zazen1

petak, 30.11.2012.

Domovina

Ti me čekaš u daljini, u dubini.
Ja te sanjam mrtav, u tuđini.

Bezvoljno i nemarno,
Održavam tijelo živim.
U sebe trpam hranu i vodu,
Spavam i sanjam,
Izlučujem.

Trulim.
Polako ali sigurno.
Nestajem.
Ne da bih se ponovno rodio,
Nego tek tako,
Kao slučajna činjenica,
Kao banalna pogreška.

Ti me čekaš u daljini, u dubini.
Ja te sanjam mrtav, u tuđini.


Autor: Bojan Jaklin - Polić

petak, 23.11.2012.

Bez naslova

Desetak vatica što ih je sačuvao nakon kuhanja u proteklih nekoliko dana, poslagao je u čep od konjaka, nožićem izrezan tako da ga je moguće primiti za malenu ekstenziju, a da bi prsti za vrijeme kuhanja bili udaljeni od vatre. U špricu od dva kubika, uvukao je pola kubika vode, a potom to ištrcao preko vatica u čepu. Razmišljao je o količini Heroina koja je u njima mogla ostati. Odagnavši nepotrebne misli, izvadio je iz džepa mali najlonski paketić, iz kojeg je vrhom nožića u isti čep sasuo otprilike pola grama svijetlo smeđeg praha, te potom, nekoliko zrnca limunske kiseline. Upaljačem je zagrijavao dno čepa, i ubrzo je voda zakipjela, a vatru je još nekoliko trenutaka potom držao na mjestu. Čep je, završivši s prokuhavanjem, pažljivo stavio na pod, a ubrzo mu je prinio špricu, usisavši njom pola kubika smećkaste tekućine. Izbacio je iz šprice nekoliko mjehurića zraka okrenuvši je vrhom prema nebu i lupnuvši je prstom nekoliko puta, da bi nakon toga na nju nataknuo kratku 0.46 milimetarsku iglu s narančastom kapicom. Skinuvši kapicu, prinio je iglu i špricu lijevom rukom svojoj napetoj desnoj ruci, po kojoj su poiskakale vene. Zabivši iglu u jednu od centralki, kopao je po njoj na sve strane dok nije uočio izljev tamno crvene tekućine što je kroz iglu doprlo do ono malo mjesta što je ostalo na vrhu šprice, baš za tu svrhu. Povukao je u špricu još malo krvi kako bi se uvjerio da je unutra, a potom, polako, ubrizgao u sebe sve skupa. Nakon desetak sekundi, od silne provale bezrazložne euforije, duboko je uzdahnuo, a glava mu je kroz nekoliko trenutaka klonula na prsa. Ubrzo se ipak malo pribrao, te brzim pokretom, izvukao iglu iz vene, te odložio gan na pod, pokraj sebe. Uzdahnuo je, a ubrzo, počeo po džepovima jakne tražiti kutiju s cigaretama. Našavši je, zapalio je pljugu te utonuo u misli.

«Kako sutra?» pitao se.

Metadone će podići tek u ponedjeljak, a do tada moraju proći još dva dana. Kriza ne smije doći u obzir, jer to nikad nije izašlo na dobro. Dakle, treba nabaviti novac, ukrasti nešto pa prodati, žicati, posuditi od nekog naivca, kako god.

«No dobro, neću si kvariti šut razmišljajući o krizi.» zaključio je. «Sutra je novi dan, a jutro je pametnije od večeri. Barem su me noge prestale boljeti.»

Patio je od strašnih žuljeva. Stopala su mu se pretvorila u žulj do žulja, crvenilo do crvenila, rana do rane. Beskućništvo je gadan sport; čovjek po cijele dane hoda, stopalo se u zatvorenoj cipeli znoji, koža se tare, bakterije se nakupljaju, i ubrzo se čovjeku svakim korakom čini da je stao na užareno željezo, ili tako nešto. Ovisnost o Heroinu i Metadonu stvar prikriva dok je koncentrat opijata u krvi visok, ali kada nije, istina je bolna.

Ogledao se oko sebe.

U haustor u kojem je postavio ležaj moglo se uči kroz jedan maleni prozorčić, postavljen na visini otprilike dva metra od zemlje, koji je bio vječno otvoren, jer se iznutra nije mogao zatvoriti do kraja. On bi došao poslije ponoći, skočio te se rukama uhvatio za komad zida koji je obrubljivao prozor. Potom bi se što je tiše moguće uspeo, i nekako provukao kroz maleni otvor na velikoj zgradi. Stepenicama bi se spustio kat ispod zemlje, do ostava. Tamo, u jednom kutku, gdje ga se zbog nabacanog namještaja teško moglo uočiti, spavao je proteklih nekoliko mjeseci. Bila je tamo njegova vreća, na mnogo mjesta spaljena čikovima što bi na njoj završili dok je kljucao, nekoliko dogorjelih svijeća, veliki komadi kartona i nekoliko velikih boca u koje je pišao po noći pa ih u jutro praznio vani, a pišao je često jer pio je često, gotovo stalno, uglavnom pivo.

Ogledao se oko sebe, i kao mnogo puta prije, osmjehivao se svojoj nesreći. Ma koliko bolna i lišena dostojanstva, romantičnom mu se činila vlastita propast, taj ogromni kontrast između onoga što je moglo biti, i onoga što jest, sada i ovdje.

Odjednom, ni iz čega, u njega se ušuljala misao, gotovo kao ideja: Završiti priču. Nasmijao se jer smatrao je taj dio sebe davno zaboravljenim, nadiđenim. No, ipak, misao je bila uporna. «Čemu otezati, čemu se inatiti životu i patiti? Što je ostalo od života? Zar su tvoj smisao i strast u tome da iz dana u dan ganjaš zaborav i tupu, bezrazložnu sreću što je donose Heroin i alkohol, pa da u tom stanju pričaš priče običnim ljudima, lažeš i pretjeruješ naslađujući se njihovom naivnošću i bezazlenošću? To je, prijatelju, patnja i ništa drugo, a nemaš više snage da preokreneš stvar i pokušaš nešto drugo, jednostavno nemaš, uništio si se.»

Pomislivši još jednom na apstinencijsku krizu koja je trebala uslijediti, shvatio je, u trenutku mu je bilo kristalno jasno, i kao da mu nikada ništa i nije bilo jasnije. Znao je tada da će si uskoro, možda već sutra, oduzeti život. Popušivši još jednu cigaretu, ubrzo je zaspao.

Sutradan je odlučno krenuo prema ljekarni na rubu grada. Ušao je mirno i približio se pultu, a potom je skočio kao mačka, u dva skoka preskočio pult, te izvukao iz džepa kuhinjski nož srednje veličine i ne dvosmislenim pokretom, priprijetio njime službenici uz glasne riječi:

«Sav Metadon koji imaš, kurvetino glupa! Odmah! Najebala si ako misliš da se šalim!»

Uplašena djevojka odvela ga je u stražnji dio, sva se tresući. On se na nju nije previše obazirao. Našavši pakete Metadona u soluciji, ispio je pred njom dvadesetak bočica, a potom brže no što je ušao u ograđeni prostor, izjurio van. Umro je kroz nekoliko sati, zaspavši u obližnjem parku, gledajuću u nebo i ponavljajući:

«Žao mi je! Volim te! Žao mi je! Volim vas sve!»

utorak, 20.11.2012.

Gledaj majku kako pleše

Vegetirao sam u prolazu punom želja i pecao sažaljenja.
Ove jeseni kao i prošle, lijepe žene su,
Lakim hodom samo prošle.

Budi Mu po volji. Uhvati Mu.
Jer Život crven i crn, bijel i ljubičast,
Neka još malo se migolji.

Imaj strpljenja sine, imaj krvavog srca,
I rane tvoje neka budu ti pri ruci,
Sa dragim Bogom, često se potuci.

Pjevaj sine zorom pijanom sine pjevaj,
I dok ptice zavide ti na nemiru,
Ljudi neka ti na plavom miru zavide.

Uđi u ruke majke nekog svijeta, velike i lijepe,
I predaj joj svu svoju muškost, ma koliko je malo bilo,
Jer što se majci htilo, to joj se i snilo.

Sanjala je slatke svjetove i stvarala ih,
No uvijek gorak okus života u relativnom bješe,
No neka te to ne zamara. Gledaj majku kako pleše.




Autor: Bojan Jaklin - Polić

utorak, 06.11.2012.

U jednom dahu, ljetos, noću.

Crni dani nemira pjevaju pjesnike
Bijele noći, skapavaju, tuđe boli strašne, mnoge.
Nikad pošteđen – netko laže baš sada..
Mačka se sprema na skok, vrabac ništa ne sluti;
Ili?
Jer evo ga, leti, brzo, predivno – pobjeda, za sada.
Olakšanje.
Letim, padam, propadam.
Sanjam krezubost i užasavam se.
Ona me gleda, smije se očima, nije umorna.
Ptice već pjevaju, dan se zlokobno budi,
Umoran sam, nje više nikad neće biti,
Obuzet sam sobom, ne odlazim na počinak.
Mnogo vremena je prošlo, teško dišem.
Crkavam. Možda.
Ne sanjam spasitelja, strah me počinka.
Djelujem muževno i snažno,
Gledam se u ogledalo.
Teturam starim ulicama pijan i pjevam,
Pjevam glasno jer još se potajno nadam,
Da me netko čuje.
Netko osim policije koja me legitimira,
Netko osim Boga koji šuti.
Jesu li živi?
Crni dani nemira, jesenjeg lišća posvuda,
Pjevaju, vrište, psuju, mole se,
Za vrapce i pjesnike,
Nikoga nije briga.
I dobro je tako.
I nije.