Marketing
IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Dok sam radila u uredu nas je sjedilo 7 cura. ( najstarija 34. god)
Interesantno je to kako si čovjek pronalazi srodne duše i kakav je put dok to shvati i otvori oči.
Po prirodi sam brza i dinamična, direktna i otvorena pa me te osobine kod drugih ljudi privlače i zadržavaju u njihovoj blizini.
U uredu ta osoba je bila Nola, nije da su druge cure bile loše, ali ono...nismo bile na istim frekvencijama..., sjedile smo par stolova udaljena jedne od druge , leđima okrenute.
Jedna od naših zajedničih osobina bila je i ta da smo skoro jednako reagirale na priče o teškim, zloćudnim i neizlječivim bolestima, željele smo ih izbjeći, jer mislim da je za takve stvari ponekad najbolje zabiti glavu u pijesak.
To nisu bile naše teme niti mislim da su primjerene mladim ženama.
U nasem uredu bi to bi obično krenulo ovako:
Magdalena bi bacila prvu bombu, smrtno ozbiljna lica, patničkim glasom:
- Mislim da imam rak dojke!
E, onda bi uskočila Martina koja bi ju obično utješila , ali bi nakon toga iznijela par slučajeva iz svog života, a to su uvijek bili njeni prijatelji ili prijateljice na umoru i potkrijepila to takvim primjerima da i sam želiš otrčati kod doktora da se uvjeriš da je sve ok.
Hebem ti takvu utjehu!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Naravno da niti jednoj od njih nikada nije bilo ništa ozbiljno, gripe i prehlade se ne računaju.
Više se nisam žalila ni na pms , ni na glavobolju jer znam da bi završilo pričom o tumoru mozga ili nečim sličnim...a stvarno sam znala imati strašne, strašne bolove, a ponekad se rušiti i u nesvijest.
„ Niti pisnu niti zubi škrinu“
To nas vraća na početak posta jer bi se Nola i ja obično u tim trenutcima okrenule jedna prema drugoj, značajno pogledale , zakolutale očima ili dale tajni znak da napustimo štab i u tajnosti se odšunjamo do drugog tajnog štaba WC-a.
Tamo izrazimo svoj gnjev jer naše molbe, zahtjevi i ucjene u kojima smo tražile da prestanu s takvim temama nisu urodile plodom, a i kako bi kad smo nas bile dvije, a njih 5.
Ili jednostavno odemo na jos jednu, malo dužu kavu...možda dvije.
Znalo bi se desiti i da sam sama, a tada bih demostrativno napustila ured i otišla na kavu, požalila se kolegici iz kadrovske, pretresle bi ostale događaje dana , prelistale Novi list i kada bih se vratila one bi još uvijek pričale o istom!
Da čovjek ne povjeruje.
U takvim trenucima bila sam zahvalna što imam Nolu u blizini i što znam da nisam sama, bila sam sretna da jednako razmišljamo...bilo mi je puno lakše, a znam da je i njoj!
Bila sam zahvalna da imam kome uputiti pogled koji je govorio više od svih njihovih riječi i bio daleko iznad.
Kome sve to treba???
Post je objavljen 19.01.2007. u 09:19 sati.