zazen1

ponedjeljak, 23.10.2017.

Iskrenost je rijetka, ali postojana

Odspavat ću u parku
Ovog popodneva u cvijeću
Vjeruj mi malena
Tvoj pogled mi je sve rekao

Jer prošle su godine
Otkako nisam uživao
Palio vlastitu kožu marljivo
Otkako nisam uživao

Odspavat ću pod mostom
Kupit ću bocu vina na placu
Glumit ću Zen majstora Daitooa
Koji je živio sa prosjacima

Nema mi druge, slab sam
Moje oči ne vide nimalo jasno
Robujem djetinjim željama
Poput Sunca i Mjeseca

Nema mi druge malena
Odspavat ću u parku
Da me ugledaš na povratku
Sa fakulteta

Nema mi druge crnooka
Jer i moje oči su crne
I nedostojan sam ove rijetke krvi
Nisam ovaj koji sam postao

Hoće li tko zapaziti
Hoće li itko zapaziti
Jer učinilo mi se da čujem
Neku glazbu u daljini

Jer prošle su godine
Otkako nisam hrabrost pojeo
Otkako se nisam ljubio
Otkako nisam glasno pjevao

Još uvijek vjerujem u čuda
Moram vjerovati, doživio sam ih
Ali još uvijek umoran tražim
Presudan izlazak Sunca

Jedino što vrijedi je ono iskreno
Ono što danas nije na cijeni
Cijene se mijenjaju
Vremena se mijenjaju

Tužni su postali moji dani
Moj prijatelj čupa se za kosu
Moj jedini prijatelj
Drugog prijatelja nemam

Odspavat ću u parku
Ovog popodneva u cvijeću
Vjeruj mi malena
Zaista – nema mi druge

srijeda, 06.07.2016.

U četiri ujutro

U četiri ujutro,
Dok se mali komadić svjetlosti probija na Istoku,
Dok čitav ostatak neba je u još dubokom mraku.
U četiri ujutro,
Kad duša samo što ne eksplodira od zanosa,
Koji ju boli.


Beskrajne mogućnosti u vječnosti.
U daljini, centar grada i sjećanja na mladost i mlaki bambus.
Mnogi su "sredili" i poravnali svoj život,
Neki drugi pak, napustili su svoj stari, meni poznati oblik,
I možda više nisu sa nama.


Jutro.
Još jedno jutro ovdje, u mojem životu.
Svijetlost sa istoka raste, nebo postaje sve više plavo,
Obasjana Medvednica,
Gledam prema Griču i kuli Lotršćak,
Odakle sam ponekad znao promatrati svoj rodni grad.

subota, 13.06.2015.

Veliki Vivekananda!

Pjesma hrabrom srcu



I kad oblak zakrili sunce
I kad se nebo natmuri
Drž' se, hrabro srce
Jer pobjeda je sigurna

Ne bijaše zime poslije koje ljeto ne dođe
Nit' bijaše vala koji udubinu svoju ne imade
Budi zato poput igre svjetlosti i tame
Hrabar, čvrst

Životne su nedaće bolne
Zadovoljstva prolazna, isprazna
A cilj tako maglovit i mutan
No, kroči kroz mrak, hrabro srce
Snažno, moćno

Nit' jedno djelo izgubljeno biti neće, nit' napor uzaludan
I iako je nada splasla, a snaga posustala
Od tvoga rada dobro će snaći sve
Drži se, hrabra dušo
Jer nikad ništa loše stvarno nije

Iako je dobrih i mudrih u životu tek nekoliko
Ipak je na njima da kraljevstvo ovo vode
Al' običan puk to tek kasno shvati
No, ne mari ni za što, i kroči dalje

Slijedit će te samo koji vidjet znaju
Al' je Gospod moćni uvijek tu
Blagoslivljajući tebe, vrla dušo
Neka dobro bude!



- Swami Vivekananda

četvrtak, 23.04.2015.

Cvile i Ja

Voljeli smo popit vina il' Džina,
Popit tablu hepova, podijelit Apaurina.
Prebit jebenog, razmetnoga sina.

Sad si mrtav i pod zemljom bit će,
Ja nemam s kime popit pravo piće!
Predoziro si se u 27-moj,
I to je stvarno blesavo i tužno, prijatelju moj!

Svakih nekoliko godina puknem,
Napišem pjesmu tebi u spomen,
I podijelim sa ovom fukarom sa kojom se u nedostatku...
Uglavnom!
Na Internetu ni Riječi o Tebi!
Kao da nikad nisi postojao.
Jebeš rimu, pun mi je kurac...

Kad sam te zadnji put vidio,
I pozvao na pivo...
Imao si 50-tak kila i glavu punu ožiljaka.
Nakon toga si ubrzo,
Izgorio do kraja.
Zbogom, Prijatelju!
Živio, negdje drugdje, sa nekim boljim...

ponedjeljak, 06.04.2015.

Vrata Raja - treći dio

Bio sam loše raspoložen, i to je trajalo danima. Posljednja dva ubojstva ostavila su gorak okus u ustima. Odradio sam ih na brzinu. Prosta ubojstva, bez posebnog motiva, kao da ih nisam ni ubio, nego im samo skratio život na zemlji. No, nakon nekoliko loših dana, osjećao sam se bolje, i poželio sam što prije nastaviti svoju i njihovu priču. Od prvih ubojstava prošle su dvije godine, i shvatio sam da ću morati malo pojačati tempo, ukoliko želim napraviti nešto vrijedno spomena i sveopćeg pamćenja.

Bilo je jutro, jesenje jutro, a od posljednjih ubojstava prošlo je nekoliko mjeseci. Izašao sam na balkon i zapalio cigaretu, te uz nju pijuckao crni čaj, zaslađen šećerom i razblažen mlijekom. Promatrao sam vrane na obližnjim krošnjama i slušao kako grakću. Zvučalo je lijepo i prirodno, bez ikakvih laži i pretjerivanja, svojstvenim za većinu ljudi. Slušao sam vrane, gledao ih, i bio sam spokojan. Cigareta mi je stašno pasala, i bio sam na njoj gotovo zahvalan. Poželio sam, nakon nekog vremena, produbiti osjećaj, te sam otišao do ormara sa lijekovima. Popio sam dvije bočice, dakle 200mg metadona, i 10 tableta Xanaxa. Znao sam da će me to podjednako baciti u euforiju i zatupiti, ali to mi nije bilo bitno. Djelovanje će u potpunosti početi tek za sat vremena, a ono što će se događati do tada je razlog zbog kojeg sam uzeo. Najbolji osjećaj na svijetu nije droga, nego onaj osjećaj slatkog iščekivanja neposredno prije nego što će početi djelovati. Kad se taj osjećaj produlji na sat vremena, to je fantastično. Mali broj ljudi to razumije. Bio sam savršeno koncentriran i smiren, jer znao sam da ću se osjećati dobro cijeli dan. Promatrao sam oblake u daljini. Ljepota bez potrebe da se išta pojača ili doda. Čista ljepota koja dolazi iz nutra, iz našeg vlastitog bića. Ljepota i jednostavnost tako lijepo idu ruku pod ruku, iako i kompleksna ljepota izaziva divljenje. Priroda je veličanstvena i kad čovjek prodre u njen duh, potpuno izgubi strah. Bilo bi lijepo, jednog dana, umrijeti u šumi. Na žalost, to nije moj put, i ja ću umrijeti ili u zatvoru, ili u ludnici, a vrlo lako je moguće da i na podu u policijskoj postaji, nakon što me dobro prebiju kad shvate što sam napravio i koga su ulovili. Baš zbog toga sam počeo pisati knjigu odmah, jer lako je moguće da kasnije neću imati prave, dobre uvjete. Možda ću još neko slovo i dodati kasnije, ali zapravo želim imati taj osjećaj mira, znanje da je gotovo i da će ljudi to čitati. Kad ubijem posljednjeg čovjeka, poslati ću svoju knjigu u redakcije svih bitnih i nebitnih novina i časopisa, a potkrijepit ću tekst i slikama, barem jednog dijela mrtvih ljudi, tj. njihovih mrtvih tijela.

Vrane su odjednom utihnule, pa sam pažnju obratio na zvuk vjetra. Vani u parku, nije bilo nikoga, i ta praznina je djelovala tako dobroćudno, a u isto vrijeme i duboko. Uživao sam u svakoj svojoj misli, u svakom osjećaju. Znao sam da bih mogao napisati desetak dobrih pjesama, i odmah ih objaviti. Terasa kafića u daljini djelovala je pomalo tužno, jer bijaše prazna. Uskoro će stolce unjeti u kafić, i do proljeća terase neće niti biti. Jesen je ipak, meni najdraže godišnje doba, iako jako kratko traje, možda nekih mjesec i pol, od polovice desetog do početka dvanaestog mjeseca, prava jesen sa šarenim lišćem i blagom, ugodnom temperaturom. Sjetivši se svih tih nijansi boje u lišću te kombinacije boja u jednoj krošnji na stotinama listova, kad iz daljine djeluje kao da gori, i to čitav perivoj. To je trenutak u kojem pjesnik zastane i kaže: Hvala ti Bože što sam ovo vidio, a sad mogu umrijeti. Jesen mi donosi uzbuđenje, kao kod išćekivanja prve ljubavi, kao kad tu divnu djevojku čekaš satima, danima i godinama, a vrijeme prolazi tako brzo, jer znaš da će na kraju doći, i još je lijepše čekati nego bilo što drugo. Ljudi su tako glupi. Ovaj svijet u svojoj prirodnoj jednostavnosti je tako pogodan za lijep i ispunjen život. Tehnologija je nepotrebna. Ljudi bi trebali svake večeri sjesti oko vatre, i prepričavati mudrosti iz priča i legendi, pričati o proteklom danu, lovu, odnosima međusobnim. To bi bio život, i tada ne bi bilo serijskih ubojica poput mene. Umjesto da napredujemo, da se kao vrsta krećemo prema naprijed, mi se sve više otuđujemo od života, i sve manje vremena imamo istinski živjeti. Robujemo tobožnjem luksuzu i napretku, a napredak je u mudrosti i spoznajama, a ne u najmodernijoj wc školjci koja ti liže guzicu. Ovaj život je kratak, i prošao bi brzo i bez bolesti i patnje, kad bi živjeli u svijetu koji njeguje prirodnost i jednostavnost, a opet mudrost i dubinu. Moguća je i tehnologija koja koristi čovjeku, ali očito kao vrsta još nismo evoluirali do te mjere, a da bi svima to bilo jasno, i da svi to primjenjuju bez iznimke. Rijetki, poput mene, zastanu i uživaju u Jeseni. Dok sam bio mlađi sa svojih 15 i 16 godina, išao sam u duge, večernje šetnje. Obukao bih vestu i laganu kožnu jaknu, i otišao uživati u godišnjem dobu, te u svojim vlastitim mislima. Uvijek bih, nakon takve šetnje, nešto naučio, shvatio, i zato je to bilo neprocjenjivo. Mogao sam pisati, ali zapravo to nije bilo bitno, jer svaka pjesma bila bi tek blijedi odsjaj, nagovještaj istinskog, proživljenog iskustva, i to ne zbog toga što sam bio toliko loš pisac, nego zato što je iskustvo bilo veliko i moćno. Te duge večernje šetnje bile su za mene dobra prilika da upoznam svoj rodni grad i navike ljudi koji žive u njemu. Grad sam kroz nekoliko godina upoznao dobro, a osobito neke njegove dijelove. Znao sam u kojim kafićima je gužva i u koliko sati, a u kojim parkovima uvečer najčešće nema nikoga, iako se nalaze u gusto naseljenim dijelovima grada. Promatrao sam grad vrlo pažljivo i pedantno, još kao mladić, bez posebnog razloga. Možda sam predosjećao nešto, a možda je to bio tek oblik pjesničkog procesa stvaranja, jer u to vrijeme, sa svojih 15 godina, sam počeo pisati prve ozbiljnije pjesme. Sve te informacije, mogle su mi poslužiti, i shvatio sam da ih do sada nisam posebno dobro iskoristio, već sam se uzdao u intuiciju i faktor iznenađenja. Pomislio sam kako bih mogao opet krenuti u takve večernje šetnje, a jesen kao mračno i maglovito godišnje doba bilo je savršeno za voajerizam, za promatranje iz daljine, a osobito uz dobru kamuflažu. Najbolje bi bilo da odmah krenem, da se fokusiram na određen dio grada, i da stvorim dobar plan, a iduće ubojstvo mora biti nešto posebno – razmišljao sam.

Ručao sam oko podneva, lagani ručak, a večeru sam namjeravao preskočiti. Htio sam biti potpuno neometen od probave, fizički potpuno spreman. Dugo sam isprobavao raznu odjeću, uživajući u toj fazi pripreme i promatrajući se u ogledalu. Bio sam blizu navršene trideset i prve godine života, i izgledao sam dobro. Obukao sam crnu platnenu jaknu ispunjenu perjem, ispod nje vestu smeđe boje, a kao hlače sam odabrao crne samterice. Promatrao sam svoju građu i svoje lice, kako bih se što bolje uživio u ono što potencijalna žrtva vidi u meni. Građa mi je bila krupna. Znao sam da sam visok 185 centimetara, a težak 115 kilograma. No, svi ti kilogrami bili su prilično dobro raspoređeni, i teško bi se reklo da sam debeo, mlitav ili loše građen. Izgledao sam kao krupno građen čovjek, širokih ramena i odebljeg vrata. Kad bih bio u majici kratkih rukava, ruke bi me se doimale kao debele i jake, mišićave. Još bitnije od tjelesne građe, bilo je lice. Nosio sam bradu, a bila je duga, gusta na području brade a nešto rijeđa na obrazima, oštra crna brada. Kosa mi je bila crna, nešto duža i kovrčava, ali ne jako, nešto između valovite i kovrčave. Boja puti na licu i vratu bila je nešto tamnija, ali ne i previše tamna. Čelo mi je bilo veliko, široko i posebno izraženo, a nadvilo se nad velike, duboke i sasvim tamne oči. Pogled je bio čas prodoran, čas blag, zavisno o tome jesam li bio koncentriran ili opušten. Jagodice su također bile izražene, ali ne previše. Čitav gornji dio lica bio je upravo nevjerojatno muževan, a čelo je izgledalo kao da bih njime mogao probiti zid. Nos je bio sredina lica, a bio je velik i lijepog, zdravog oblika. Druga polovica lica bila je pokrivena bradom, ali nazirala se nešto manje izražena brada, nije bila uska, ali niti široka, nego kao da je upotpunjavala savršeno gornji dio lica, zaokruživši lice. Usne su bile pune, a nad njima nešto slabiji i nježniji brkovi, sa razmakom između. Sve u svemu, bio sam zgodan i naočit čovjek, jedan od onih koji nemaju dvojnika na svakom koraku. Dakle, ljudi bi me bez iznimke zapamtili i prepoznali, što je bilo u isto vrijeme i korisno i potencijalno opasno, ukoliko bih se bavio opasnim stvarima, naravno. Nekoliko puta sam se osmijehnuo, izgovorio nekoliko pozdrava i klišeiziranih rečenica, te sam završio sa promatranjem samoga sebe.

Izašao sam iz stana u jesenji suton. Odmah sam, bez razmišljanja, kao dio grada u kojem ću pronaći sljedeću žrtvu, odabrao svoj kvart, Zagrebačku općinu Trešnjevka, koja se sastoji od nekoliko velikih kvartova i najveća je općina u Zagrebu. Udahnuo sam duboko nekoliko puta, željan svježeg i pomalo vlažnog jesenjeg zraka. Kvartom su prolazili mnogi ljudi, neki se vraćajući sa posla, a neki odlazeći u večernji provod prema centru grada, jer bila je Subota. Znao sam da je najlakša opcija pokušati iskoristiti nekoga od pijanih i veselih mladih ljudi koji se samo žele vikendom dobro zabaviti, no, ta opcija me nije ni najmanje privlačila, jer bilo je previše jednostavno. Praktički bez problema mogu nekoga takvog pozvati i odvesti u stan, a tamo ga ubiti ili koktelom droge, nožem ili gušenjem. Krajnje ne zanimljivo. Zanimljivije je ako se radi o ženi, jer žene ne pristaju samo tako na odlazak sa strancem u stan, ali opet, ta koja bi pristala, najvjerojatnije bi bila neka jadnica, ili pak žena kojoj sam se jako svidio, tako da, osjećao sam odbojnost prema takvom brutalnom, besmislenom ubojstvu. Na takav način bi čovjek mogao ubiti stotinu ljudi a da zapravo ništa posebno nije učinio. Zapravo, znao sam da još uvijek nemam pravu ideju o tome kako nastaviti priču. Sa prvih pet ubojstava sam bio zadovoljan, jer uz svako od njih se veže priča. Dva posljednja, priča o mladom paru i sjekiri, su bila nekako na brzinu, ali opet, ne može se reći da su bez priče. Razmišljao sam i razmišljao, hodajući svojim kvartom i ne primječujući niti ljude, niti mjesta, niti bilo kakve detalje. Mrak se polako spuštao i počela su se paliti prva svijetla. Počeo sam biti i lagano nervozan. Znao sam da ne moram ništa napraviti večeras, ali htio sam barem postaviti cilj, barem pronaći ideju za sljedeće ubojstvo, pronaći metu prema kojoj ću se usmjeriti. Dok sam tako šetao i razmišljao, u jednom trenutku, dok sam prelazio preko ceste, primjetio sam vozilo sa policijskim oznakama kako mi ide u susret. Nastavio sam prelaziti cestu, te sam potom samo produžio, ali trenutak nakon što sam ugledao policijsko vozilo, uhvatila me je tako silna kombinacija smijeha i euforije, da sam se morao suzdržati a da ne prasnem od smijeha, da ne počnem plakati i vrištati od sreće, nasred ceste. Shvatio sam, napokon, našao sam riješenje, našao sam nastavak priče. Ubiti ću policajca, jednoga od tih prokletih plavih, tobožnjih pravednika. Neću se previše truditi da ubijem nekoga određenog, niti da saznam nešto o njegovoj prošlosti, ne, jednostavno ću ubiti policajca, a nadam se samo da će mi već na prvi pogled biti antipatičan. Što se toga tiče, iskustvo je pokazalo da će mi šanse za to ići u korist, jer većina policijskih djelatnika koje sam susretao u prošlosti, bili su mi izuzetno antipatični. Osmijeh mi nije silazio s lica, i odlučio sam otići do stana, i u glavi osmisliti plan. Znao sam da će trebati improvizirati na licu mjesta, ali htio sam biti barem koliko toliko spreman, vizualizirati cilj prije samog izvršenja.

Smjestio sam se udobno na svojoj staroj fotelji, te pušio cigarete jednu za drugom, i gledao u razne slike na zidu. Neke od tih slika bile su moje, a neke su preostale od bake. Na jednoj slici bio je zalazak sunca na nekoj plaži, a na drugoj brod, jedrenjak. Treća slika na zidu bila je portret mlade djevojke, sa modrom svilenom maramom oko vrata, i sa duboko plavim šeširom na glavi. Djevojka na slici bijaše palvooka i plavokosa, a kosa joj je virila iz širokog i velikog šešira na više mjesta. Promatrao sam slike na zidu, ali kao da sam u isto vrijeme gledao u prazno. Razmišljao sam, a misli su mi dolazile brzo, jedna za drugom, jer bio sam uzbuđen, i to je potaklo neku vrstu inteligencije i kreativnosti. Razmišljao sam:

Bilo bi dobro da imam pištolj sa prigušivaćem. Takvi pištolji su skupi jer ih je relativno teško nabaviti, a to je baš zato što su pogodni za lako izvršenje zločina i kriminalnih dijela, a posebno tihih i ne primjetnih ubojstava, nakon kojih je ubojici teško ući u trag. Svakako moram nabaviti takav pištolj. Potegnuti ću veze preko svojih starih prijatelja i dilera, a stari pištolj ću prodati. Nadam se da ću sve uspjeti nabaviti baš preko dilera od kojeg sam kupio svoj prvi pištolj, stari, ruski TT-jac. Uz pištolj, bilo bi dobro imati i vojnički borbeni nož sa gumenom drškom, a takav nož se može legalno kupiti. Lagane kožnate rukavice već imam, a opskrbiti se moram stvarima poput čvrstog, tankog i debelog užeta, fišeklijama ili praktičnom torbicom koja se može povezati oko pasa, koja je čvrsta i u koju stane dosta toga, a da se pod jaknom ili majicom jedva primjeti. Također, najbolje je da unaprijed napravim nekoliko koktela od Metadona, Fenobarbitona i Clonazepama, te da ih imam u špricama sa već nataknutom iglom, spremnima za ubrizgavanje, intravenozno ili intramuskularno, već prema potrebi. Odjeća koju ću nositi mora biti praktična i ne upadljiva. Najbolje je da odjenem nekakve traperice, pamučnu tamnu majicu dugih rukava, te udobnu jaknu od čvrstog a laganog materijala. Kapa bi mi mogla poslužiti, ali još nije dovoljno hladno a da bih je mogao nositi neprimjetno, a znam da je policija posebno osjetljiva na kape, kao na sredstvo za maskiranje. Sunčane naočale bi mi samo smetale, a pošto namjeravam raditi po mraku, bile bi i upadljive. Futrolu za pištolj koja se veže oko ramena i prsa već imam, i nadam se da će biti kompatibilna sa novim pištoljem sa prigušivaćem. U svakom slučaju, ta futrola i pištolj moraju biti ne primjetni ispod majice i jakne. Nož može biti okaćen u futroli oko lista, iznad gležnja jedne noge. – razmišljao sam sjedeći na fotelji i pušeći.

Sutradan je svanulo Nedjeljno jutro, i ja sam se odlučio na prvi korak u provedbi svojeg plana. Telefonom sam nazvao svojeg starog dilera koji mi je prodao prvi pištolj, te sam ga pitao kada bi se mogli naći, kada bi on imao vremena. Rekao sam mu da imam posao za njega, a to je bila stara šifra, pomoću koje sam mu dao do znanja da može nešto zaraditi na moj račun. Dakle, odlučio sam najprije nabaviti pištolj sa prigušivaćem.

Miki, moj stari diler, pozvao me je u svoj stan. Bilo je to Nedjeljno poslijepodne. Ušao sam kroz vrata u hodnik njegovog stana koji je bio posve prazan, bez ikakvih slika ili stvarčica po zidovima, i bez tepiha na podu. Miki me je tiho pozdravio, te me poveo u neku vrstu dnevnog boravka. U dnevnom boravku nalazio se samo jedan novi trosjed, te uz njega jedan mali stolić. Na zidu nasuprot stoliću je visio kalendar sa slikama golih žena u izazovnim pozama. Tepiha na podu nije bilo, a pod je bio pomalo prljav i prašnjav. Pretpostavljao sam da je ovaj dnevni boravak za Mikija neka vrsta primaće sobe, ali samo za rijetke i odabrane, u koje je stekao povjerenje. Sve bitne stvari kojima se Miki bavio, poput duhana, tehnike, droge, oružja i novca, bile su jamačno u drugim sobama, iza zatvorenih vrata. Osim toga, pretpostavljao sam da Miki niti ne živi u ovom stanu, nego ga vjerojatno samo unajmljuje, tako da se po potrebi sa svime može vrlo brzo povući, ili pak kako bi mu se teže dokazalo bilo što u slučaju da mu policija uđe u trag.

«Što ima stari? Ništa te nema više.» upitao me je Miki.

«Ništa posebno, radim i živim. Malo sam ostario, pa i usporio. Znaš kako je.»

«Imam za tebe vrhunskog Horsa ako trebaš, stigao je prekjučer sa Tajlanda. Ljubičaste boje, ja sam probao. Ne trebaš ga miješati sa citronkom, a vjeruj mi, fleš je ubojica.»

«Ubojica, kažeš?» upitao sam ga sa osmijehom.

«Vjeruj mi, kad ti kažem. Jesam li te ikada zajeb'o?»

«Nisi, Miki, nisi. Nego, uzeti ću samo gram, jer to mi je dosta za dva, tri puta, tolerancija mi je pala. Ali, trebam te zbog nećeg drugog, a mislim da možeš i na tome dobro zaraditi.»

«Reci?» odgovori Miki, a oči kao da su mu zablistale.

«Prvo da riješim prodaju. Što misliš, koliko mi možeš dati za starog TT-33, onog kojeg si mi prodao prije četiri godine?»

«Stari moj, znaš kako je teško naći kupca za takav stari pištolj? A jesi li ga održavao, jeli skroz funkcionalan?»

«Održavao sam ga, a i rijetko je bio u upotrebi, zaista rijetko.»

«Vjeruj mi, stari, činit će ti se malo, znam, ali više od tristo kuna ti ja ne mogu dati, a možda mi prođu mjeseci dok ne nađem kupca, tako da, činim ti uslugu.»

«Prodajem ga tek toliko da ga se riješim. Može li gram Horsa za TT-ejca, bez da dodajem išta love?» upitao sam.

«Može.» Iscijedio je Miki nakon nekoliko trenutaka.

«U redu, a sada da ti kažem zbog ćega sam došao. Trebam pištolj sa prigušivaćem. Najbitnija mi je kvaliteta, i da paziš od koga kupuješ, jer ne želim da nam netko uđe u trag. Cijena mi nije toliko bitna, ali volio bih da bude razumna. No, najbitnije mi je, kao što sam rekao, da je pištolj kvalitetan, i da mi nabaviš uz njega dovoljno municije.» - objasnio sam.

«Prigušivač? Pa zar si ubojica postao? Ne drogiraš se više, ne kradeš robu, imaš love. Prije si mi stalno sa nekom robom za otkup dolazio a sada, u zadnje vrijeme samo kupuješ. Opasan si postao.» veselim tonom je govorio Miki.

«Treba mi za slučaj da mi se netko zamjeri. Zbog sigurnosti. Zar si ti policija postao?» odgovorio sam.

«Oprosti, samo me zanima kako to da se desila takva promjena.» ispričao se Miki.

«Rekao sam ti već, ostario sam. Uostalom, uvijek sam htio imati takav pištolj, a sada napokon imam love. No, reci mi, možeš li i kada bi to bilo?»

«Mislim da mogu. Dugo nisam takav pištolj naručivao, ali tražiti ću kvalitetan. Možda ćeš morati pričekati neko vrijeme. Mislim da ti je cijena oko 1500 Eura, ne vjerujem da je puno manje. Znaš, prigušivači su škakljivi, ako te s tim uhvate bez dozvole, najebao si, a dozvolu je za civila ne moguće dobiti, teško ju dobiju obični policajci i vojnici. No ipak, mogu ti nabaviti, ali ja mislim da je 1000 Eura minimum, i to za stariji model.»

«U redu. Kažem ti, nije mi bitno koliko je star i tko ga je proizveo, nego samo kvaliteta. Mora biti kvalitetan. Ako možeš, isprobaj ga prije kupovine. Mogu li ga ja isprobati?» upitao sam.

«Ne vjerujem stari, oko takvog pištolja se ne mogu tako ležerno ponašati. Znaš da ja nisam tako veliki igrač, meni je oružje više usput, a droga mi je, kao što znaš, primarna, i moja velika ljubav.»

«Dobro. Nabavi mi, stari, dobar pištolj s prigušivaćem, to je sve. Znaš da ću ti pošteno platiti. No, idemo se puknuti sa tim ljubičastim Horsom, da i to probamo.» rekao sam.

«Može stari. Hoćeš da ja skuham? Pribor imam i za tebe.» rekao je Miki.

«Može, jedva čekam.» odgovorio sam.

Nakon što je Miki skuhao dop, uvukao ga je u tanke i kratke šprice od jednog mililitra sa iglom koja je ugrađena u njih. Pružio mi je špricu. Sjeli smo obojica na trosjed te zavrnuli rukave, gotovo u isto vrijeme. Nekoliko puta sam napeo ruku, lupnuo po perifernim venama da iskoče, s obzirom na to da su mi centralne propale od ubrizgavanja, još prije nekoliko godina. Ubrzo sam našao pravu venu, povukao malo tamne, venske krvi u špricu, te ubrizgao Heorin ljubičaste boje. Provala euforije, kao da su mi anđeli svoj najslađi nektar ulili u mozak, bilo je toliko dobro da sam uzviknuo, ispustio prvi zvuk koji je mogao izaći iz mene. Ubrzo sam ipak ustao i zapalio cigaretu. Mikiju sam rekao:

«Imaš pravo, dobar je Hors. Oprosti mi, ali žurim, moram još neke stvari za posao sutra srediti. Dakle ti me zoveš kada uspiješ nešto dogovoriti?»

«Bez brige, nazvat ću te u svakom slučaju. Računaj kroz najviše tjedan dana. Tako je barem uvijek bilo.»

«U redu stari, idem sada.» rekao sam, uputio Mikiju blagi, prijateljski pogled i osmijeh, te sam uz još nekoliko pozdrava, izišao iz stana pa se pješice uputio prema svojem stanu, na drugom dijelu kvarta.

Predamnom je bio radni tjedan, a to me nije ni najmanje radovalo. Odrađivao sam posao kao po nekoj kazni, a ipak sam morao biti učinkovit, jer nisam se htio odreći izvora prihoda. Istina, imao sam na raspolaganju prilično veliku količinu novaca preostalu od bakine ušteđevine, ali dobro sam znao kako se novci veoma brzo istope, jednom kad čovjek počne trošiti a bez da zarađuje. Imao sam u iskustvu to da čovjek kada nema novaca, kada financijski stoji loše, tada kao da troši više nego kada ima stabilnu i sigurnu situaciju sa prihodima i ušteđevinom. Dok sam bio ovisnik, u svojim ranim dvadesetima, pojedina razdoblja sam proveo na cesti. Stari pijanci i beksućnici su često govorili kako je život na cesti, život beskučnika, najskuplji život. Bilo je u tom dosta istine, jer čovjek koji nema krov nad glavom je konstantno iscrpljen, treba mu mnogo goriva u vidu hrane i pića, a puši cigaretu za cigaretom, te uz sve to, često osjeća potrebu da se počasti nečim posebnim, kako bi si popravio raspoloženje koje je u takvom bijednom stanju, najčešće loše. Da ne govorim o tome koliko beskućnik koji je ovisnik, troši droge. Često mi se u tim razdobljima mojeg života dešavalo da imam novce za platiti prvu ratu stanarine, a da ih potrošim na drogu i alkohol, i da ostanem na cesti kao beskućnik. Kad god bi mi bilo teško raditi i baviti se stvarima koje me ne zanimaju, sjetio bih se tih godina besciljnog lutanja i sveopćeg životnog besmisla, usmjerenosti isključivo prema užitcima koje donosi droga. Danas sam ipak biće, da ne kažem čovjek, koje pred sobom ima cilj, a taj cilj mi daje snagu, i motivira me za život. – Na takav način sam razmišljao iz dana u dan, tješeći se i gledajući često na sat. Uvečer, kad bih se vratio s posla, natočio bih si punu čašu starog Jacka, zapalio bih dobru cigaru, te uz Jazz koji je dopirao sa linije, utonuo u ugodnu snovitost, opušteno zamišljajući svoj sljedeći pothvat. Pet dana je prošlo, i u petak uvečer sam bio kod kuće i razmišljao: Hoću li večeras izaći van i provesti se? Možda se nešto i desi, možda upoznam nekoga. Ne treba, se naravno, sve odvijati strogo prema planu. Možda se iznenada pojavi dobra prilika, dobra ideja, a tada ću je svakako, provesti.

Moje misli je prekinuo zvuk telefona, a ja sam se odmah javio. Zvao me je Miki, pitao me je mogu li doći kod njega u stan i imam li večeras nešto u planu ili sam slobodan. Rekao sam mu da ću doći kad god njemu odgovara, a on mi je rekao da dođem kroz idućih sat vremena. Otuširao sam se te nabacio na sebe lijepu odjeću. Ispod jakne i vunene veste, privezao sam futrolu za pištolj, koja je bila prazna, jer TT-ejca sam mu ostavio prošli put, u zamjenu za gram dobrog Horsa sa Tajlanda. Odjenuvši sve što sam htio, pješice sam se uputio prema Mikiju, koji je koristio stan na kvartu u kojem sam ja živio. Pretpostavljao sam da koristi još najmanje jedan stan u Zagrebu, a nisam znao posjeduje li barem jedan stan, ili sve samo unajmljuje. Razmišljao sam o tome jeli Miki uspio nabaviti pištolj, te sam se unaprijed radovao trenutku u kojem ću ga po prvi puta držati u ruci, jer to je bio jedan od mojih dječačkih snova, imati pištolj sa prigušivaćem. Uskoro sam bio pred vratima Mikijevog stana, te sam nekoliko puta snažno pokucao. Vrata su se ubrzo otvorila, i Miki me je pokretom ruke pozvao da uđem, te dodao:

«Što ima stari? Jesi dobar?»

«Evo, guram nekako. Još jedan radni tjedan iza mene. Eh, da sam barem poput tebe.» rekao sam, iako u posljednje riječi nisam bio posve siguran.

«Vjeruj mi stari, težak je to kruh. Svi ti stalno nešto duguju, a znaš kakvi su đankiji, jedan dan ti dođu puni para, a već za par dana žicaju polutku na ler.» rekao je Miki.

«Znam, sjećam se, u tom stanju bi čovjek dao sve za šut, i čini mu se da će sutra lako nabaviti lovu, a kad bi tako lako bilo, nabavio bi je taj čas, i nebi tražio na ler. Nakon što se pukne i odspava, probudit će se u krizi, i trebat će mu novi šut, a love nema, ima samo dug koji mu visi. Užas. Zbog toga je pravi preporod kad čovjek dobije Metadon, jer nema više krize, ali to je nakon nekog vremena još gore, jer tolerancija naraste do neba, pa ti Heroin više i ne djeluje, tj. djelovao bi kad bi imao hrpu love da kupuješ velike količine, ali najveći broj đankija nema love. Tada većina ljudi prijeđe u potpunosti na Metadon, i onda počinje drogiranje na račun države, i to je neko vrijeme medeni mjesec, sve dok ti najveće dozvoljene doze ne postanu pre male. Eh, koliko faza u bolesti ovisnosti. Drago mi je da sam u zadnjih nekoliko godina samo rekreativni korisnik, baš kao i ti.» - rekao sam.

«Lijepo si to objasnio. Vidim da si razmišljao o tome dosta.» primjetio je Miki.

«Dosadan posao, što drugo da ti kažem? Uostalom, kroz sve te faze sam prošao. Na karaju mi nije bio nikakav problem ufurati u sebe 120 tableta metadona, naravno, pripremljenih uz pomoć alkohola za ubrizgavanje. Duga priča. No uglavnom, to bi bila dovoljna doza da ubije barem tri zdrava čovjeka, a ja jedva da bih zakljucao. Teorija relativnosti na djelu.» rekao sam a potom se nasmijao. Prilično glasno, nasmijao se i Miki, a potom započeo:

«Nego, zvao sam te zbog dvije stvari. Najprije pištolj: Čovjeku sam rekao da želiš kvalitetan pištolj sa prigušivaćem, ali da ne mora biti noviji model, nego prije svega kvalitetan i pouzdan. Rekao sam mu da ti nije bitan proizvođač, da može biti bilo tko, i da on sam odluči zavisno od kvalitete, koji pištolj će preporučiti. Naravno, on mi je najprije ponudio novije Američke i Talijanske modele, ali cijena je bila oko 5000 eura za svaki, tako da sam mu odmah rekao da je to previše, i da želim kvalitetan stariji model. Tada mi je ponudio dva pištolja. Berettu M92F Turske proizvodnje sa montažnim YHM-ovim prigušivaćem, za 1800 Eura; a drugi pištolj je prigušena inačica Ruskog pištolja koji je zamijenio TT-33, dakle, Makarov PB, proizveden u drugoj polovici šezdesetih. Dakle, taj drugi pištolj je proizveden sa prigušenom 105 milimetarskom cijevi, a za njega mi je ponudio cijenu od 1500 Eura. Što se kvalitete tiče, on kaže da je Beretta bolja, ali kad bi mene pitao, uzeo bih Makarova, jer kaže da je orginalne Ruske proizvodnje, a ne kineska inačica. Rusi su radili u to vrijeme vrhunske pištolje, i iako je Beretta razvikanija, ja mislim da je Makarov sve u svemu bolji pištolj. To ti kažem kao prijatelj, jer na njemu imam manju zaradu, a nemoj zaboraviti da je Makarov puno manji od Berette sa nataknutim prigušivaćem, i lakše ga je neprimjetno nositi. Uglavnom, ako se odlučiš za jedan od ta dva, već sutra bih mogao ići po njega, tako da ga sutra uvečer možeš imati. Na žalost, slika na internetu nema, ali mogu možeš ga guglati, čisto da vidiš kako pištolj izgleda. Evo, pričekaj da donesem laptop.» dovršio je Miki te se uputio prema vratima jedne sobe.

Obojica smo sjeli na kauč, a Miki je laptop postavio na mali stolić koji je bio pred nama. Guglali smo najprije Berettu sa prigušivaćem, a potom Makarov. Što se samog izgleda tiče, pištolji su bili podjednako lijepi, ali što se praktičnosti i kvalitete tiče, i sam sam razmišljao na sličan način kao Miki, te sam se ubrzo odlučio za Makarova. Cijena mi je, pri tome, bila najmanje bitna, jer oba pištolja su bila skupa.

«Uzimam Makarov. Sutra svakako otiđi po njega. Novce ti dajem odmah, jer ponio sam ih sa sobom, znaš mene.» rekao sam i nasmijao se.

«Dobro stari, mislim da ćeš biti zadovoljan. Čovjek s kojim radim nije bezveznjak.» rekao je Miki.

«Znaš da ti vjerujem.» dodao sam, te potapšao Mikija po leđima.

«Nazvat ću te sutra, čim donesem pištolj u stan, hoćeš li biti kod kuće?» pitao je Miki.

«Biti ću cijeli dan. Nazovi u koje god vrijeme želiš, kad dovršiš posao, naravno.» rekao sam.

«U redu, čut ćemo se.» rekao je Miki.

Ustao sam, rukovao se sa Mikijem, te se uputio prema izlazu iz stana, Miki me je ispratio,a izmjenili smo još nekoliko prigodnih pozdrava. Kad sam došao kući, bio sam uzbuđen, nisam mogao spavati, te sam cijelu noć proveo pišući, razrađujući planove za svoj idući potez. Bačva od kvalitetne plastike, ispunjena filtriranom sumpornom kiselinom, čekala je u garaži, jer kroz čitavih godinu dana sam malo po malo nadolijevao profiltriranu, reduciranu kiselinu u nju. Što se tijela tiče, ono će kad dovršim ubojstvo, lako nestati. Ono što mi je pričinjavalo problem bilo je to što policajci rijetko rade sami, i što se uglavnom kreću u patrolama, od najmanje dvije osobe, a nije jednostavan zadatak onesposobiti dva utrenirana policajca. Znao sam da faktor iznenađenja mora biti moćan, kako bi ih maksimalno šokirao i smanjio im sposobnosti.

Pred jutro sam ipak uspio zaspati, a probudio sam se oko podneva. Nisam volio čekati jer sam velik dio života, u svojoj ovisničkoj karijeri, proveo čekajući. Srećom, telefon je zazvonio oko jedan, i ja sam Mikiju odgovorio, te ga pitao mogu li odmah doći. Rekao je da mogu, i da je sve riješeno. Došavši do Mikija, rekao sam mu da odmah želim primiti pištolj. On ga je izvadio iz kartonske kutije poput onih od cipela u prodaji, te mi ga je pružio. Primio sam ga u ruke, te naciljao njime u prazno. Bio je nešto teži od mog starog pištolja, ali bio je sve u svemu prekrasan. Pokušao sam ga ugurati u futrolu privezanu oko prsa i ramena, i odmah je u nju gotovo savršeno sjeo. Ostavio sam ga u futroli, te uzeo od Mikija municiju, koju sam odmah strpao u ruksak. Pozdravio sam se sa Mikijem, zahvalio mu, te ubrzo krenuo prema svojem stanu. Nisam htio propustiti ostatak dana, jer bila je Subota. Došavši u stan, nisam imao potrebe za odmorom ili jelom, nego sam se umio, a potom krenuo autom prema gradskoj periferiji na zapadnoj strani grada. Nekoliko sati sam proveo proučavajući puste ulice u Sten jevcu i Gajnicama, a imena ulica i pojedine adrese sam zapisivao. Nekoliko sati nakon što je pao mrak, te ulice su uglavnom bile puste, no ja nisam bio zadovoljan, jer htio sam vidjeti kako je noću, preko tjedna, pa sam se stoga vratio u stan i pričekao do Ponedjeljka, a u Ponedjeljak sam pričekao ponoč, a nakon ponoči sam opet obilazio puste ulice, i bio sam zadovoljan, jer prolaznika gotovo da i nije bilo, jer u nekoliko sati sam ugledao tek dvojicu. Jedna od slijepih ulica mi se posebno svidjela, a u njoj sam, od desetak kuća, odabrao dvije, jednu do druge, te sam zapisao adrese. Odabrana ulica bila je duga nekih tristo metara, a bila je okomita na jednu veću i širu ulicu. U toj široj ulici, primjetio sam pored jedne kuće lijepo uređen vrt, a psa u vrtu i okućnici nije bilo. Sa te šire ulice, iz tog vrta, moglo se lako vidjeti automobile ili prolaznike koji ulaze u manju, slijepu ulicu. A mogle su se vidjeti i kuće koje sam odabrao, te prilazi ispred njih. Odlučio sam: Sutra poslije ponoči ću početi zaista djelovati.

Bio je Utorak, a ja nisam otišao na posao, a preko telefona sam se nadređenom požalio, rekao mu da sam bolestan, i da ne mogu raditi u takvom stanju. Bio sam, sve u svemu, prilično nervozan, jer moglo je mnogo toga poći po zlu, s obzirom na to da se radi o policajcima koji su prošli nekakav trening. Ako me savladaju i uhvate, prebit će me u postaji na mrtvo ime, a pitanje je hoću li to preživjeti. Ipak, odlučio sam se na provedbu svoje ideje, iz poštovanja prema sebi samome.

Odjenuo sam na sebe posve crnu odjeću. Crnu trenirku, crnu jaknu, crne tenisice, crne kožne rukavice i crnu kapu. Pištolj sam stavio u džep jakne, koji sam modificirao pomoću igle konca i komada tkanine, produbio sam ga i proširio. U drugom džepu jakne bili su mobitel, veliki komad čvrstog užeta, komad papira sa zapisanim adresama, te upaljač, a na listu iznad gležnja, u futroli je bio nož. Ponoč je prošla i odvezao sam se prema Stenjevcu, a parkirao sam u širokoj ulici, blizu kuće sa vrtom iz kojega se mogla vidjeti slijepa ulica, koja je bila okomita na široku ulicu. Izašao sam iz auta, te iz džepa izvadio mobitel i nazvao policiju, razgovor je tekao otprilike ovako:

«Halo, policija.» javila se službenica.

«Halo. Molim vas, susjedi puštaju glasnu muziku, i već nekoliko puta sam ih zamolio da se stišaju, a oni su me izvrijeđali i nastavili po svome. Također, cijela ulica smrdi po marihuani, koju puše. Molim vas, ako možete nekoga poslati da ih utiša.» rekao sam.

«U redu, koja je to adresa? Koje je vaše prezime?» upitala je službenica.

«Njihova adresa je K...ška 12 Stenjevec, a moja je K...ška 14, kuća odmah do njih. Moje prezime je Radić, a ime je Ivan.» rekao sam.

«Poslati ćemo najbližu patrolu.» rekla je službenica.

«Hvala vam puno. Živjeli.» dovršio sam.

Završivši sa razgovorom, preko ograde sam tiho ušao u vrt, te se sakrio iza živice, a sa njenog ruba sam promatrao ulaz u slijepu ulicu. Računao sam na to da je vani rasvjeta slaba, te da me je u crnoj odjeći, u mraku, teško uočiti. Nakon nekih desetak minuta, na ulazu u slijepu ulicu ugledao sam policijsko vozilo. Pričekao sam da se parkiraju, te da izađu iz auta i krenu prema jednoj od adresa, a oni su najprije krenuli prema mojoj lažnoj adresi. Čim su se približili kući, potrčao sam do križanja široke i slijepe ulice, a potom brzim ali tihim hodom kroz slijepu ulicu došao do policijskog vozila. Odmah sam se sakrio iza samog policijskog vozila, sa one strane koja je bila okrenuta suprotno od policajaca i moje lažne adrese, koju su oni provjeravali. Dakle, u čučećem položaju, sa pištoljem u ruci sam čekao sakriven iza vozila, te počeo osluškivati razgovor. Iznenađeni vlasnik kuće objasnio im je da nije zvao policiju, te da nije čuo nikakvu buku iz susjedne kuće. Dvojica policajaca nekoliko su ga puta pitali ista pitanja; jeli siguran da nije zvao policiju, te jeli imao ikakvih problema sa susjedima. Nakon nekoliko niječnih odgovora od strane vlasnika kuće, odlučili su uzeti njegove podatke. Nakon što su zapisali podatke, pozdravili su se sa čovjekom.

Osluškivao sam nihove korake, kako bih ocijenio jesu li krenuli prema autu. S obzirom na to da ništa nisam čuo, pretpostavio sam da idu provjeriti sljedeću kuću. Imao sam pravo, i ubrzo sam začuo njihov uzvik; «Policija!» popraćen sa glasnim kucanjem po vratima. Nakon nešto dužeg vremena, pretpostavio sam da je kuća prazna, jer nitko se nije javljao. Jedan od policajaca rekao je drugom:

«Ne vjerujem, da nas netko ide ovako zajebavati u ovo vrijeme?»

«Nema veze, napravit ćemo zapisnik. Ako si za, ja bi skosknuo na burek, do Črnomerca.» rekao je drugi policajac.

«Može, reći ćemo da nas je čovjek zadržao sa razgovorom, i da smo pokušali dobiti što više informacija, jer ipak se radi o lažnoj dojavi.» rekao je prvi policajac.

«Dogovoreno.» zaključio je drugi policajac.

Druga kuća je bila nekih dvadesetak metara udaljena od policijskog automobila, jer parkirali su odmah pored kuće za koju sam preko telefona izjavio da je moja adresa. Znao sam da će uskoro obojica biti blizu auta. Tiho sam se pomaknuo prema stražnjem dijelu auta, te sam se ubrzo potpuno sakrio iza prtljažnog prostora, na samom kraju auta. Znao sam za mogućnost da jedan od njih, onaj koji sjedi na suvozačevom mjestu, potpuno obiđe auto, te da priđe svojim vratima sa stražnje strane umjesto sa prednje. U tom slučaju, prišao bi mi sa one strane na kojoj su bile kuće koje su provjerili. Druga mogućnost je bila da priđe vratima najkraćim mogućim putem, bez da obilazi auto. Tada bi na kratko vrijeme spram mene bio okrenut sa druge strane, suprotne kućama koje su provjeravali. U trenutku sam odlučio i opet odabrao stranu automobila suprotnu mojoj lažnoj adresi. Kleknuo sam uz stražnju gumu, te se podbočio laktovima o asfalt, a pištolj sam držao uperen u onu visinu na kojoj će se, ako budem imao sreće, pojaviti središnji dio ljudskog tijela. Ukoliko policajac suvozač ipak obiđe auto umjesto da vratima priđe sa prednje strane, to će trajati duže i tada ću čuti njegove korake iza sebe, te ću imati priliku na brzinu se okrenuti. Pažljivo sam osluškivao, i ubrzo sam čuo korake koji su odgovarali zvuku koraka dvojice muškaraca. U isto vrijeme sam promatrao dio prostora uz prednji dio auta, gdje se policajac suvozač trebao pojaviti. Znao sam da me policajac neće odmah primjetiti, jer ipak sam u mraku, pokriven sjenom koju baca auto, u crnoj odjeći, i priljubljen uz pod. Nakon kratkog vremena ugledao sam sjenu koja je pala uz prednji dio auta, a sjena je postajala sve duža. Shvatio sam da bi uskoro mogao ugledati tijelo, i zaista, pojavilo se ubrzo čitavo tijelo, okrenuto samo malo u stranu prema autu. U trenutku sam naciljao, te opalio tri puta prema prsnom košu. Pištolj je za vrijeme svakog pucnja tiho škljocnuo. Čim sam dovršio pucanje, brzo sam ustao, obišao auto sa stražnje strane, te sam iz stabilnog stojećeg stava uperio pištolj prema drugom policajcu koji mi je bio okrenut leđima, a odmah potom glasno izgovorio: «Ruke u zrak ili pucam! Odmah, ruke u zrak! Vidiš li pištolj, ruke u zrak!»

Policajac kojemu sam uputio naređenje bio je nepomičan nekoliko trenutaka, vrlo vjerojatno jako iznenađen. Pretpostavio sam da čeka reakciju partnera, s obzirom na to da nije čuo pucnjeve, te nije znao što se događa. Njegov partner se za to vrijeme najprije rukama podbočio o haubu automobila, a ubrzo potom se opružio po toj haubi. Kad je shvatio da mu je partner onesposobljen, policajac kojemu sam naredio da ruke digne u zrak, to je napokon i učinio.

«Bez ikakvih gluposti, ili pucam. Vjeruj mi pucat' ću. Ovo je prigušeni pištolj. Pogledaj samo svojeg partnera.» glasno sam izgovorio.

«Molim vas. Ne znam o ćemu se radi. Nisam ništa kriv.» jecao je policajac.

«Skini remen sa pištoljem i woki tokijem, polako skini remen. Odmah. Ako samo takneš pištolj, pucam ti u glavu. Kad ga skineš, samo ga baci na pod. Skidaj remen!» naredio sam policajcu te svoj pištolj približio njegovoj glavi.

«Molim vas. Imam dvoje djece. Napraviti ću sve što želite, imam dobre veze u policiji, mogu vas zaštititi. Za ovo nitko neće znati.» molečljivim glasom pokušavao me je uvjeriti policajac.

«Dosta je zajebancije! Tišina! Odmah da si skinuo remen ili pucam i vozim dalje!» izgovorio sam glasno, prijetećim glasom.

Policajac je počeo čeprkati po remenu, a ruke su mu se pomalo tresle. Nakon nekih tridesetak sekundi, uspio je otkopčati remen, te ga je potom bacio na pod. Čim je dotakao pod, gurnuo sam policajca slobodnom rukom kako bi ga udaljio od remena, a pištolj sam drugom rukom i dalje držao uperen u njega. Remen na kojeg su bili zakačeni wokitoki, pištolj i lisice ležao je na podu. Jednom rukom skinuo sam sa remena lisice, a potom ga cijelog šutnuo pod policijski auto, dok sam pištolj i dalje držao uperen prema policajcu.

«Okreni se prema meni! Odmah da si se okrenuo ili pucam!» razgovjetno sam poručio policajcu koji je stajao nešto više od metra i pol udaljen od mene. Nakon nekoliko trenutaka, bio je okrenut prema meni. Prišao sam mu polako, desnom rukom držeći u njega uperen pištolj, dok sam u lijevoj ruci držao lisice pružene prema njemu. Kad sam mu se primakao dovoljno blizu a da bi mu lisice bile na dohvat ruke, rekao sam:

»Brzo, uzmi ove lisice, i zaključaj si ih oko ruku sa prednje strane. Neka ti ruke budu na prednjoj strani tijela. Odmah! Stavi si lisice»

Nakon što sam izgovorio naređenje, začuo sam nekoliko podosta tihih jauka koji su dopirali od policajca u kojega sam već pucao. Znao sam da je dobio tri metka u prsa, ali isto tako, znao sam da mnogi to i prežive. Našao sam se u nezgodnoj situaciji

Policajac je tada započeo: «Molim te, nemoj ovo raditi! Molim te, imam dvoje male dijece, nemoj me ubiti, molim te!»

«Neću te ubiti, ali ako me još jednom ne poslušaš, onda ću pucati u tebe, jer nemam vremena da bih se zajebavao. Odmah da si stavio lisice ili pucam i vozim dalje!»

Policajcu su ruke drhtale, a nekoliko trenutaka sa njima ništa nije radio, nego je samo držao lisice u ruci.
«Odmah si stavi lisice ili pucam! Zadnje upozorenje» viknuo sam.

Napokon je počeo prtljati sa lisicama, te si ih je nakon otprilike pola minute, uspio stegnuti oko obje ruke, a ruke su mu bile na prednjoj strani tijea.

Približio sam mu se, te lijevom rukom potegnuo lanac na sredini lisica, potegnuvši tako prema sebi i njegove ruke. Pištolj sam za svo to vrijeme držao blizu svojeg tijela, ali uperen u njega.
Potegnuvši čvrsto njegove ruke prema sebi, i vidjevši da lisice nisu skliznule, shvatio sam da ih je zaista stavio regularno, čvrsto. Provjerivši to, opet sam se odmaknuo od njega na udaljenost od nekih dva metra, možda malo više. Znao sam da moram dokrajčiti njegovog kolegu, kako bih bio siguran, iako su zvukovi koje je ispuštao malo prije, utihnuli.

«Ok, okreni mi se opet leđima, polako, i da ti ne pada na pamet potrčati, ili tako nešto, jer dobit ćeš metak odmah.» rekao sam.

Policajac se polako opet prema meni okrenuo leđima.

«U redu, a sada hodaj ravno, prema naprijed! Hodaj prema naprijed dok ti ne kažem da staneš. Ako počneš trčati, pucam. Vjeruj mi pucati ću! Ponavljam, ovo je prigušeni pištolj!»

Policajac je napravio nekih desetak koraka prema naprijed, kretavši se iz slijepe ulice prema širokoj ulici na koju je slijepa bila okomita, a ja sam ga, udaljen od njega svega dva metra, cijelo vrijeme slijedio, hodavši jednakom brzinom kao i on.

.«Čekaj, stani! Stani na mjestu!» obratio sam se ponovno policajcu koji je hodao prema naprijed.

Napravio sam nekoliko koraka u stranu, te što sam brže mogao, naciljao sam prema glavi umirućeg policajca koji je ležao na cesti, i opalio, a da bih odmah potom pištolj opet uperio prema policajcu koji je stajao. Primjetio sam da je okrenuo glavu, ali ja sam sve obavio toliko brzo, da je praktički odmah nakon što je čuo škljocajući zvuk, pištolj već bio uperen ponovno u njega, te je on nastavio stajati na mjestu, a ja sam se kroz nekoliko trenutaka vratio u ravninu sa njime, te sam mu opet dao naređenje:

»Nastavi hodati prema naprijed.»

Policajac je tako hodao, dok sam ja bio iza njega i pratio ga, sve do samog kraja slijepe ulice.
Kad smo došli do izlaza iz te ulice, bili smo pored široke ulice, a iz te pozicije se mogao vidjeti moj auto.

«Pogledaj udesno, na desnoj strani ove široke ulice. Vidiš li onaj plavi auto?»

«Vidim.» odgovorio je policajac.

«U redu, sada hodaj prema njemu, a kad dođeš do njega, otvori vrata i sjedni na vozačevo mjesto. Dakle, čim dođeš do auta, odmah uđi u njega.»

Kako sam mu naredio, tako je i učinio, znajući da je pištolj kroz cijelo vrijeme uperen u njega, te da sam ja spreman pucati. Mene nije bilo briga gleda li tko iz okolnih kuća ili ne. Bio je mrak i znao sam da me nitko ne može dobro vidjeti, a niti prepoznati, jer nikoga iz ovog dijela grada nisam poznavao. Jedino što je meni bilo bitno, bilo je to da se dohvatimo auta, te da se maknemo što dalje od ovog mijesta, te da tako preduhitrimo policiju, koju je možda netko već pozvao, ukoliko je vidio i čuo išta od svega što se odigralo.

četvrtak, 19.03.2015.

Iskrena:

Imao sam malog sina,
Imao sam ljepotu.

Danas kipim od nemoći,
Preskočim ljeto i jesen.

Dok glavu tobože čuvam,
U meni ništa više...

Čekam te i dalje, ali sve više...
Bojim se, strah me je da; da...

Čušpajz od mahuna pa kava,
Pa cigareta, 40 tableta - san...

Kao da nikad,
Nisam gledao Boga u Oči,
Bez Daha.

srijeda, 04.03.2015.

Moj posljednji cugerski epitaf

Bože,
Šutni me u guzicu, poljubi me,
Ne izlazim.

Ovaj me nalet koštao,
Milina u tebi,
Jauk.

Krezuba budućnost,
Nejasni obrisi,
Sve me svrbi i žulja.

Pomakni se da te ne...
I kažem, i reći ću...
Vi ste pijani! Gospodine!

Sakrio se smisao moj,
Iza bočice Metadona,
Iza lažljivih šamana,
I drkaroškog celibata.

Umirem, ali zaista... Umirem.
Ne vjeruješ mi?
Ja zaista Umirem.
Probaj me shvatiti, dakle...

Dug je put,
Dug i užasan.
Dug i trijezan.
I gorak.

Pogledom u prašnjavu istinu,
i svijetove iznad i ispod,
U obliku beskraja,
Nazire se.

Bože, tko se nije skrio?
Tko si ti?
Jeli ti dosadno,
Ili si ušlagiran.
A možda ti droga, kao meni,
Više i ne djeluje.
Suosjećam.
Bože.

Zaljubila si se i skinula čarape,
Pa sada bosa šećeš stanom,
I čekaš odgovor na sms,
Koji večeras neće biti.

Imaš me u sebi,
Ti si ja, ja sam ti,
Mi smo svi,
Šizofreni pupoljci.

U beskraju,
U vodi i u vatri,
Baba tvoja prži,
ono malo što je ostalo.

nedjelja, 22.02.2015.

LJUDI MOJI :D

Evo, da se i ja malo javim klasično blogerski, prvi put nakon nekoliko godina, kao, u postu. U biti, stvar je u tome da mi se desilo nešto moćno i ne oćekivano, dugačije. Nisam posebno u stanju pisati o tome, ali probati ću barem ukratko, pa što bude. Da ne duljim:

Uzeo sam otprilike dvije trečine doze ayahuasce (www.google.com), opće mi se neda objašnjavat, ako vam je zanimljivo, izvolize pa učite :D

Uf, ono, nemreš vjerovat ! Stvar mijenja percpciju u roku od 10 minuta, odjednom imaš produbljeni osjećaj stvarnosti - DMT - jednom riječju. Njega prirodno proizvodi i ljudsko tijelo, ali u malim količinama i rijetko, tako da, ono, izvor mudrosti. S tijelom već nakon sat vremena jedva da možete nešto, ono, teško je zamotati cigaretu, piješ puno vode, ako si osjetljiv, dosta povračaš. E sad, problem je sa time što sam ja na 100mg, 20 tableta, Metadona dnevno, tako da to blokira utjecaj napitka, ali ono, ne bih to potpisao, osjetiš ti to itekako. No, da još malo pojasnim.

Jedan prijatelj, iz komune, probao je ayahuascu prvi puta prije nekih godinu i pol. Ja ga nazovem, ono, pričamo, brijemo, i on mi kaže da je skroz čist , da je prekinuo sa terapijom, da je ok. Hm.... Ma da? A ono, bio je ful težak slučaj, i brijali smo par puta zajedno, krađa i sve... ono. no uglavnom, on čist i super, ja u kurcu kao i uvijek, u zadnjih nekoliko godina. Pa, ajde da vidimo. On mi prvo kaže da to košta soma (1000kn) kuna, i da se moram maknuti sa terapije prije, inače mi čovjek neće raditi. No dobro, to je nemoguće, :)) Nakon nekih osam mjeseci, opet se čujemo, preokret !"! On je počeo raditi sa Ayom, raditi ceremonije, ono - u Šamana se lik pretvorio, neznam kako da drugačije objasnim. Kaže da nije bed lova, da će mi napraviti besplatno, ali da se skinem. Nekih daljnjih 6 mjeseci pokušavam, ali nejde, a osim toga uzimam otprilike dva puta na mjesec i više, po 40 hepova dnevno, banana. Ali, čujemo se, i on me pita želim li na ceremoniju, u kući kod jednog zajedničkog frenda, koji je već jednom probao. Kažem da ok, ali ono, bed mi je da oni svi piju a ja da zujim na terapiji, ono, ništa. On mi kaže, popit ćeš jednu trečinu. No da ne dužim, ljudi kod kojih smo došli, frend i njegova žena. ono zakon ljudi, vegetarijanci, ono, ful pozitiva, da ništa nisam uzeo, bio bi mi dan među 10 najboljih u životu, nemreš vjerovat. Na kraju, u nekih dva sata, popijem dvije trečine doze, i ono, iznenađenje, buđenje, preokret. Dok, ovo pišem, spavao nisam preko 24 sata u komadu, ono, a ne spava mi se ni malo. Minuta mi traje, barem 15 minuta, osmijeh mi ne silazi s lica. ovo definitivno ide i na Facebook, da ga jebeš :D Koliko god ne povezano i plitko bilo, jer ja iskustvo nisam u stanju opisati, osjećao bi da mu činim nepravdu, ali probati ću barem malo:

Nema se tu mnogo toga za reći - to se šuti, kao i sve bitno u životu. TO VAM JE LJUDI - NEŠTO DRUGO! UZIMAO SAM HEROIN, METADON, AMFETAMINE, TRAVU, LSD, MA SVE ŠTO SE PRODAJE PO RH I ŠIRE, ALI OVO JE DRUGAČIJE I JAČE, 100 PUTA JAČE. OVO NIJE DROGA U KLASIČNOM SMISLU! ZAPAMTITE SI TO! UF!!!

Kozmički! Bitno! Napravite to! Ako netko želi, ja mu mogu srediti stvar, upoznati vas, i neće vas izaći više od 500kn. A vrijedu, ma.... Da imam milujun, dao bih, pa makar se morao klošarit nakon toga! Tako vam se čini, da je pre vrijedno!

To je u biti smisao ovog posta. Preporuka iz dubine duše, srca, kako god hoćete. Napravite ovo i uštedit ćete si 10 života evolucije, vrlo vjerojatno!
Wow! Mogao bih napisati wow 100 puta i smijati se od sreće, a ono, hepove, 20 komada, ni ne osjetim!

Stvar je u tome da vas sve volim! Osobito vas koje znam dugo, još od 2007-me, ono... Koliko toga je prošlo kroz astral, podrške, poruka, mišljenja, ono, osjećaš čovjeka na daljinu, a ono, ma neopisivo. Nisam pisao dvije godine, a nakon samo dva gutljaya Aye, i čaja od Mimoze hostilis, koja je DMT, ono, pišem kao lud. WOW!

Bit ću pisac, odlučio sam, i zahvalan sam svemiru. Ne, ovo je stvarno jako, ovo nije humano koliko je dobro. Pročitajte si od Huxleya Vrata percepcije, iako je to on pisao naknadno. Ja ovo osjećam i pišem, toliko me je puklo. Možda naknadno napišem nešto smislenije, ali ovo je sada bitno. Ne želim, opet ni da bude pre dugo, ali bitno je da netko od vas proba. Ako osjećate želju, to je to, nema razmišljanja. Ako ste u kurcu s lovom, dogovorit ćemo nešto, ali to se mora !!!

Meni je čovjek rekao da moram smršaviti. Do 117kg sam došao, Ajme! Visok sam 184cm, dakle ne tako puno da bi bio tako težak. Građa mi je krupna, ali opet je previše. Da imam 95 do sto, bilo bi OK! Moram smanjiti, smršaviti! Imam utege i brijem da ću s njima lagano početi! OD sutra + neka lagana šetnjica svaki dan! Ono, ujutro dok sam odmoran! Ali sada nakon 24 sata bez sna, ono, nejde mi se u krevet za ništa, a pojeo sam u zadnjih 16 sati bananu i mrvicu kruha! Popio sam oko 3 litre vode, čaja, kavu, nekih desetak cigareta! Ma ono, ništa! Osim, tekučine. Svi su povračali osim mene. Valjda zbog kilaže, imam neku toleranciju, a nisam popio puno manje od cijele doze, koliko sam skužio, jer tri puta sam pio, po malo, u roku od nekih sat i pol ili dva sata. Muzika je bila bomba, isto neopisivo! Uopće ono... ali to nije toliko ni bitno, jer nakon nekog vremena, jedva da si i fokusiran na tu muziku, ono, previše ti je zanimljiva vlastita nutrina. Kao da ti postojanje govori neki zen koan, a ti se osmijehuješ i rezumiješ Sve. Sve ti je jasno! Moram ovo postati, čisto da vidim hoće li proći, zbog nekih riječi, pa ako mi se kasnije bude dalje pisalo. Nastavit ću, ili ću, još bolje, priču nastaviti, a nakon ova zadnja dva komentara o Prinčipese, WoW! To sam bio bez riječi. Kozmičke istine!

Dopuna:

Probati ću ti opisati u nekoliko riječi, iako sam još uvijek debelo pod utjecajem, ali možda sam upravo zbog te činjenice dodatno kvalificiran! Više nego kad bih pisao sa distance, a to uostalom i nije moj stil.

Zamisli si buđenje, kao da te netko na temperaturi ispod nule ostavio golog i polio hladnom vodom, buđenje! Ali... bez neugodnih aspekata iskustva, samo pozitiva, samo čisto buđenje.

Nakon nekih sat vremena, tijelo osjećaš kao nešto što tek vučeš sa sobom. Centriran si u duhu, duh je srž i najbitniji aspekt. Tijelo ti je teško, i jedva si u stanju ustati i hodati, iako ti nije teško, nego si jednostavno za sve tjelesno smanjeno sposoban.

Pred očima, kad ih zatvoriš, vidiš čuda. Ornamente, kaleidoskopske oblike, piramide, kristale, krugove u raznim bojama, svjetlosne slapove... ali sve ti je to smiješno i trivijalno, jer stanje svijesti koje nije u simbolima je prisutno, i čak ti se i tako lijepi ornamenti, doimaju te se kao banalnost, ali lijepa banalnost. Tu sad stvar jako zavisi o pojedincu, a meni se čini da se većina ljudi totalno izgubi u tim slikama, i previše uživa u tome kao u nekoj halucinaciji,a to nije srž. Srž je život, osjećaj da si živ i prisutan, tvoja slobodna volja kojom vladaš u svakom trenutku, od rođenja do smrti. To možda zvuči ozbiljno i ne zabavno, ali cilj ayahuasce nije zabava nego spoznaja.

E sad, još je tu jedna komponenta. Ja sam se dosta dugo baviio meditacijom, i doživio sam zaista stvari za koje sam siguran da ih većina ljudi nebi mogla ni shvatiti. Kunem ti se Bogom, roditeljima, svojim životom i svime što mi je bitno, ne radi se o pretjerivanju. Ilustracije radi, sa svojim 18 godina doživio sam buđenje Kundalini, i dok sam bio u mračnoj sobi, u svojoj nutrini sam vidio čistu i duboku, potpuno jasnu i kompaktnu, narančastu svijetlost. Ono što je bilo najnevjerojatnije, je to da sam u potpunosti progutao jezik, i uopće kroz duže vrijeme nisam disao, nisam osjećao dišne organe, nisam imao nikakve potrebe. Disao sam svijetlost bez daha. Dakle, takve stvari sam doživio sedam godina prije ayahuasce. Naspram tih stvari ayahuasca je kao san, kao ugodna stranputica, ali s obzirom na to da dugo nisam meditirao i da sam dosta propao energetski zbog terapije, ayahuasca me je otvorila, i jako me je podsjetila na sva dobra razdoblja, i naglasila mi je potrebu da se vratim, jednostavno, da opet počnem živjeti dostojno čovjeka.

Dakle, iskustvo jest, duboko, i nekome tko nikada tako nešto nije doživio se radi o najmoćnije iskustvu u životu. ja ljudima nisam htio objašnjavati da je to usporedivos sa Kundalini Šakti voda, ali ono, sve u svemu, ne radi se o običnoj drogi, radi se obiljci čiji spirit ima vlastiti intelekt, i želi ti pomoći.

Tako da, doživjet ćeš u toj noći 1001-dnu viziju, a svaka je bitna za tvoj razvoj. Dakle, ne radi se o zabavi nego o bitnim stvarima. mi nismo pušili žižu, ali nekima i to pomaže da se još dodatno opuste, iako to meni nije jasno, jer prelazak sa Aye na žižu je kao prelazak sa Tripa na rakiju ili normabele, ono spuštanje, nepotrebno. ovo je dovoljno jako da se uzima bez dodataka. Ja sam nakon nekih 10 minuta osjetio potrebu da plačem od sreće, a kasnije sam zaista plakao.

Ono što je moja poruka ljudima je zapravo sljedeće:

Bavite se meditacijom. A samo ako to niste u stanju, i ako ništa niste doživjeli unatoč trudu, e onda uzmite Ayu da vas otvori, da vam pomogne, s time da ako niste dovoljno spremni, čak ni sa tako močnim spiritom nije izvjesno da ćete IŠTA doživjeti. Dakle nekad, se desi da na istoj ceremoniji netko plače i totalno je u transu i prisutan, dok netko drka i smijulji se kao debil. Stvar je dakle, kompleksna kao i život sam :)) Meditirajte, jer sve je to u nama, kao što je Neem Karoli Baba dokazao Ram Dasu, učeniku sa zapada, kad je progutao nekoliko grama lsd-a što bilo koga doslovno ubije, a njemu se stanje svijesti nije promjenilo ni za mrvicu, a nakon toga je rekao Ram Dasu - sve je to u tebi! Stimulansi su nepotrebni!

četvrtak, 19.02.2015.

Vrata Raja (drugi dio)

Nakon iskustva sa dobrim dečkima, trebalo mi je neko vrijeme da se saberem. Cilj koji se rodio, još uvijek je bio tu, izazovan i moćan, no ipak, gotovo godinu dana, živio sam kao da i ne postoji, živio sam mirno i bio sam zadovoljan. Obične, svakodnevne stvari i pojave, ono što ponekad nazivaju sitnicama, pričinjavale su mi velika zadovoljstva. Stvari poput jutarnje kave koju sam ispijao na krovu svoje zgrade, pogleda usmjerenog na dijelove grada, koji se uz izlazak sunca, bude. U dućanu sam birao vrhunsku, skupocjenu kavu, a na kiosku najprije vrhunske cigarete, a kasnije sam nabavio i lulu, koju bih ispunio aromatičnim duhanom, i koju sam pušio uvijek, isključivo uvečer, uz novine ili dobar časopis o poeziji ili oružju, uz ono što me je zanimalo i što mi je pričinjalo zadovoljstvo i užitak. Nalet vjetra, pjev ptica, osmijeh mlade djevojke u kvartovskom kafiću, miris naranče u prolazu na tržnici, miris kvalitetne ribe i ruzmarina pri pripremi ručka, crni čaj, šetnja šumom, kazališna predstava, pa čak i ugodno pražnjenje crijeva ili popodnevni odmor; mnoge su mi stvari pričinjale zadovoljstvo. Čak se ni na poslu nisam osjećao opterećeno ili loše. Pet dana u tjednu, osam sati dnevno, za to sam se uspio izboriti, jer bio sam jedan od onih zaposlenika koji s vremenom postanu nezamjenjivi, koji se uvuku u sve pore firme u kojoj rade. Poznavao sam posao jako dobro, a mnogima sam činio usluge, najčešće na svoju ruku i bez da su me tražili, samo kako bi osjećali da mi nešto duguju. No, nisam u tome pretjerivao, i pazio sam da se o meni ne govori previše. Nastojao sam na tome da i nadređeni spram mene osjećaju strahopoštovanje, neku vrstu nelagode, tako da ih se na intuitivan i jednostavan način doimam kao netko od koga se može očekivati mnogo neugodnosti. Kockao sam se, jer znao sam da će me ili otpustiti, ili ispuniti moj zahtjev da radim 40 sati tjedno, i da me vikendima puste na miru, a to nije bilo mnogo, kad se u obzir uzme vibra koju sam širio oko sebe. Desilo se ovo drugo, jer unatoč svemu, bio sam jedan od najboljih radnika. Dakle, posao me nije opterećivao previše i sve u svemu, uživao sam u životu. Možda će psihijatri jednoga dana govoriti kako je to uživanje bilo potaknuto osjećajem da sam živote oduzeo, i da moje žrtve više nisu u stanju uživati u životu, poput mene. Iskreno, ne bih potpisao tu vrstu hipoteze. Uživao sam tek tako, ni sam ne znam zašto, a zadovoljan sobom, nikad nisam bio i nikad neću biti.

Ušao sam u 2003-ću godinu, te nakon tri mjeseca proslavio trideseti rođendan, uz komad zaher torte i šampanjac, te potom uz bočicu Metadona intravenozno. Tek te večeri, dok sam, Bog zna zašto nastojao slaviti i osjećati se dobro, shvatio sam da moja priča nije završena, i osjetio sam odjednom sav užas ne izvjesnosti i unutarnje praznine. Dakle, prošlo je dovoljno vremena, odmorio sam se, a sada treba nastaviti, jer cilj, smisao postojanja, i dalje je predamnom, a čini mi se da je mali broj ljudi blagoslovljen osjećajem vlastitog smislenog postojanja i djelovanja.

Večeri sam tog proljeća počeo provoditi u centru grada, oboružan šarmom, kutijom cigareta, pištoljem devet milimetarskog kalibra, starim TT-ejcem kojeg sam za tisuču kuna kupio od jednog starog dilera, i novčanikom punim papira kojima je društvo udahnulo vrijednost. Tako sam, počeo visiti ispred jednog dućana koji se bavio prodajom mješovite robe, ali bio je uvečer često ispunjen mladim ljudima, koji su kupovali alkohol, najčešće jeftina vina, pivo i sokove. Ispijao sam jedno pivo za drugim, a motao sam se po dućanu, te prema blagajnicama bio ljubazan i slatkoriječiv. Htio sam da se sažive sa time da sam od sada na dalje često prisutan u krugu dućana, pa sam tako nastojao na tome, ostavljavši im često nekoliko kovanica razlike, nakon što bih kupio piće. Koliko god da se nije radilo o velikim svotama, ljudi koji ne zarađuju velike novce, brzo se naviknu na takvu gestu, a uz slatkoriječivost i komplimente, bio sam u tom dućanu ubrzo rado viđen gost, a kako sam tamo boravio uvečer, osoblje je smatralo da je to za mene neka vrsta izlaska i druženja, dok sam obilnim ispijanjem piva nastojao da se o meni u njihovim glavama stvori slika dobro stojećeg, veselog pijanca, iako bih ja tek u kasnu večer, pred zatvaranje, ponekad bio supijan. Onda mi je, nakon nekoliko tjedana, palo na pamet da se povremeno pri tim večernjim izlascima, pojavim ušlagiran. Znao sam jako dobro od prije da opijati čovjeku lijepo razvežu jezik, te ga učine savršeno društvenim. S obzirom na to da sam bio nekoliko godina čist muškarac od svojih 110 kilograma, trebala mi je najmanje bočica metadona (100mg) da budem veseo. Uz to bih ponio sa sobom tablete alprazolama u dežepu, a pivo sam pio iz čistog gušta, iako su Metadon, alkohol i Xanax, kombinacija otrova, meni osobno draža i od dobrog Heroina, jer mnogo je mjesta u Mozgu tom kombinacijom popunjeno, a jedno pojačava djelovanje drugoga, benzodiazepini Metadonu, alkohol benzodiazepinima, alkohol Metadonu, i tako, sve u svemu, čovjek kao da lebdi iznad zemlje. No ipak, nastojao sam ne kljucati (ono kad đankiju glava pada a oči se zatvaraju) i djelovati tek kao veseli pijanac. S obzirom na moje debelo ovisničko iskustvo i onu toleranciju koja se teško gubi kad se jednom stekne, to mi je savršeno uspijevalo, te sam mladim blagajnicama zaista postao neka vrsta prijatelja. Najčešće su me u početku zvale susjedom, dok su me kasnije zvale po imenu koje sam izmislio, dakle, Marin. Jedne proljetne večeri, dok sam slušao glazbu Doorsa koja se vrtjela sa Cd-a koji sam donio u dućan i zamolio cure da ga puste, i dok sam cugao ispred dućana, gotovo pred vratima, primjetio sam da je ušla skupina koja se sastojala od petero mladih ljudi, dva mladića i tri djevojke. Ušao sam u dućan, te sam ih krajičkom oka brzo snimio, a primjetio sam da se neuobičajeno dugo motaju oko alkoholnih pića. Znao sam da ili nemaju dovoljno novca za platiti, ili namjeravaju nešto ukrasti. Treća opcija je bila da su jednostavno neodlučni, ali vrijedilo je pokušati. Prišao sam im te objavio: «Cuga je na moj račun, ako mi kažete gdje se noćas mogu dobro provesti u gradu ovoga Petka. Želim to čuti od mladih ljudi, iako ni ja još nisam za bacit'.Zapravo, volio bih ići tamo gdje vi idete, jer izgledate kao cool ekipa. Oprostite mi, već sam malo i popio.» Namjerno sam nastojao zvučati što pijanije i bezazlenije, a nakon što sam iznio svoju ponudu, nastavio sam se smješkati. Mlada djevojka koja je imala ravnu crnu kosu srednje dužine, te naočale prililčno elegantnog izgleda iza kojih su me gledale tamne oči, obratila mi se: «Mi idemo gore doRibnjaka. Što se mene tiče, možeš ići s nama, a bilo bi super da nam posudiš par kuna, da možemo kupiti više vina, jer nemamo dovoljno love ni da se pošteno napijemo.» Druga mlada djevojka iz društva, također crnokosa, ali plavih očiju, glave lijepog oblika poput izduženog jajeta, nježne vilice, brade i bez naočala, nasmijala se i dodala: «Blago tebi, i ja bi htjela biti pijana večeras.» Mladići su cijelo vrijeme stajali pomalo ukočeno, a činilo mi se da baš i nisu oduševljeni putem kojim je krenuo razgovor, te mojom ponudom. Sasvim je moguće da su se kao muškarci, iako tek mladići, osjećali pomalo inferiorno u odnosu na mene, jer nisu imali novca da curama plate dovoljno pića, dok sam ja, stariji i iskusniji, upravo ponudio riješenje, te se nastojao priključiti društvu u isto vrijeme. Jedan od njih je kratkim i brzim pokretima odabrao nekoliko boca, vina i cole, nakon ćega je izjavio; «Može stari, idemo do Ribnjaka.», te se potom uputio prema blagajni.

Ubrzo smo stigli na područje parka, a te davne 2003-će se krajem tjedna na Ribnjaku okupljalo mnogo ljudi, pa smo stoga neko vrijeme hodali u potrazi za praznim klupama na kojima smo se trebali utaboriti. U parku je bilo mnogo ljudi, uglavnom mlađih, ali tu i tamo se moglo naići i na starije, uvjetno rečeno, jer i ti stariji su bili zapravo otprilike moji vršnjaci, a za pojmove zapada i Europe, to su još uvijek bili mladi ljudi. Nakon nekog vremena, pronašli smo dvije prazne klupe u sjevernom dijelu parka. Okolna rasvjeta je postojala, ali sve u svemu, bilo je dosta mračno. Srećom, imao sam zaista dobar vid, te sam u mraku mogao razabrati detalje koje mnogi u takvim uvjetima nebi ni primjetili. Sjećam se, još u vrijeme mojeg školovanja sam otkrio da imam bolji, oštriji vid od prosjeka, jer sam sa samoga kraja učionice, iz zadnje klupe mogao vidjeti sitna slova na zemljopisnoj karti; ne ona najsitnija, ali svakako ona koja mnogi nebi uspjeli razabrati iz te udaljenosti. Sjeli smo na klupe, te najprije počeli miješati vino i colu, praveći tako popularni bambus. U ono vrijeme bila je popularna tehnika miješanja u vrečici, koju bi zbog sigurnosti poduplali, tj. miješali bi pića u dvije vrečice, a jedna je bila u drugoj. Nakon što bi vrečicu ispunjenu pićima malo, lagano protresli, obuhvatili bi njene krajeve šakom i stisnuli ih oko otvora boce, te polako i sigurno ulijevali mješavinu iz vrečice u najprije jednu, a potom i u druge boce. Gotovo piće, točili smo u kupljene plastične čaše, te sa guštom ispijali. Neko vrijeme naša mala družina bila je prilično tiha, koncentrirana uglavnom na piće. No, svi smo iz iskustva znali kako će nam alkohol ubrzo razvezati jezik, pa su me mladi ljudi ubrzo priupitali uobičajene stvari: odakle dolazim, čime se bavim, koliko godina imam, kakvu muziku slušam i slično. Odgovarao nisam iskreno, pa sam tako slagao da radim u jednom lancu supermarketa, u skladištu, te da imam pet godina više nego što sam zaista imao. Nisam znao kako će se stvari dalje odvijati, no smatrao sam da je bolje ne davati prave podatke, u slučaju da netko iz tog društva kasnije bude ispitivan o nedavnim događajima i ljudima u njihovom životu. Ipak, nastojao sam, kao i uvijek, djelovati opušteno i prirodno, te sam u nekoliko navrata potakao razgovor o književnosti i filmu, te o filozofiji općenito. Isto tako, požalio sam se na stanje u mojem izmišljenom poslu, te sam rekao da namjeravam upisati program dokvalifikacije, i potražiti bolje radno mjesto, jer u ono vrijeme je posla još bilo, pa se čovjek nije morao zadovoljiti sa bilo čime i zahvaljivati Bogu svakoga dana na usranom poslu koji radi, jer ipak, bolje vrabac u ruci, nego golub na grani, kao što kaže narodna poslovica.

Saznao sam da djevojke i jedan od mladića idu u četvrti razred jedne od Zagrebačkih gimnazija, dok drugi mladić studira na arhitektonskom fakultetu. Moram priznati da su mi djevojke, a isto tako i mladići, u dućanu, na prvi pogled djelovali ipak malo stariji, nego što su bili u stvarnosti. No, što se mene tiče, bili su dovoljno stari, i nisam previše brinuo o tome. Djevojke iz tog društva u kojem sam se našao, pričale su više među sobom nego sa mladićima. Pitao sam se, postoji li neka vrsta ljubavne veze između djevojaka i mladića, no nisam htio ispitivati o tome, jer smatrao sam da ću, ukoliko postoji, ubrzo primjetiti znakove poput poljubaca ili držanja za ruke, i zaista plavooka djevojka, glave lijepog oblika i nježne brade i vilice, crne kose, polako se pomakla prema studentu arhitekture, te se nježno svojim čelom očešala o njegov obraz, a potom ga ubrzo poljubila u vrat. On ju je nakon njene geste, obuhvatio postrance desnom rukom, te ju naizgled čvrsto stisnuo. Odmah sam shvatio da se radi o koliko toliko zaljubljenom paru, i odmah sam osjetio da moj boravak u tom društvancu dobiva svoj širi smisao.

Moje misli su ipak, bile prilično trome, jer Metadon, Xanax i šesto pivo su učinili svoje. Osjetio sam na tren nelagodu, jer shvatio sam da su mi sposobnosti prilično smanjene, i da postoji mogućnost da učinim grešku, ili više njih. Razmišljajući o svojoj situaciji, odlučio sam da ću se nastojati koncentrirati tj. biti što više svjestan i pribran. Na kraju krajeva, još nisam niti došao do ideje, a kamo li do njene provedbe, tako da, najprije moram nešto osmisliti, ali brzo, tako da ne bih izgledao previše napadno, šuteći i razmišljajući, dok ostali piju i vesele se. Moja sljedeća misao bila je: Ipak se ovdje pije, a zna se da alkohol utječe na prosudbu, i da čovjeka čini opuštenim, pomalo nesmotrenim, tako da, samo moram pričekati da se društvance malo napije, a onda mogu sve osmisliti, pa nastojati na provedbi. Čekao sam i pijuckao pivo mnogo sporije nego u dućanu. Nakon nekog vremena, kad se količina cuge u posljednjoj boci približavala polovičnoj praznini, odlučio sam se na samostalan odlazak do dućana, i na kupnju sljedeće ture pića. Obznanio sam društvancu svoju namjeru i oni su se složili. Napokon sam imao pred sobom vremena za neometano razmišljanje, jer dućan i nije bio previše blizu. Razmišljao sam otprilike ovako:

Pet ljudi ne mogu voditi u svoj stan, jer teško ih je obmanuti sve odjednom, jer u tom slučaju postoji povećana šansa da netko nešto primjeti, i da me u očajničkoj borbi za život ozlijedi, ili pak da netko ili više njih vriskom, vikom, privuče pažnju mojih susjeda u zgradi. To su mladi, neiskusni ljudi, i mogao bi ih srediti, ali ne želim se upuštati u takvu situaciju, u kojoj postoje velike šanse da nešto pođe po zlu. Dakle, na neki način moram razdvojiti društvance, a onda vidjeti, probati ih odvesti do stana, ili do nekog pustog i mračnog mjesta. Ali kako ih razdvojiti? Hm... bacio sam oko na mladi par, studenta i plavooku, i najradije bih se večeras pozabavio njima. Hm... Možda je najbolje pričekati, biti sa svima njima dugo, do njihovog međusobnog razlaza, a onda... Napokon, sinulo mi je. Biti ću s njima do kraja, cugati cijelu noć, a onda im ponuditi prijevoz. Vidjet ćemo, tko će na taj način ostati zadnji u autu. Nadam se da će to biti mladi par, no vidjet ćemo. Uostalom, pitati ću ih tko treba ići prema kuda, u kojem smjeru, a onda ću reći je destinacija mladog para, ili pak ženskog dijela para, najbliže mojem stanu, pa ću njih ili nju odvesti posljednje. Sada idem kupiti uz vino i kvalitetno žestoko piće, tako da se dobro napiju.

Pio sam sa društvom još nekoliko sati, a onda sam na njima primjetio kombinaciju prirodnog i alkoholnog umora. Nadao sam se da će, baš zbog tog umora, prihvatiti prijevoz. Uostalom, bio sam i sam u takvoj situaciji, i znam da je prijevoz u te kasne, pijane sate, teško odbiti. Dakle, ponudio sam se. Najprije sam saznao da jedan od mladića živi u blizini, pa da će on otići pješice. Preostale su dvije djevojke i par. Pitao sam ih, najprije djevojke a potom par, kamo bi ih trebao odvesti. Mladi par je ipak živio odvojeno, ali srećom, u istom dijelu grada. Blizu njih, bila je i jedna od djevojaka, dok je najdalje od Ribnjaka bila druga djevojka, i to je predstavljalo komplikaciju. Ipak, dosjetio sam se, te sam rekao kako ću prvo odvesti djevojku koja je najdalje, a potom ostale, jer živim odmah blizu njih, pa mi je tako usput i najjednostavnije, jer se ne moram vračati. Uz to, dodao sam da u autu imam dovoljno trave za pristojan joint, te da možemo prije razlaza, zapaliti. Na moju žalost, trave u stvarnosti nije bilo, ali morao sam ih nečime dodatno namamiti. Ubrzo je vožnja počela, a pored mene je kao suvozač sjedila djevojka sa najdaljom destinacijom, dok su na stražnjem sjedalu pijano zavaljeni bili, mladi par i druga djevojka, koja je živjela u njihovoj blizini. Nakon što sam završio sa razvoženjem najprije najudaljenije djevojke, počeo sam tobože nešto tražiti u pretincu pored volana, a ubrzo sam tužnim glasom objavio da sam se zabunio, i da trave ipak nema. Na njihovim licima, nisam primjetio izraz posebnog razočaranja, koje je moglo biti uzrokovano mojom posljednjom izjavom. Vozio sam polako i oprezno, jer ipak sam dosta popio. Ubrzo sam i drugu djevojku koja je bila bez pratioca, uspješno doveo pred njenu zgradu. U autu smo ostali samo ja i mladi par, a vani je bila mrkla noć, no ipak, tipično za jedan od prvih proljetnih vikenda, glavne gradske ulice su bile prilično popunjene automobilima i ljudima. Vozio sam neko vrijeme u smjeru posljednjeg odredišta, kvarta u kojem je plavooka djevojka živjela. Došavši do njene ulice, našao sam i mjesto za parkiranje, te je pred nama bilo onih uobičajenih nekoliko riječi i želja, koje si ljudi međusobno upućuju na rastanku, nakon cijelonoćnog ispijanja vina i razgovora. Nakon tih nekoliko riječi, nisam se dobro snašao i djevojka je izašla iz auta, a za njom i mladić, koji ju je namjeravao ispratiti, pretpostavio sam. Valjalo je djelovati brzo. Izašao sam kroz svoja vrata, izvukao iz džepa balonera pištolj, te sam okružio auto i prišao s leđa mladiću koji je grlio i ljubio djevojku. Prislonio sam mu pištolj o potiljak, te izjavio: «Natrag u auto, oboje, ili ću vam prosuti mozak po pločniku.» Nekoliko trenutaka vladala je šutnja, a potom me je mladić upitao šalim li se. Na njegovo pitanje odgovorio sam snažno ga udarivši pištoljem u potiljak, nakon ćega se on skoro srušio. Djevojka je odjednom počela bježati i vikati, no ja sam je sa nekoliko velikih koraka sustigao, te obuhvatio rukom oko vrata pritisnuvši joj grlo toliko jako da nije mogla ispustiti ni zvuka, dok sam joj drugom rukom prislonio pištolj o rub jedne strane glave. Okrenuo sam se, državši tako djevojku na svojim prsima, a okrenutu licem prema mladiću, te izgovorio: «Bez ikakvih pizdarija. Odmah da si ušao u auto ili pucam. Ovo vam je zadnje upozorenje, vjerujte mi.» Izgovorivši to, primaknuo sam ruku u kojoj sam držao pištolj, šaci ruke kojom sam obuhvatio djevojku s leđa oko vrata, te sam repetirao pištolj, kako bih dobio zvuk onog škljocanja od kojega se ljudi uplaše.

«Ok, ok, evo, ja ulazim. Samo da vrata otvorim.» rekao je mladić, te brzo otvorio vrata i ušao u auto. Djevojku sam, državši joj svoju ruku i dalje čvrsto stegnutu oko vrata, gotovo odvukao do auta, no ona nije imala namjeru uči, te je mlatarala nogama i rukama, nastojeći se osloboditi mojeg stiska. Odjednom me je uhvatio silan bijes, potaknut njenim ne poštovanjem i ne shvaćanjem ozbiljnosti situacije. Ona je vjerojatno mislila da ni pištolj nije pravi. Od silnog bijesa, primio sam je desnom rukom za kosu, te sam svom svojom snagom, svojom rukom njenu glavu velikom brzinom zabijao o lim na stražnjem dijelu auta, odmicao je te opet zabijao, možda osam ili deset puta za redom. Nakon što je pala u nesvijest, dao sam mladiću znak da iznutra otvori vrata, te sam je na brzinu, ugurao k njemu, na stražnja sjedala. Vani je još bio mrak, no bližila se zora. Znao sam da se moram što prije udaljiti sa tog mjesta, da je najbolje da koristim što neobičniju rutu, kroz male i sporedne ulice. Vrlo lako je moguće da me nitko nije niti vidio, jer u ovo vrijeme na sporednim ulicama gradske periferije najčešće nema nikoga, osim tu i tamo zalutalih pijanaca i partijanera, koji se pred zoru vračaju kući. Ostali spavaju ili probavljaju hranu ispred televizora, te su jedva svjesni nećega što im je pod nosom, a na neobične zvukove koji dolaze iz daljine se i ne obaziru, osim ako nisu suviše glasni.

Nisam vozio previše brzo, jer nisam htio da me primjeti jedna od noćnih policijskih patrola, koje kruže gradskim kvartovima. Nema ih mnogo, ali moguće je naletjeti na jednu od njih, a ukoliko voziš prebrzo, jamačno će te zaistaviti, razmišljao sam. Najprije sam vozio prema svojem kvartu, ali onda sam se predomislio, shvativši da nema smisla voditi dvoje pijanih mladih ljudi u svoj stan, a s obzirom na to da su se već uvjerili u to da vezano uz njih nemam najbolje namjere. Krenuo sam, stoga, prema podsljemenskoj zoni, u namjeri da se dotaknem šume. Dok sam vozio kroz grad, mladić me je nekoliko puta plačljivim glasom zamolio da ga pustim, te naglasio kao nikome neće ništa reći, kako u to mogu biti siguran. Najprije sam šutio, ali kad mi je to počelo narušavati pažnju, rekao sam mu da prekine s time, objasnivši mu: «Bit ćete ok, neću vam ništa, želim samo da se poševite u šumi i da je ti udaraš, a ja ću vas snimati i drkati. Kad završimo, ostavit ću vas u šumi, a ja ću se odvesti dalje. Znam da nećete nikome ništa reći, jer ako kažete, mene policija neće naći, ali zato ću čim saznam da me traže, ja naći vas, vjeruj mi. Imam debelu vezu u policiji. Što misliš, odakle mi pištolj? A sada prekini, jer ako ne prekineš, stvarno ću te ubiti.» Nakon što sam mu to rekao, zašutio je. Vozio sam najprije kroz centar, preko Langića prema Zvijezdi, a potom prema Mihaljevcu. Od Mihaljevca sam krenuo cestom prema tunelu, ali sam skrenuo na nekih pola puta, ušavši tako na cestu koja je vodila prema Pustodolu, dijelu kojeg njegovo ime dobro opisuje, jer čak ni vikendom preko dana, u tom dijelu najčešće nema ni žive duše. Vozio sam polako sa slabim svijetlima, kako me stanovnici lokalnih kuća, na putu prema ulazu u šumu, nebi doživjeli previše napadno. Uostalom, sunce samo što nije izašlo, zora samo što nije svanula, i nebo je na istočnoj strani polako počelo dobivati svijetlo plavu boju. Došavši do ulaza u šumu, vozio sam još neko vrijeme po šumskoj stazi, a namjeravao sam voziti po njoj dok god je to moguće, ili pak dok se ne udaljim dovoljno od kuća. Nakon nekih 500-tinjak metara, zaustavio sam auto, no svijetla sam ostavio upaljena.

«Ok, a sada ostani u autu sve dok ti ne kažem da izađeš.» rekao sam, potom izašao iz auta i otvorio stražnja vrata, te primio plavooku djevojku svojim rukama ispod njenih pazuha, te sam je državši je tako odvukao sve do prednjeg dijela automobila, ispred upaljenih svijetala.

«Ok, možeš izaći. Ponesi klupko špage koje je kod tebe, na stražnjim sjedalima.» viknuo sam.

Mladić je izašao, te prišao djevojci i meni, pred svijetla. Iz ruku sam mu uzeo klupko, a primjetio sam da mu se ruke žestoko tresu. Počeo sam vezati djevojku. Ruke sam joj postavio iza leđa, te ih tako zavezao, jednu ruku za drugu. Zavezao sam joj i noge, jednu za drugu, čvrsto. Zagurao sam joj u usta krpu, te je podvezao oko glave. Dovršivši posao, položio sam djevojku na pod, te naredio mladiću: «Opali joj nekoliko šamara, da se probudi, jer alkohol i udarac u glavu su je uspavali.»

Mladić je polako prišao djevojci, nadvio se nad nju, te je opalio šamarom srednje jačine, od kojeg se ona odmah probudila. Neko vrijeme je žmirkala, nastojeći se priviknuti na svijetlo, a uskoro je počela ispuštati zvukove, kad je shvatila da ima krpu u ustima, i da je vezana; a vrlo vjerojatno, prisjetila se situacije pred njenom zgradom. Nisam se na te zvukove obazirao, jer krpa joj je bila nagurana duboko, do grla, tako da nije mogla prozvesti nešto glasniji zvuk.

Otišao sam do stražnjeg dijela auta, obukao tanke kožne rukavice, te otvorio prtljažnik i iz njega izvadio sjekiru. Prišao sam mladiću, te mu pružio sjekiru, te je tako pruženu, neko vrijeme držao pred njim, bez riječi.

«Ne znam, što ću sa sjekirom? Oprostite mi, molim vas, nikome neću ništa reći. Napravit ću sve što želite, samo bez sjekire, ja to ne mogu. Molim vas.» Plačljivim glasom obraćao mi se mladić.

Približio sam mu se, i šapnuo mu na uho: «Zatuci je sjekirom, ili ću te ubiti sada i ovdje, a potom ću je ja zatući. Stoga, budi pametan i spasi barem jedan život, a ja ću te potom odvesti natrag do grada, i razići ćemo se kao da ništa nije bilo. Dogovoreno?»

Mladić se počeo još jače tresti, a odgovorio nije ništa. Šutio je tresući se, i gledajući u pod.

«Učini to, odmah!» povikao sam što sam glasnije mogao. Iz futrole okaćene u unutrašnjosti jakne, izvukao sam pištolj, usmjerio ga prema njemu i neko ga vrijeme tako držao, a potom naglo pomaknuo tako da pucam pored njega, te ispalio metak. Začuo se glasan zvuk, poput zaglušujućeg praska. Bio je to stariji model ruskog pištolja.

«Sljedeći metak ide tebi u prsa, a potom ću ja dovršiti posao.» izgovorio sam.

Kroz cijelo to vrijeme, djevojka se trudila ispustiti što glasnije zvukove, ali jednostavno nije mogla. Na nju se, u tim odlučujućim trenutcima, nisam previše obazirao, moram priznati. Pred mladićem sam nekoliko trenutaka, i dalje jednom rukom držao pruženu sjekiru. Drugom rukom sam držao u njega uperen pištolj.

Nakon kratkog vremena, mladić je napravio korak prema meni, te je u ruke uzeo sjekiru, a uzevši je plačljivim, drhtavim glasom izgovorio:

«Morate mi obećati, da me nećete ubiti, nakon što to napravim. Obećajte mi i zakunite se svom svojom obitelji.»

«U redu, iako iz principa ne bih trebao, ali djeluješ mi kao drag momak. Stoga, kunem se životima cijele svoje obitelji, nakon što upotrijebiš sjekiru, neću te ubiti. Ok? Sada počni, zora sviće i nemamo puno vremena. Samo se nadvi nad njeno tijelo i zamahni prema njoj. Sada je na tebi hoće li umrijeti brzo ili polako i bolno, ali dok je u potpunosti ne ubiješ, ne mičemo se odavde. Nemoj ni pomišljati da posao obaviš do pola, jer to je čak i meni odvratno. Dakle, što čekaš, neka sjekira radi! Počni, jer znaš što slijedi ako ne obaviš posao.» zakleo sam se sa nevidljivom figom u džepu laži, te pokušao riječima mladića potaknuti da što prije obavi posao koji sam mu namijenio.

Djevojka je svom silom pokušavala ispustiti nešto glasniji zvuk, jer zasigurno je poželjela da je netko čuje i da joj pođe upomoč. Možda je računala s time da će se mladić odvažiti, i upotrijebiti sjekiru protiv mene, no u njega je cijelo vrijeme bio uperen stari ruski pištolj. Pokušavala, je, jadnica, svim silama potrgati špagu zavezanu joj oko nogu i ruku, no to čak ni mnogo jačem muškarcu nebi lako pošlo za rukom odnosnio nogom.

«Učini to! Odmah!» zaderao sam se iz sve snage na mladića, te ispalio još jedan metak, ovog puta prema nebu.

Mladić se počeo kretati prema djevojci, a zora je svitala, i sunce se već pojavilo, te je kroz šumu u daljini, na obližnjem brdu, bacalo na nas svoje zlatne zrake. Nadvivši se nad nju, mladićeve ruke su se počele tresti još jače nego do tada, a on je u isto vrijeme, sa izrazom straha i gađenja na licu, vršio procjenu: «Gdje i kako udariti a da je ubijem što brže?» Imao sam osjećaj da mu se, između ostalih dojmova, i to mota po glavi.

U jednom trenutku, lice mu je poprimilo neprijateljski i mračan izraz, te je sa tom grimasom najprije polako približio oštricu sjekire djevojčinom čelu, a potom ju je polako udaljio prema sebi, učinivši tako procjenu prema kojoj će učiniti prvi zamah. Djevojka je kroz svo to vrijeme ispuštala raznolike zvukove, koji su mojem uhu bili sve, samo ne ugodni. Kad je shvatila da će je mladić, njen dotadašnji dečko, zaista ubiti sjekirom, počela je gmizati po podu poput crva, kako bi se udaljila od njega. Bio je to očajnički pokušaj da se odgodi neizbježno. Mladić je pošao za njom, te napokon snažno zamahnuo i pogodio joj lijevu stranu glave, iznad uha. Mladić je odmah potom uz nekakav neobičan zvuk pucketanja, brzo izvukao sjekiru koja se zabila u glavu, te je odmah potom, zamahnuo još jednom i pogodio u gotovo isto mjesto kao malo prije. Zvukovi su ubrzo utihnuli, a mladić je još jednom povukao sjekiru, kako nebi ostala slijepljena sa glavom njegove bivše djevojke.

Glava plavooke djevojke bila je skoro prepolovljena, presjek mozga se nazirao nakon što se lokvica krvi izlila na zemlju. Mladić sjekiru nije bacio iz ruke, a znao sam da bi to najradije učinio, no volja za životom je u njemu bila jaka, i vjerujem da je sjekiru zadržao, kako bi, ukoliko se ukaže prilika, njome rascjepao i moju glavu.

«Vjeruješ li u Raj i Pakao?» upitao sam ga, nastojeći zvučati ozbiljno.

«Ne, ne vjerujem.» odgovorio je smireno mladić, koji se iz nekog razloga, prestao tresti.

«Ja vjerujem, i to u dvostruki. Jedan je ovdje na zemlji, a drugi je u još gorem svijetu, u sivom dijelu kozmosa, gdje se skupljaju najodvratnije, zle, egoistične duše koje uživaju u tuđoj ne sreći i patnji, dok sebe smatraju boljima od samoga Stvoritelja. Čitao sam svjedočanstva ljudi koji su klinički bili mrtvi, i neki od njih su između ostalog, vidjeli i takva mjesta. To je posljednja stanica, mjesto gdje kozmički ološ potroši svu svoju lošu karmu, propati u društvu sebi sličnih, koji tamo jedni drugima nanose bol, te nakon što dovoljno propate, jednostavno nestane, u potpuno ništavilo, onakvo kakvim ateisti zamišljaju smrt. Znaš, vjerujem da ću ja dospjeti tamo, a vjerujem da ćemo se tamo još i susresti, s obzirom na to što si malo prije počinio.»

Mladić je šutio, sve dok nije shvatio da ga namjeravam ubiti. Primjetio sam promjenu u njegovim očima, te sam se pripremio na pucanj u područje njegovih prsa. Odjednom je uz urlik krenuo prema meni, no ja sam opalio metak točno u njegova prsa, odskočio u stranu, te pucao još jednom, pogodivši ga u vrat. On je pao najprije na koljena, a nekoliko trenutaka potom, krkljajući krv nakupljenu u ustima, srušio se u ležeći položaj na šumsko tlo, te utihnuo.

Provjerio sam ima li krvi na autu, te sam, zamjetivši nekoliko okruglih mrljica na prednjem braniku i svijetlima, obrisao sve uz pomoč svoje sline i papirnatih maramica. Maramice kojima sam brisao, završivši s poslom, odmah sam potom zakopao. Sjeo sam u auto, tutnuo u kazetofon kazetu sa muzikom grupe The Doors, te sam uz zvukove pjesme «Riders on the storm» započeo svoju vožnju prema gradu. Kroz šumu i naselje kroz koje je put vodio do šume, sam vozio relativno sporo, kako ne bih stvarao previše buke, a kad sam se napokon dohvatio grada, najkraćim sam putem vozio do svojeg kvarta i stana. Ušavši u stan, otišao sam do kuhinje, i natočio u jednu kristalnu čašu oko dva decilitra whiskeya, starog Jacka, te sam potom otišao do balkona, pripalio cigaretu, i gledao u gradsko jutro koje se budi. Znao sam da ću se uskoro srušiti na krevet, i odspavati barem deset sati. Uostalom, Subota je.



Nastavit će se...

ponedjeljak, 02.02.2015.

Vrata Raja (molim ne komentirati ukoliko niste pročitali od početka do kraja)

Ovo je sve što će ostati od mene. Moja priča, njihova priča. Istinita priča, a zbog svoje istinitosti, doživjet će veliku popularnost, kad mene više ne bude. Šteta, zbog mene, no to je neminovno. To je dio priče koji će dovršiti netko drugi (sa pameću i strašću, nadam se), i tako mora biti.

Pa, vratimo se na početak, u 2002-gu godinu.

Dvije tisuče i druge, navršio sam 29 godina. Iza mene su bile godine besciljnog lutanja rodnim gradom, godine narkomanije, alkoholizma, poezije; dobra stara vremena, rekao bi svatko tko je živio na takav način, a onda iz nekog razloga, uspostavio sam kontrolu nad sobom, i započeo više-manje asketski život, jer jedino na takav način bivši ovisnik može živjeti. Te 2002- ge sam si postavio jedan cilj, a sila koja me je tjerala da ga provedem u djelo, nadjačala je moju ovisnost, moja prijateljstva, moju poeziju... Nadjačala je sve ostalo. Od tada do potpunog izvršenja cilja, postojao je samo cilj, a svaki trenutak proveden u nastojanju da se približim ostvarenju, svaka sekunda budnosti ili sna, bila je gotovo euforičnog karaktera.

2002-ga bila je za mene, dakle, dobra godina. Na žalost, baka je umrla, a postoji ona narodna: «svako zlo za neko dobro», pa sam ja te godine uselio u prazan stan. Stan uz kojeg je došao i ključ od podzemne garaže. Vozio sam auto, ali garažu sam tek pogledao, na nju bacio oko, izbacio iz nje neku starudiju i nastavio dalje svojim poslom. Cilj je bio predamnom, iako to još nisam ni znao. Cilj se rodio sa Natali, koja je te godine počela rad na jednom od Zagrebačkih fakulteta, kao predavač, zaboravio sam kojeg društvenog predmeta. Uistinu, prošlo je od tada već dosta vremena, kad je se sjetim, a prisjećam je se sada s blagim osmijehom jednog psihopata. Uostalom, ona me je tako nazvala prva. Upoznao sam je u lipnju, u jednom od onih zagrebačkih barova/klubova po kojima vise alternativci, slobodnjaci, studenti, boemi, kvazi alkoholičari – zanimljiva fukara, sve u svemu. Ona zgodna i mlada, ja zgodan i mlad, s nešto love u džepu i slobodnim stanom, oboje lagano pod utjecajem alkohola... Bilo je lijepo. Završili smo, naravno kod mene, i ja sam skupio hrabrosti i izrazio svoju želju: da mi skalpelom ureže svoje ime na podlakticu desne ruke. Svoje ime. Natali. Začudo, odmah je pristala, kratko i jasno, strašno uzbudljivo: «Da.» od kojeg sam gotovo trenutno dobio strašnu erekciju. Dao sam joj skalpel i ona je polako ali sigurno, pažljivo, na moju ruku urezala svoje ime, Natali. Nikada to neću zaboraviti. Pričali smo još i pili neko vrijeme, slušali glazbu. Pravio sam se mutav neko vrijeme, ali na kraju sam je ipak, reda radi pitao želi li da se poševimo. Odgovor: kratko i jasno ne od kojeg sam opet gotovo trenutno dobio erekciju. Nasmijali smo se, oboje, i nastavili razgovor. Nisam ni slutio da će se moj veliki cilj uskoro roditi. Svitalo je i gotovo da bih je uz najbolje želje ispratio iz stana, kad mi je odjednom palo na pamet da bi bilo zgodno imati njenu sliku, radi masturbacije. Već sam bio pošteno pijan i nije mi trebalo mnogo hrabrosti da je priupitam o tome, da je zamolim. Dakle: «mogu li te fotografirati, zbog masturbacije», upitao sam je. Odgovor, opet kratko i jasno: «Ne» i opet erekcija, ali... Sve je počelo sa ali... «Kako ne? Zašto ne?» pitao sam je najprije blago, gotovo u šali. Pa imam tvoje ime urezano u ruku, podrazumijevalo se bez riječi, zašto nebi imao i tvoju fotku? Odgovorila je: «Ne, jer ovo je posljednji put da se vidimo, ti si psihopat.» - rekla je uz pomalo podrugljiv smiješak. Tada sam je, bez razmišljanja, ruka mi je samo poletjela, jednim udarcem, nokautirao, onesvijestio. Pogodio sam je u bradu, desnim krošeom. Dobro je, neće biti masnice, pomislio sam. Podigao sam je u naručje i odnio do fotelje. Namjestio sam je tako da izgleda kao da se u nju udobno smjestila i zatvorila oči. Fotografirao sam je svojim starim Zenitom na desetke puta, iz mnogih kuteva. Ok, fotke su bile tu, a što sada? Što kada se probudi? Može me prijaviti policiji? Moja prošlost, krađe, narušavanja javnog reda i mira, tučnjave, pljačke, narkomanija; a naspram toga ona kao prokleta profesorica, čistunka, reklo bi se. Oblio me hladan znoj, a uzduž kralježnice, klizila je po meni ledena zmija. Nadvio sam se nad njezino mlado, privlačno tijelo, i utonuo u misli. Dugo... Kratko... Ne znam. Upao sam u stanje transa, i doživio sam svojevrsnu viziju. Viziju sa kojom se rodio moj cilj.

Nikada neću biti sretan, shvatio sam. Ono što ja nudim, njih ne zanima. Sve što mogu očekivati je njihov strah i njihov prezir. Ponekad bi me, zbog moje urođene skromnosti, čak i to zadovoljilo, ali sada je dosta takvog života za mene. Voda se popela do vrha, i uskoro će se preliti. Osjećam to. Teško će biti zaustaviti svu tu nakupljenu vodu, i poplava će biti strašna, i doseći će mnoge koji o njoj nikada nisu niti sanjali. Nikada neću biti sretan, to je bolno jednostavna, gola činjenica. Što da radim? Dugo sam se pitao, što da činim sa svojim bijednim životom, sa svojim postojanjem koje me se doima kao nečija greška. Ne, to nije moja greška, ja nisam kriv. Kriv je On, na početku je krivnja njegova. Kasnije se ta ista krivnja poput virusa počela širiti i na druge, ne mojom krivnjom, nego upravo zbog njihove vlastite prirode. Ne mrzim ih. Razumijem njihov strah, pa čak i njihov prezir, i iako su krivi, ono što će se dogoditi, za to su kriva samo dvojica. On i Ja. Njemu ću se, pomoću njih, osvetiti, i pokazati mu da sam značajan, i da mogu zadovoljiti svoje istinske potrebe.
Uostalom, On je pisao pravila. On me je bacio u ovaj život, ovakvog kakav jesam. On je odgovoran za moju nesreću, za prelijevanje vode iz posude koja je vodu trebala čuvati, jer upravo je ta voda najsvetije što čovjek može posjedovati, i što svi, u većoj ili manjoj količini, posjedujemo. Pa, neka se moja voda prelijeva, a uskoro ćemo saznati, koje će sve daljine i dubine doseći.

«E pa ništa, draga moja, ideš ravno u reciklažno dvorište, a potom u susret biću od svijetla.» - pomislio sam. Zavezao sam je starim krpama, ali ipak čvrsto, za jednu stolicu, i nagurao joj jednu čistu majicu u usta, no ona se nije budila. Provjerio sam diše li. Disala je. Duboko poput tek rođenog djeteta. Izašao sam iz sobe u kojoj je ona blaženo spavala (omamljena dobrim dijelom i alkoholom), s namjerom da se malo poigram starom dobrom kemijom.

U to vrijeme sam, a i sve do danas, primao Metadon, Alprazolam, Clonazepam i Fenobarbiton kao terapiju. Skinuo sam se sa svega toga, ali nisam se htio odreći izvora prihoda, pa i povremenog lijeka za popravljanje raspoloženja. Uostalom, Metadon izvrsno kotira na crnom tržištu. Prodavao sam ga pomalo, a još i manje koristio, tek tu i tamo kako bih na rutinskim testovima urina koje naređuju psihijatri, bio pozitivan, i kako bi me i dalje vodili kao ovisnika. Uglavnom, toga dana mi je Metadon kojeg sam primao u soluciji, dakle u tekućem obliku, u boćicama, bio iznimno koristan. Imao sam u stanu i nekoliko paketa šprica i igala. Šprice od dvadeset, deset i pet kubika i male, tanke, kratke igle sa svijetlo smeđom kapicom, koje se na špricu elegantno nataknu prema potrebi. Iskusan narkoman poput mene brzo je složio koktel od Metadona te Fenobarbitona i Clonazepama, s time da sam tablete Fenobarbitona i Clonazepama najprije izmrvio, dobro izmješao sa 70- postotnim alkoholom, tako da se smjesa homogenizira; te potom kroz špricu s tankim slojem vate postavljenim na njenom kraju kroz koji izlazi tekučina, profiltrirao, iscjedio u jednu kutljaču, koju sam za tu priliku ručno savio kako bi samostalno stajala na stolu bez problema. Otopinu sam zapalio, kako bi alkohol izgorio a u kutljači ostala čista otopina vode i aktivnog sastojka tableta Fenobarbitona i Clonazepama. Buljio sam u plavi plamen sve dok napokon nije nestao, a potom sam preostalu tekučinu povukao u praznu špricu od 20 kubika, a mješavini Fenobarbitona i Clonazepama dodao 10 mililitara Metadona, što je jednako dozi od dvadeset, pet miligramskih tableta, jedine vrste, koja se, uostalom, kod nas i proizvodi pod imenom Heptanon. No, da ne dosađujem previše sa tehničkim stvarima, kalkulirao sam otprilike ovako:

S obzirom na to da draga Natali nema nikakvu toleranciju na opijate, 10ml Metadona intravenozno je ili smrtonosna doza ili vrlo blizu smrtonosne doze, ali u kombinaciji sa nekoliko mililitara otopine aktivnih sastojaka tableta Fenobarbitona i Clonazepama, jakog barbiturata i benzodiazepina, šut bi trebao biti smrtonosan bez ikakvog možda, a s obzirom na to da je još uvijek pod utjecajem alkohola, u to nemam ni najmanje sumnje.» Dakle, htio sam je ubiti, ali tako da ne pati, ni najmanje.

Vratio sam se u njenu sobu, pogladio je po kosi i omirisao je. Lijepo je mirisala, kao djevojka iz dobre obitelji. Uzeo sam joj desnu ruku i stegnuo joj svojom šakom biceps. Imala je lijepe, duge i tanke ruke, prekrasne prste koje sam mogao zamisliti kako prebiru žice harfe ili tipke klavira. Mnogo je potencijala bilo u toj osobi, u prekrasnoj, pomalo sadistički nastrojenoj Natali.

Uglavnom, stegnuo sam joj biceps i triceps dobrim dijelom, svojoj velikom ručetinom; nakon desetak ili više sekundi primjetio sam kako su iskočile jedva vidljive centralne vene po njenoj lijepoj ruci. Imobilizirao sam joj ruku koliko sam mogao, privezavši je oko zgloba šake za njeno bedro. Potom sam joj privezao oko nadlaktice maramu, kako bi vene opet iskočile. Prinio sam špricu i iglu s koktelom njenoj ruci i probo-o joj jednu venu. U mrvici prostora što sam ga u šprici ostavio za tu svrhu, brzo se pojavila, ispunivši ga, tamna venska krv. Povukao sam u špricu još malo krvi kako bih se uvjerio da sam unutra, a potom joj polako ubrizgao prvi i posljednji šut. Na tren se trgnula, probudila, otvorila oči i tiho uzdahnula od užitka koji je prošao njenim tijelom. No ubrzo potom, disanje joj je postajalo sve pliče i pliče, dok napokon nije posve utihnulo. Sjeo sam pokraj fotelje, pokraj njenog tijela u kojem je možda još uvijek treperila duša, na pod. Zatvorio sam oči. Duboko sam disao, a i vlastite misli su me se doimale kao duboke, poput velikih a sporih valova. Nakon nekog vremena, a vrijeme kao da i nije prolazilo, kao da se zamrznulo, ili kao da ga po prvi puta vidim iz stvarnije perspektive od uobičajene ljudske; no uglavnom, nakon nekog vremena sam ipak blago tresnuo o zemlju i pripalio cigaretu, sjetivši se budućnosti u kojoj ću se morati riješiti njenog smrdljivog tijela, koje je do malo čas bilo gotovo pa prekrasno. Ustao sam, približio se radiju i uključio ga. Bio je već namješten da hvata moju omiljenu stanicu. Svirao je spori, melankolični blues nepoznatog mi crnog izvođaća. Osjećao sam se i više nego dobro. Morao sam se osjećati nadljudski, jer u meni se rodio cilj, pravi pravcati životni cilj, nešto što nikada do tada nisam imao u potpunosti. Bio je to divan osjećaj. Bio sam odjednom toliko siguran u svoj životni poziv da je sve oko mene bilo osvijetljeno nad zemaljskom toplinom. Vidio sam njenu dušu kako izlazi iz tijela kao da ju samo nebo pokušava usisati. Čuo sam njen glas kako me doziva, kako me optužuje, kako na mene svaljuje svu svoju krivnju, kako od toga što sam joj oduzeo život već radi scenu, a da još potpuno ni umrla nije. Čuo sam kako doziva svoga oca. Patetično, ziheraški, djetinjasto. Sa zadovoljstvom sam preuzeo krivnju. Težak teret kojeg ću nositi zauvijek, draga moja. Samo za tebe. Do viđenja, ja imam život pred sobom, napokon. Najprije me čeka tvoje tijelo, a potom će se sve odviti točno onako kako se treba odviti. Nisam mogao pogriješiti. Ubrzo sam zaspao na podu, sklupčan pokraj njenog tijela i njene fotelje. Tijelo neka pričeka jutro.

Jutro me je našlo u dobrom raspoloženju. Imao sam posla, jer treba se riješiti smrdljivog tijela, maknuti ga iz stana. Pijuckajući čaj i pušeći svoje omiljene cigarete razmišljao sam o najboljem mogućem načinu, unutar mojih mogućnosti. Ubrzo sam pred sobom imao riješenje, i valjalo ga je učiniti stvarnim. Nazvao sam na posao i javio da toga dana neću doći, jer da se ne osjećam dobro. Tada sam radio kao knjigovođa u jednoj privatnoj firmi koja je zahvaljujući prodaji sportske opreme dobro poslovala. Imao sam solidnu plaču, a uz nju i nešto naslijeđene ušteđevine u banci. Zaključao sam stan i izišao u toplo ljetno jutro. Pjev ptica i njihovo skakutanje po zelenim krošnjama me se dojmilo kao nešto što sada po prvi puta vidim jasno, u svoj ljepoti i dubini. Obišao sam toga jutra nekoliko velikih robnih kuća, te desetak trgovina bojama i lakovima. Poslije podne sam ispred zgrade dočekao dostavljaća koji mi je dostavio veliku, 150 litarsku baćvu od nekakve tvrde, kvalitetne plastike. Baćva se sastojala od nekoliko dijelova, koje je sam kasnije trebao sastaviti. Dostavljača koji je baćvu vozio na ogromnim rudlama, otpratio sam do svoje podzemne garaže, gdje smo zajedničkim snagama baćvu smjestili. Čovjeka sam uz razgovor ispratio, a potom sam se vratio gore do stana. U veliki deset litarski lonac, koji je stajao nad vatrom štednjaka, sipao sam u nekoliko navrata sumpornu kiselinu, kupljenu u trgovinama boja i lakova, te sam dva dana čekao da višak tekućine, vode, ispari, te da dobijem sumpornu kiselinu u što čišćem koncentratu, koju sam također u mnogo navrata pretakao u deset litarske plastične boce, a zna se da su polietileni otporni na sumpornu kiselinu. Također, često bih ostavio otopinu sumporne kiseline da kuha, da višak vode isparava, a za to vrijeme sam opet obilazio trgovine bojama i lakovima, te kupovao i donosio nove boce. Svo to vrijeme, na Natali nisam previše obraćao pažnju, jer bio sam jako zaokupljen svojim novim poslom. Idućeg dana opet sam nazvao šefa na poslu, te mu rekao da sam ozbiljno bolestan, i da neću dolaziti barem nekoliko dana. Dva ili tri dana nakon njene smrti, tijelo mrtve Natali je počelo blago zaudarati. Do tada sam ja u baćvu koja se nalazila u garaži, pretočio preko pedeset litara pročišćene sumporne kiseline, kupljene u desetak različitih trgovina. Bio sam spreman.

Teškom mukom sam njeno zgrčeno tijelo savio i smjestio je u veliki putni kofer. Liftom sam se spustio u prizemlje, a kofer uz nekoliko podizanja i malo vožnje na kotačićima, doveo do garaže. Natali je težila možda tek nešto više od pedeset kilograma, a ja sam oduvijek bio sto kilaš krupne građe, te doista natprosječne snage za muškarca bilo kojih godina. Našavši se iza zatvorenih vrata, u unutrašnjosti garaže, izvukao sam je iz kofera, te je prebacio preko desnog ramena, a potom progurao kroz dovoljno širok otvor na bačvi (koju sam za tu svrhu prije kupnje i premjerio), i oprezno položio u sumpornu kupku, kako ne bih previše pošpricao sebe, iako sam na sebi imao kabanicu, gumene rukavice, te najlonsku vrečicu kroz koju sam sve vidio zamućeno, navučenu preko glave i vrata. Za taj manevar, bilo je potrebno mnogo snage, moram priznati. Baćvu sam, smjestivši njeno tijelo, poklopio. Idućeg dana i dalje sam se bavio pročišćavanjem sumporne kiseline, tako da sam ubrzo tijelo sirote Natali njome posve prekrio, no ono je vrlo brzo gubilo prepoznatljivost i nestajalo je, miješavši se sa kiselinom. Nakon otprilike 48 sati, u bačvi je ostala tek tekučina. Tek tada sam se smirio, i dobro se sjećam kako sam uz zalazak sunca i «Me and the Devil» blues Roberta Johnsona, zadovoljno pušio cigarete i pijuckao stari, dobri Jack, promatrajući još prilično svježu ranu na podlaktici svoje desne ruke. Pisalo je «Natali». Njena obitelj je sigurno već jako zabrinuta, i ne znaju što da čine. Na mojoj ruci piše Natali, ali to nitko ne mora znati – razmišljao sam gledajući u ranu. To znamo samo ona i ja, a njeno tijelo se već otopilo u mojoj garaži. Pio sam brzo i osjećao sam se bolje nego ikada.

Idućeg dana bila je Subota. Pomoću velikog plastičnog sita koje sam kupio u robnoj kući, odvajao sam pjenasti mulj koji je nekad činio profesoricu Natali, od ostatka sumporne kiseline koji se nalazio u baćvi, te sam iz plastičnog sita mulj tresao u jednu veliku plastičnu kantu, a kad se dobrano napunila, i u drugu. Čudno je kako je cijelo njeno mlado tijelo stalo u dvije kante. Naravno, dio je ostao u baćvi, jer pomoću sita mi je bilo nemoguće precizno filtrirati. No, ono što je meni bilo bitno, bilo je to da se ne širi neugodan miris, i da bačva bude spremna za nove korisnike. Kante pune mulja sam pokrio vrečicama i odnio gore do stana, te sadržaj istresao u wc školjku nekoliko puta, a nakon ćega bi potegao vodu. Tako se, mlada profesorica Natali, nastanila u gradskom vodovodu. Bio sam u stanju nadzemaljske ekstaze, dok sam razmišljao o tome, i smiješak mi nije napuštao lice. Rana na ruci bila je još podosta svježa. Krv se po rubovima pretvorila u krastu, a i prema sredini se već dobrano grušala. Pisalo je: Natali. Smijao sam se činjenici: ona nije ni sanjati mogla da će prije nego što rana koju mi je urezala, zacijeli, ona postati mulj u wc školjci. Smijao sam se gotovo histerično, a onda sam u jednom trenutku shvatio da bi bilo bolje da se utišam, jer iako sam se svih dokaza riješio, tko zna, možda ju je netko prije par dana vidio samnom, na putu prema mom stanu. Sada je već smatraju nestalom, i nebi za mene bilo dobro da se ističem sa glasnim, histeričnim smijehom. Koliko god to bio slab trag, nisam htio dopustiti da makar i najmanja pojedinost poremeti moje planove. Utišao sam se, te sam otišao profiltrirati još desetak litara sumporne kiseline, koju sam pred večer odnio do garaže, i istresao u baćvu. Nakon tog nemilog mi posla, krenuo sam u večernju šetnju, oboružan tek sa nekoliko desetaka većih novčanica, i naravno, za svaki slučaj, sa velikim lovačkim nožem i malim, kazališnim dalekozorom. Krenuo sam, dakle, prema centru grada.

Laganim, odmjerenim korakom prolazio sam šetalištima, pogleda uprtog prema osamljenim pojedincima, koji bi mogli poslužiti kao dobro društvo večeras. Večer je bila Lipanjska, topla i pomalo vlažna, jer je prije nekoliko sati pao jedan od onih čuvenih ljetnih pljuskova, koje sam jako volio. Nakon pljuska, ljudi su kao i obično, izašli van na ulice u potrazi za zabavom, savršenim partnerom, u potrazi za srećom i ispunjenjem. Put me je odveo do Zrinjevca, a već se dobrano i smračilo, i ulice je osvijetljavala uglavnom gradska rasvjeta. Šetavši po Zrinjevcu, sjetio sam se minulog gay pridea od prije nekoliko dana, prvoga održanog u Zagrebu ikada. Hrpetine ljudi izmigoljile su na ulice kako bi se usprotivile tom agresivnom pederluku koji nastoji ostvariti svoja prava. Da nije bilo policije, krvožedna masa bi sudionike gay pridea jednostavno sravnala sa zemljom. Moram priznati da se dugo nisam nasmijao kao tada, dok sam na televiziji pratio izvještaje sakupljene sa tog događanja. Bilo je u svemu tome za mene nešto izuzetno nevino i simpatično, sa obje strane, pa sam se tako i tada, šetavši po Zrinjevcu i prisjećajući se gay pridea, zadovoljno smiješkao. No, čini se da su se te misli u mene ušuljale sa nekom svrhom, i ja sam ubrzo bio na putu prema jednom Zagrebačkom bircuzu, za kojeg mi je prijatelj rekao da je okupljalište homoseksualne populacije. Birtz se nalazio na prvom katu jedne stare zgrade, u strogom centru grada. Na putu prema tom okupljalištu, ogledavao sam se u staklima pojedinih izloga, koja su mi poslužila kao ogledalo. Morao sam priznati da izgledam sasvim dobro. Istina, bilo je na meni nekoliko kila sala viška, ali još uvijek sam bio mlad i lijep, visok i jak. Uostalom, homoseksualci su mi se u vrijeme moje narkomanske karijere, upucavali više od nekoliko puta, te su mi nudili novac, u zamjenu za seksualne usluge. Moji poznanici bi takve najčešće ispratili sa nekoliko šaka u lice, no ja nisam bio takav. Nikad nisam pristao na njihove ponude, ali uvijek sam se osjećao prilično polaskan, jer nudili su mi zaista velike novce. Nije mi bilo ni na kraj pameti da jadnike izudaram, jer suosjećao sam s njima. Znao sam što to znači imati ne zadovoljenu potrebu. Najsmješnije od svega je bilo to što bih za kratko druženje i razgovor, na kraju uvijek dobio pristojnu svotu novca. Da, bio sam mlad i lud, i trebalo mi je. Poanta priče je to što sam znao koliko je ta homoseksualna populacija u ovome gradu očajna, i koliko su u stanju impulzivno i bez razmišljanja upustiti se u nekakav odnos, samo da bi došli do seksualnog zadovoljenja. Te večeri, na Zrinjevcu, shvatio sam da želim jednoga od njih, mladog i lijepog.

Popeo sam se na prvi kat, te kroz jedna vrata ušao u birtz. Nastojao sam djelovati odmjereno ne previše zainteresirano i ne previše upadljivo, a opet, izazovno i poželjno, pomalo zagonetno. To je bilo jedno od onih mjesta gdje vas čitava prostorija puna ljudi odmjeri pogledom dok ulazite. Brzo sam pohvatao vibru, te sam se odlučio smjestiti za šankom. Mlada, mršava crvenokosa djevojka, odjevena kao neka vrsta pankerice, bezvoljno me upitala što ću popiti.

«Dupli bijeli Rum, ako imaš, dušo, molim te.» rekao sam. Ona je gotovo neprimjetno zakolutala očima, pripalila cigaretu, te se potom uhvatila mojeg pića. Nasmiijao sam se u sebi, te mi je skoro izletjelo iz usta: «Ti mi se sviđaš. Tebe neću ubiti.» Ispio sam piće, te zatražio pokretom ruke još jedno, kojeg sam se potom uhvatio malo postupnije. Na sebi sam imao dugi, lagani bež baloner, crne hlače od samta, čvrste crne čizme, slične vojničkim cokulama, te ispod balonera kratku crnu majicu, a na nos i uši nataknute sunčane naočale nešto svijetlijih stakala, no kroz koja se, ipak, nije moglo lako vidjeti moje oči i njihove pokrete. Ispod stalaka sa žestokim pićima, nasuprot meni, nalazilo se jedno ogledalo srednje veličine, a kako sam sjedivši za šankom, bio leđima okrenut prostoriji ispunjenoj ljudima, tako sam u ogledalu mogao cijelu tu prostoriju lijepo promotriti. Čim sam ušao, primjetio sam to ogledalo, i tada sam između stolice uz stol, sjedivši na kojoj bi imao preglednu cijelu prostoriju, i šanka tj. ogledala, odabrao šank i to ogledalo. U tom dijelu birtza koji se sastojao od jedne velike prostorije, bilo je sedam ili osam okruglih, velikih stolova. Uza svaki stol moglo je stati četriri do šeset stolica, tako da ljudima bude udobno i da mogu međusobno komunicirati. Bila je Subota uvečer i svi stolovi su bili gotovo do kraja popunjeni, dok je uz mene, na šanku bilo nekoliko ljudi, koji su međusobno razgovarali. Nije bilo niti jednog omanjeg društva, a nekoga tko bi bio sam ili osamljen, nigdje na vidiku. Nastavio sam nervozno ispijati bijeli Rum, u nadi da će kroz ista ona vrata kroz koja sam ja ušao, u skoroj budućnosti uči netko tko bi mi odgovarao kao društvo večeras. Imao sam osjećaj da će baš tako i biti.

Prošlo je gotovo sat vremena od trenutka u kojem sam počeo gledati u ogledalo, a kroz njega povremeno prema vratima. Kroz moje šake je prošlo već nekoliko čaša dobrano ispunjenih bijelim Rumom, koji sam zaista volio popiti. Nisam se htio previše napiti, pa sam uz Rum naručio i pšenično pivo, kako ne bih pio jedno žestoko piće za drugim, već da imam nešto i između. Dakle, nakon otprilike sat vremena, na vratima sam ugledao dva mladića. Bili su obojica prosječne visine, i nešto nježnije građe. Jedan je imao dugu plavu kosu, dok je drugi imao posve crnu, a bio je kratko ošišan. Crnokosi je imao upadljivo lijepe, prodorne, tamne oči i dražestan, omanji nosić. Plavokosi je imao također lijepe, skladne crte lica. Ogledavali su se po prostoriji, najvjerojatnije tražeći slobodno mjesto za sjesti, no svi stolovi su bili uglavnom puni, a i šank je bio dobrim dijelom zauzet. Mladići su, vidjevši da mjesto za sjedenje i ispijanje pića neće pronaći, krenuli prema izlazu kroz ista ona vrata, kroz koja su i ušli. Što sam brže mogao, izvukao sam iz džepa novčanik, a iz njega nekoliko novčanica veće vrijednosti, te sam podviknuvši na mladu konobaricu, nastojao što brže platiti i otići, odnosno poći za dvojicom mladića, što mi je i uspjelo. Slijedivši ih najprije do izlaza na ulicu, nastojao sam smisliti bilo što čime bi ih mogao trenutno zainteresirati za svoju cjelokupnu pojavu. U djeliću sekunde, došla mi je na um ideja. Nešto što je u modernim Europskim gradovima uobičajeno. Sustigao sam mladiće te istrčao pred njih, zastao, osmijehnuo se svojim najdražesnijim osmijehom, te ih upitao:

«Dečki, bio sam gore u KIC-u malo prije i ugledao vas. Zgodni ste obojica i sviđate mi se. Želite li probati Heroin, Kokain? Želite li doći na party kod mene u stan, obojica? Evo, parkirao sam tu u blizini.»

Mladići su se najprije začuđeno pogledali nekoliko puta, bez riječi. Počeo sam se glasno smijati, a nastojao sam zvučati prirodno i privlačno. Ubrzo su se i oni počeli smijati.

«Pa... Neznam. Nisam nikada to probao. Ni ja ni on nismo nikada. Neznam jeli to dobra ideja.» izgovorio je plavokosi.

«Onda će vam tek biti super, ako ste čisti. Prvi put je najbolje, vjerujte mi. Uostalom, nemojte misliti da ćete se navući od jednog uzimanja, jer to vam je čista propaganda, priče za malu djecu. Između ostaloga, seks na Heroinu je nešto najbolje. Traje nevjerojatno dugo i osjećaj je fantastičan.» uvjeravao sam ih.

Mladići su se opet počeli međusobno pogledavati, nervozno se osmijehujući. Djelovali su neodlučno, no nisam ih htio dalje poticati. Imao sam osjećaj da ih moram pustiti da sami odluče, jer ako ih budem previše nagovarao, cijela stvar će za njih izgubiti zagonetnu draž. Stajao sam tako pred njima djelujući smireno i sabrano, i čekao sam na njihovu odluku.

«Znaš što...» rekao je crnokosi. «Što se mene tiče, može, želim probati. Ali samo ako obećaješ da će seks biti tako dobar kao što si rekao.» dovršio je nešto tiše, uz osmijeh. Bilo mi ga je tada pomalo žao.

«Obećajem.» rekao sam i potom se osmijehnuo.

Plavokosi je bio nesiguran. Cupkao je na mjestu i nervozno se smješkao, a ja i crnokosi smo ga gledali i čekali na njegovu konačnu odluku. Znao sam da će i on pristati. Povodljivost mu je bila kao ispisana na čelu.

«Ok. Idem s vama. Nadam se da nije opasno.» izašlo je iz njega.

«Bez brige momci, od sada nadalje ste u mojim sigurnim rukama.» Ohrabrio sam ih sjetivši se najprije svoje rane, Natalinog potpisa na ruci, a potom se sjetivši velike bačve u podzemnoj garaži.

Prošetali smo do mojeg auta te razmjenili neke za moju priču nebitne podatke, te neke šale kojih se više i ne sjećam. Sjeli smo u auto, a ja sam u radio ubacio kazetu sa albumom Američke grupe The Doors. Glazba ih je, primjetio sam, dodatno ohrabrila, iako se nisu doimali kao pravi poklonici Jimovog lika i dijela.

«Najprije moram svratiti do prijatelja po dop, no to neće dugo trajati. Vi me pričekajte u autu. Slobodno zapalite cigaretu ako pušite.» objavio sam kratko.

Kupio sam od jednog starog dilera u centru, Heroina za nešto manje od 1000kn, koliko sam još imao kod sebe. Čovjek mi je nožićem iz jednog mnogo većeg paketa, odmjerio tj. izvadio otprilike tri grama, te mi sve skupa zamotao u komadić papira. Pozdravili smo se, te sam požurio natrag prema autu, gdje su me čekali mladići homoseksualne orijentacije. Odveo sam ih najkraćim mogučim putem prema kvartu na periferiji u kojem sam živio, te smo se ušavši u zgradu, liftom odvezli do mojeg stana na petom katu.

«Sjednite, raskomotite se. Želite li da upalim klimu ili vam je ugodno ovako?» upitao sam ih.

«Dobro je ovako.» odgovorio mi je crnokosi, a obojica su sjela jedan pored drugoga na kauč u mojoj dnevnoj sobi, navjećoj sobi u stanu.

Kazetu sam ponio iz auta, onu sa glazbom grupe The Doors, te sam je ubacio u kazetofon koji se nalazio na stolu u dnevnoj sobi, pored televizora, ispred kauča na kojem su sjedili mladići. Uz zvuk lagane džezističke solaže, mladići su se počeli ljubiti, a činilo mi se da nastoje djelovati vrlo izazovno i privlačno. Opet mi ih je na tren, bilo pomalo žao.

«Dečki, evo, htio bi pripremiti Hors da se puknemo. Vjerujte mi, šmrkanje je bez veze, u odnosu na iglu, nešto kao razlika u seksu sa kondomom i bez kondoma.» rekao sam i potom se znalački nasmijao.

Prekinuli su sa ljubljenjem na trenutak,a crnokosi je izgovorio: «Ok, ali on i ja se neznamo sami... ubosti mislim. Možeš li nas ti? Ili?»

«Naravno, ja ću vas riješiti. Vi dečki sigurno imate dobre vene. Evo, samo uživajte, ja ću za čas pripremiti sve što treba.» rekao sam odmjerenim tonom glasa. Sjeo sam njima na očigled, za stol u dnevnom boravku, kako bi jasno mogli vidjeti što radim.

Na stol sam stavio tri šprice sa nataknutim iglama, te uz njih položio malu čašu s vodom, jednu veliku jušnu žlicu, paketić sa heroinom te paketić sa limunskom kiselinom. Jednu od šprica sa nataknutom iglom prinio sam čaši, te u nju povukao šest mililitara vode. Heroin sam u nekoliko navrata sa svog noža sasuo u jušnu žlicu, dodao nekoliko zrnca limunske kiseline, te sve to prelio sa šest mililitara vode. Vrhom kapice od jedne igle sam malo promješao sve skupa, a potom sam žlicu pažljivo desnom rukom podigao u zrak, te ispod nje lijevom rukom prinio upaljač, koji sam kresnuo. Nekoliko sekundi, čekao sam da plamen zagrije žlicu i da mješavina zakipi. Nakon što je kipjela nekoliko trenutaka, mješavinu sam zajedno sa žlicom vratio na stol. U svaku od tri šprice povukao sam nešto malo više od dva mililitra smeđe tekučine. Šutevi su bili spremni.

Cijelo to vrijeme dok sam pripremao drogu za korištenje, mladići su zainteresirano promatrali što činim. Kad sam završio, rekao sam:

«Šut nebi bio šut bez mojeg poznatog koktela od bijelog Ruma, mlijeka i cimeta. Evo, samo da napravim koktele, a onda ću se ja prvi puknuti da malo ohrabrim vas tetkice. Što ste se tako stisnuli i ukočili, opustite se malo, pred vama je najbolja noć u vašem životu, vjerujte mi kad vam kažem.» rekao sam, te otišao do svoje spavaće sobe, u kojoj sam u ormariću iznad kreveta držao metadon te barbiturate i sedative. Otvorivši ormarić iz dvije plastične table sam koliko god sam brže mogao istuckao sav Clonazepam, a iz jedne druge table sav Fenobarbiton. Tablete sam sasuo u prednji džep na hlačama, a potom sam iz vitrine izvadio bocu bijelog Ruma. Vratio sam se u dnevni boravak koji je bio spojen sa kuhinjom.

«Evo, samo da izvučem mikser i napravim koktel, pa se idemo srediti.» rekao sam, te otišao u kuhinju. Iz ormara sam izvadio mikser, te otvorivši bocu s Rumom, u njega sasuo tri decilitra. Zavukao sam ruku u džep na hlačama i iz njega izvadio tableta što sam više mogao. Stisnutu šaku ispunjenu tabletama sam potom uronio u Rum koji se nalazio u mikseru, te sam šaku otvorio i izvukao iz miksera, ostavivši u njemu Rum, te tablete Clonazepama i Fenobarbitona, sedativa i barbiturata. Iz frižidera sam izvukao mlijeko te sam sa nekih šest decilitara prelio sadržaj koji je već bio u mikseru. Dodao sam potom još nekoliko velikih žlica šećera, te cimet, a na kraju sam pritisnuo gumb i sve skupa dobro izmiksao, kroz otprilike dvadeset sekundi. Izvadio sam iz ormara tri čaše. U jednu sam ulio malo ruma i mlijeko, dok sam u druge dvije ulio mješavinu napravljenu u mikseru, od tableta, bijelog Ruma, mlijeka, cimeta i šećera. Boja pića u sve tri čaše bila je identična. Znao sam, s druge strane, da sam pažnju mladića najvećim dijelom usmjerio na šprice i heroin, te sam znao da niti ne sumnjaju da opasnost dolazi iz drugog smjera. Kad se puknem prije njih sa jednom od tri šprice, a u svakoj je na očigled jednaka količina droge, vjerovat će da su posve sigurni.

Uzeo sam tri čaše u ruke te ih odložio na stol u dnevnom boravku, pored šprica sa drogom. Jednu od čaša u kojoj nije bilo ništa osim Ruma i mlijeka sam uzeo desnom rukom, podigao je najprije visoko iznad glave, te potom u nekoliko trenutaka ispio, eksao sadržaj. Nakon što sam završio sa pićem, uzeo sam špricu u desnu ruku, sjeo za stolicu tako da budem okrenut mladićima, te sam napeo lijevu ruku kako bi vene iskočile i kako bih mogao ubrizgati drogu. Primaknuo sam špricu sa iglom lijevoj ruci te zabio iglu u jednu od vena. Prije nego što sam se odlučio ubrizgati si drogu, rekao sam dvojici mladića:

«Dečki, nećete dobiti ni mrvicu droge, dok ne eksate Rum, molim lijepo, tako da, primite se posla.»

Pričekao sam da mladići uzmu čaše sa stola i počnu piti, a kad sam se uvjerio da zbog šećera, cimeta i Ruma ne osjećaju sumnjiv okus tableta, te kad sam vidio da su dosta i popili, odlučio sam se, uz psihičko olakšanje, napokon ubrizgati drogu. Povukao sam tamnu vensku krv u unutrašnjost šprice kako bih se uvjerio da sam unutra, sa iglom u veni; a potom sam si ubrizgao dobar Heroin, kakav se te davne 2002-ge još mogao nabaviti u Zagrebu. Gledajući u dvojicu naočitih mladića koji ispijaju moj koktel, osjetio sam snažan nalet euforije od koje me je dobar dio lica počeo doslovno peći. Uzdahnuo sam, kao nakon silovitog orgazma, otpustio stisak šake na šprici, te sam se naslonio na naslon stolice, smjestivši se mnogo udobnije. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u tišini, brzim pokretom sam izvukao iglu i špricu iz ruke, te sam ustao, i objavio dubokim a opet mekanim glasom:

«Dečki moji, na vama je red. Dovršite Rum pa idemo. Tko želi biti prvi?»

Obojica su djelovali uzbuđeno i uplašeno u isto vrijeme. Ispili su koktele, a ubrzo je plavokosi izjavio: «Mogu ja prvi.» To me je malo začudilo, s obzirom na to da je on na početku bio taj kojega smo čekali, koji je bio neodlučan u pogledu cijele večerašnje avanture. No, bio sam pošteno omamljen, i nisam se previše bavio nepotrebnim mislima. Samo sam kratko rekao: «U redu stari, idemo. Zavrni rukav na košulji, na kojoj god ruci hoćeš.»

Trenutak nakon što sam plavokosom ubrizgao Heroin, on je zatvorio oči te ispustio nekakav čudan i dosta glasan zvuk visoke frekvencije. Nešto kao jecaj od užitka. Nakon što se malo priviknuo na novo stanje svijesti, okrenuo se prema crnokosom mladiću i šapnuo mu na uho dovoljno glasno da i ja čujem:

«Wow, ovo je fantastično. Ovo moraš probati, zaista je bolje od orgazma.» Dovršivši rečenicu, naslonio se na rub kauča te utonuo u snovit užitak.

Približio sam se crnokosom mladiću te sa njime ponovio postupak. On je nakon što sam mu ubrizgao Heroin, zatvorio oči i nekoliko trenutaka bio posve tih, da bi ih odjednom otvorio, pogledao me svojim tamnim, prodornim očima ravno u moje, te rekao: «Hvala. Prijatelju.»

Znao sam da i na njega tablete iz koktela već pomalo djeluju, pa se nisam iznenadio kada se i on sklupčao do svojeg prijatelja odnosno ljubavnika, i utonuo u san. Tada mi ih je bilo zaista žao, i u tom trenutku sam odlučio da više nikada neću ubiti homoseksualca, ma koliko prilika bila dobra, a pojedinac izazovan. Odlučivši to, legao sam na kauč između njih dvojice, te zagrljen, zajedno sa njima, zaspao.

Probudivši se ujutro, nisam bio iznenađen kad sam ustanovio da su mladići potpuno hladni, i da ne dišu. U veliki kofer sam najprije utrpao plavokosog, te ga odnio do bačve i položio u nju. Nakon nekih 48 sati, sitom sam pjenasti mulj što je preostao od plavokosog iscijedio u kante, te sam u pročišćenu kiselinu utrpao crnokosog mladića, da bih kasnije postupak pročišćavanja kiseline proveo i nakon njegovog rastapanja. Jedina razlika je bila u odnosu na profesoricu Natali, ta što mulj koji je preostao od dvojice mladića nisam putem wc školjke unio tj. izlio u gradski vodovod. Njihov mulj sam, jedne noći, izlio u gradsko jezero. Smrdio mi je auto po njihovom mulju nekoliko dana, ali eto, učinio sam dobrim dečkima tu čast.



Nastavit će se...