, zapravo jedan dio je još uvijek tamo, a drugi dio tko zna gdje. Tijekom rata 91. na tom području carevali su srbi i to je bilo jedno od njihovih utočišta, za to vrijeme spomenik je totalno uništen i sve što se je dalo skinuti i pokrasti odnijeto je i pokradeno. Spomenik je podignut palim partizanima i brojnim civilima koji su dali svoje živote za slobodu, ali kao da nikoga više za to nije briga. Who cares???? Kao da ih uopće nije bilo i kao da nisu ništa napravili za nas. Potpuno zaboravljeni. Vjerovatno zvučim kao mlada partizanka, ali od istine se ne može pobjeći- sustigne te kad tad. Nekada davno ,prije rata ,brojni izletnici posjećivali su taj park, navodno preko 60 tisuća stranih i domaćih turista godišnje , što bi značilo u danu cca 164 turista. Osim nas bilo je jos troje ljudi. Jedina stvar koja je mogla ukazati da su ljudi zaista dolazili i posjećivali ovo strašno mjesto su dva prilično velika ( treba li napominjati uništena) vanjska šanka i još pokoji stol sa razbacanim stolicama. To sablasno, zastrašujuće i samotno mjesto unatoč tome što ima svoju bogatu povijest, od pogibelji posljednjeg hrv.kralja Petra Svačića ,ostataka pavlinskog samostana iz 14. st. do NOB-e kada je na tom lokalitetu bila partizanska bolnica, zaboravljeno je. Bez obzira na sve te činjenice spomenik-park je još uvijek uništen,napušten i umjesto da bude iskorišten kao atrakcija zjapi sablasno u svojoj tuzi i praznini podsjećajući svojom grozotom na još jednu crticu u svojim memoarima. Treba strašno puno lovice za obnovu, ali nešto od toga bi se dalo i vratiti zar ne? Mislim da je osim lovice potreban poduzetnički duh i volja, a sve to nedostaje u ogromnim količinama. I dok bi druge zemlje to ponosno isticale i privlačile ljude, na kraju i napravile i biznis od toga, to kod nas nije slučaj. Eto umjesto da se spojim s prirodom i oslobodim loše i napunim novom, pozitivnom energijom, umjesto da gledam patkice i druge prijenosnike ptičje gripe kako se brčkaju u rijeci ili jezeru i pustim misli da se isprepletu s vrbama, mene su uhvatili duhovi prošlosti i čini mi se da na Petrovoj gori plešem kolo s njima i pjevam : Mlada partizanka pušku nosila... hej nek se čuje čuje hej nek se zna da je mlada partizanka pušku nosila....  |
19.01.2007., petak
IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
|
Dok sam radila u uredu nas je sjedilo 7 cura. ( najstarija 34. god) Interesantno je to kako si čovjek pronalazi srodne duše i kakav je put dok to shvati i otvori oči. Po prirodi sam brza i dinamična, direktna i otvorena pa me te osobine kod drugih ljudi privlače i zadržavaju u njihovoj blizini. U uredu ta osoba je bila Nola, nije da su druge cure bile loše, ali ono...nismo bile na istim frekvencijama..., sjedile smo par stolova udaljena jedne od druge , leđima okrenute. Jedna od naših zajedničih osobina bila je i ta da smo skoro jednako reagirale na priče o teškim, zloćudnim i neizlječivim bolestima, željele smo ih izbjeći, jer mislim da je za takve stvari ponekad najbolje zabiti glavu u pijesak. To nisu bile naše teme niti mislim da su primjerene mladim ženama. U nasem uredu bi to bi obično krenulo ovako: Magdalena bi bacila prvu bombu, smrtno ozbiljna lica, patničkim glasom: - Mislim da imam rak dojke! E, onda bi uskočila Martina koja bi ju obično utješila , ali bi nakon toga iznijela par slučajeva iz svog života, a to su uvijek bili njeni prijatelji ili prijateljice na umoru i potkrijepila to takvim primjerima da i sam želiš otrčati kod doktora da se uvjeriš da je sve ok. Hebem ti takvu utjehu!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Naravno da niti jednoj od njih nikada nije bilo ništa ozbiljno, gripe i prehlade se ne računaju. Više se nisam žalila ni na pms , ni na glavobolju jer znam da bi završilo pričom o tumoru mozga ili nečim sličnim...a stvarno sam znala imati strašne, strašne bolove, a ponekad se rušiti i u nesvijest. „ Niti pisnu niti zubi škrinu“ To nas vraća na početak posta jer bi se Nola i ja obično u tim trenutcima okrenule jedna prema drugoj, značajno pogledale , zakolutale očima ili dale tajni znak da napustimo štab i u tajnosti se odšunjamo do drugog tajnog štaba WC-a. Tamo izrazimo svoj gnjev jer naše molbe, zahtjevi i ucjene u kojima smo tražile da prestanu s takvim temama nisu urodile plodom, a i kako bi kad smo nas bile dvije, a njih 5. Ili jednostavno odemo na jos jednu, malo dužu kavu...možda dvije. Znalo bi se desiti i da sam sama, a tada bih demostrativno napustila ured i otišla na kavu, požalila se kolegici iz kadrovske, pretresle bi ostale događaje dana , prelistale Novi list i kada bih se vratila one bi još uvijek pričale o istom! Da čovjek ne povjeruje. U takvim trenucima bila sam zahvalna što imam Nolu u blizini i što znam da nisam sama, bila sam sretna da jednako razmišljamo...bilo mi je puno lakše, a znam da je i njoj! Bila sam zahvalna da imam kome uputiti pogled koji je govorio više od svih njihovih riječi i bio daleko iznad. Kome sve to treba???  |
12.01.2007., petak
Ukratko o meni
|
Dakle ja sam Zelena Mačka . Iza mene je godina Promjene- jurnjave , godina putovanja, godina udaje, godina selidbe u drugi ,strani grad i godina bebe. U samo par mjeseci sve se je promjenilo, ali to je bio dio mojeg master plana-dio kada JA uzimam stvari u svoje ruke i dio kada se suprostavljam podivljaloj rijeci da me nosi kako ona želi i usmjeravam je kako ja to hocu. Sada živim u gradu u kojem poznajem 4 dragih ljudi, a od toga dvoje su roditelji moga muža! Nije bas neki broj, ha?? Društveni život kakav samo poželjeti možeš.  Dobro, našla sam cool frizerku pa mi je malo lakše da ne moram juriti 100 km samo radi farbanja izrasta!!! Ovdje živi jos par ljudi koje poznajem iz firme, ali budući da je jedna od mojih funkcija bila i naplata dugova od zaposlenika nisam baš bila popularna. Ne znam zasto ljudi shvacaju to tako osobno..pa nisam ih ja nagovarala da uzmu tu lovu niti sam im je gurala u dzep!!! Nisam ni kamate obračunala!!!!!!!! Prije par mjeseci, subota ujutro, ja i moj mužic šetamo Kauflandom i najednom se stvorio kolega iz firme koji ima 55-60 godina i od kojeg nisam mogla nikako dobiti novce natrag, čovjek kada me je ugledao – unezvjerio se , zacrvenio i gledao kao u duha, vjerovatno je mislio da sam na tajnoj misiji i da špijam što kupuje kako bih ga u ponedjeljak u jutro mogla ucjenjivati da firmi vrati dug! Ja sam se dostojanstveno šetala s noge na nogu i umjesto pozdrava samo sam mu kimnula glavom , i značajno pogledala u kolica!!!! Pa nek se grize ! Stari jarac!! ,kao da ne znam da me ogovara po firmi. Osim toga i studentica sam ekonomije na trećoj godini. Dakle zivot mi je ispunjen i uvijek se trudim baviti se nečim. Trenutno sam na trudničkom, pa mi je život prebačen na manji broj okretaja, što i nije tako loše, zapravo je super, za nekoga koje radio svaki dan od 9-5 odnosno 6, a često i 7!, studirao i živio na relaciji dva grada međusobno udaljena stotinjak km! Sada je sve nekako laganini! Onako kako treba biti! Dakle , to bi bilo ukratko o meni, moj prvi post! |
