četvrtak, 29.01.2015.
Potraga za zemaljskim srcem Superanđela
U daljini, u narančastoj magli,
Kao da bježi od tebe,
Hirovit i nemilosrdan, nimalo preplašen,
Smisao Svega što Postoji.
Tvoja frustracija je neugodno šarena,
I mnogi bi suosjećali s tobom,
Ali postoje i bolje stvari,
U kojima se prividno može ispuniti,
Prividna praznina duše,
Pjesnički rečeno.
No sve je to K...
Nakon posla, znojni i umorni,
Sjedaju za šank kvartovskog birca,
Sjedaju pred zogdnu, mladu šankericu,
I među dobro poznata lica,
Supatnika i suboraca,
I ne naručuju kavu i čaj,
Ne naručuju šarene koktele,
Oni naručuju opće poznato pivo,
I ispijaju ga žedno, zaista žedno,
Dvosmisleno, Stosmisleno,
Trpko i pitko pivo im paše,
Izaziva zadovoljštinu,
Oni se opijaju, neki više, neki manje,
Umjereno, i uživaju u svojoj,
Platežnoj moći.
Zaslužili su.
No i ne pitaju se,
Jesu li zaista?
Jer to su umjereni alkosi,
Srednjeg staleža.
Ne poznajem mnogo mladih ljudi,
Slučajno, koliko sam uspio shvatiti,
Ne poznajem mnogo mladih ljudi,
Ne poznajem mnogo mirisnih ljudi,
Koji su nezahvalni na čistoj postelji,
I koji su nadišli zapadnjačku filozofiju.
Bačva od sto litara,
Ispunjena je sumpornom kiselinom,
I tvojim mladim tijelom,
Koje postaje neprepoznatljivo,
Koje se topi.
U podzemnoj garaži.
Gotovo nitko nije čuo,
Vrisak tvoje iznenađene duše.
Uvjetno rečeno.
Mafijaški bossovi nisu ovisnici,
Ne uzimaju Heroin.
Oni vole Kokain i skupa žestoka pića,
Šampanjac srču sa dupeta sponzoruše,
I uživaju u životu.
U svakodnevnoj borbi za život,
Opstaju samo oni koji,
Žele živjeti i spremni su,
Na sve.
Iako nikada nisu,
Razmišljali o tome,
Jer to je ne moguće.
Vjeruj mi.
Jedan drug iz komvoja je skupljao zgodne žene,
Koje nisu uspjele pobjeći u bijeli svijet, daleko od kaosa i ludila,
U kojem sam, ne mogu shvatiti kako i zašto, dobro plivao, jebiga.
Imao sam crvenu traku povezanu oko čela,
A kasnije sam shvatio da je simbolizirala krv,
Koja se prolila za ne postojeće ideale, tek tako.
Marx smo ga zvali, a skupljao je žene i pričao im,
Kako će sa njim biti sigurne, i kako samo,
Moraju dati pičke, a onda će zadobiti naklonost vojnika.
Dao bi im on i malo cuge, da ih ohrabri.
Kad bi svršio s njima, najčešće bi im rekao:
«Marš, kurvo nedojebana! Marš dok nisam pucao.»
A kad bi jadnice bježale preko polja,
Metci su frcali oko njih, a malo je koja bila,
Da je metak nije stigao.
Pio sam mnogo whiskeya, kojeg sam volio i prije rata,
A zanimljivo mi je bilo to što unatoč tome što sam imao,
Svega što sam od droge mogao poželjeti,
Dakle, zanimljivo je bilo to što sam najviše kombinirao speed,
I žestoki alkohol.
Dok sam, primjerice, prije rata najviše trošio heroin,
Sve dok se nisam skinuo, bio čist nekoliko godina,
Sve do početka rata.
No dok smo pucali po ljudima, i dok su ih klali moji suborci,
(ne svi, naravno, već uglavnom oni najviši i najniži u nevidljivoj hijerarhiji)
Nisam mogao brijati na heroin, jer previše je ljubavi bilo,
U njegovom djelovanju.
Dakle ponavljam, alkohol je bio savršen, mutio je sliku, popravljao raspoloženje,
A speed mi je davao oštrinu, budnost i bezosjećajnost,
Jedno diže, drugo spušta, ali ne znaju trezvenjaci kako sve,
dođe na svoje mjesto.
subota, 24.01.2015.
Pismo
Proljeće je u zraku, osjećam ga. Mladi ljudi koji ga utjelovljuju, djevojke i mladići, dobro su raspoloženi. Neznam kako je dolje kod tebe, ali ovdje me je proljetni duh pošteno prasnuo. Prisjećam se, proteklih godina, ponekad bi se taj proljetni duh sasvim pristojno i tiho ušuljao u mene, čineći to postupno, kroz dulje vrijeme, sve dok jednog jutra ne bih priznao njegovo postojanje. Ove godine me je, kao što sam rekao, obuzeo intenzivno, svom snagom odjednom.
No koliko god da takav način u čovjeka unosi onaj nemir uzbuđenja od kojeg se ježe testisi, ipak su već i neke godine iza mene, i nije me sram reći da mi je, postupno buđenje proljeća, možda i draže. Nadam se da me razumiješ, i da ovaj opis mojih dojmova ne smatraš napornim i suvišnim. Osim proljeća, koje na ovim prostorima (iako si ti malo niže), još uvijek dijelimo, podijelio bih s tobom i neke novosti. Evo:
Bolestan sam. Već neko vrijeme, bolestan sam. Isprva sam bio lijen ići doktoru, ponajviše zbog atmosfere koja caruje u bolnicama, a koju slabo podnosim, no s vremenom sam ipak odlučio otići. Još uvijek se gotovo sa nevjericom prisjećam svojih prostodušnih nadanja vezanih uz sposobnost «zapadnjačke» medicine da mi pomogne, i da me izliječi. Problem sa disanjem, začepljenje nosa. Doima se kao jednostavan, posve banalan problem, a danas je medicina toliko napredna: Doktori vrše operacije na mozgu, transplantacije raznih organa, propisuju bezbrojne lijekove i terapije, poznaju brojne antibiotike, anestetike, sve u svemu – čuda neviđena. No, nakon desetaka pregleda i testiranja, te nakon nekoliko isprobanih lijekova, problem sa mojim disanjem nije riješen, nije čak niti ublažen. Vazomotorni rinitis, njegov uzrok i tretman, to je za suvremenu medicinu jedna gotovo potpuna nepoznanica. Baš imam sreće. No, bolje je da šutim, da mi vrag nebi još štogod nalijepio na ovo tijelo – dodajem sarkastično.
Oh koliko je samo lakše i ljepše dok je čovjek zdrav. Sjećam se svog šesnaestog rođendana. Bio je to dan pred početak školskih proljetnih praznika, i gotovo svi pred školom su slavili. Bio sam tada jako tužan, bolno ne zadovoljan sobom i svijetom oko sebe. Kupio sam u super marketu litru pića, mješavine votke i limuna. Dobro se sjećam, pogledao sam još u dućanu, koji je postotak alkohola toga pića, i kada sam ugledao natpis koji je govorio: dvadeset i osam posto, bio sam zadovoljan i odlučio sam se na kupnju pića. Bilo je, kao i danas, proljeće, i ja sam sjeo u park ispred škole, i počeo cugati. Vrlo brzo, kroz nekih pola sata, ispio sam čitavu bocu, litru. Neki momci u parku, koji su mi sjedili nasuprot, i bili nekoliko godina stariji, primjetili su moje mahnito opijanje, i jedan od njih je tiho rekao drugima: «Vidi dečka, popio je cijelu bocu Vigora.» Tada sam zaista bio na putu da postanem profesionalni cuger, alkoholičar, jer nakon što sam dovršio bocu, kupio sam još pivo u plastičnoj boci od dvije litre, te nastavio pijuckati i održavati pijano stanje. Zaista, postao bih jamačno alkoholičar, da me u tome nije spriječila jedna stvar: Opijati odnosno, narkomanija. No to ne znači da sam sa opijanjem prestao, ne. Ono jednostavno više nije bilo toliko zanimljivo, jer upoznao sam ugodnije načine omamljivanja, pa bi se opijanje događalo tek povremeno. No poanta priče sa bocom votke je ta da je lijepo biti zdrav. Danas ne bih mogao popiti tako puno kao toga dana, čak ni uz najbolju volju. Sjećam se vrlo dobro da u ono vrijeme mamurluk uopće nisam osjećao kao nešto neugodno, nego baš naprotiv, kao vrlo ugodno, opušteno stanje. Uglavnom, lijepo je biti zdrav, no mnogi od nas ljudskih bića to shvate tek kada unište vlastito dobro zdravlje.
Danas sam, kao što znaš, na održavanju metadonom, na visokoj dozi, a nisu mi strani ni sedativi i alkohol, samo što ne mogu popiti tako puno kao prije. Postojala su u mojem životu čitava razdoblja, u kojima je, htio ja to priznati ili ne, imperativ bio kemijski, umjetni užitak, rekli bi psihijatri. Jedini problem s tim umjetnim užitkom, osim njegove otrovne naravi, je to što se doima stvarnijim od bilo kojeg svakodnevnog, uobičajenog užitka. Tek se rijetke, iznimne situacije u čovjekovom životu (ljudi to nazivaju transom ili ekstazom) mogu mjeriti sa tim, umjetnim užitkom. Noćas sam opet sanjao kliniku. Bio sam u snu, kao i uvijek kad sanjam kliniku, barem dva desetljeća stariji. Našao sam se tako u čekaonici, koja je bila puna mladih ljudi, mladića i djevojaka, sve redom ovisnika i psihičkih bolesnika. Mahao sam pred osobljem za pultom (koje je bilo staklom potpuno izolirano od nas korisnika), sa nekakvim papirom, nema sumnje, medicinskim nalazom. Osoblje me je neko vrijeme ignoriralo, a ja sam im rekao da pozovu nekoga od njima nadređenih, psihijatra. Nakon nekog vremena, tehničar se pojavio u čekaonici, te me kroz do tada zatvorena vrata, propustio u unutrašnjost te prostorije koja je bila ograđena staklom. Mlađi korisnici su bili nezadovoljni, a vjerojatno i ljubomorni, no mene nije bilo briga za njih. Ubrzo sam se našao u nekoj prostoriji koja je djelovala posve bolnički, a uza zid su bila i dva kreveta, sa bijelom posteljinom, te držačima predviđenim za infuziju. Sjeo sam na krevet, a ubrzo se pojavila plavokosa žena, doktorica, psihijatrica, u drugoj polovici tridesetih godina, sa osmijehom na licu i u očima, upućenom meni. Ispričala mi se zbog gužve i opće strke koja je vladala, te me pitala kako sam i jesam li u krizi, apstinencijskoj krizi. Brzo sam joj nedvosmislenim gestama i riječima ukazao na to da sam trenutno jako loše, naravno zbog krize, jer sam opet ekscesivno pretjerao sa terapijom, na ćemu sam joj se ispričao. Rekla mi je da nema problema, i pitala me želim li terapiju primiti oralno ili intravenozno, te hoće li 20 mililitara metadona (200mg, prilično visoka doza) u soluciji biti dosta. Bio sam i više nego zadovoljan ponuđenim, te sam joj potvrdno odgovorio. Nakon što sam primio dozu (koju mi je ona ubrizgala, zamisli, u snu) i osjetio djelovanje (skoro kao na javi), zahvalio sam se svojoj dobročiniteljici. Potom sam se još neko vrijeme motao po klinici, a onda se san ili prekinuo, ili se radnja počela odvijati u nekom drugom smjeru, ne sjećam se.
Znaš da su inače moji snovi vrlo kaotični, i najčešće se radi o noćnim morama. Baš zbog toga se i brinem, jer ovi snovi o klinici su zaista živi i jasni. Ponekad se pitam, radi li se o nekoj vrsti predviđanja budućnosti? Nebi bilo prvi put, jer već se događalo da su se neke osobe koje sam najprije samo sanjao, nakon nekoliko godina, pojavile u mojem životu. Zašto se brinem? Pa, pretpostavimo da ne želim za dvadeset godina biti stara đankoza, kojoj najbolji seks predstavlja ubrizgavanje metadona koje vrši zgodna doktorica. Ne kažem da je to nešto strašno loše, baš naprotiv, ali ne bih volio da mi to bude maksimalni životni doseg.
Trenutno je moja situacija, još uvijek bolno besmislena. Još uvijek me se ovaj život, sa svojim zakonitostima, doima kao potencijalno previše bolan, kao potpuno neisplativ. Društvo, ovakvo kakvo je, nimalo stvar ne uljepšava, naprotiv. Doslovno, stanje svijesti i razmišljanja velikog broja ljudi s kojima dijelimo postojanje na ovoj planeti, mi se gadi i potiče u meni bijes. Bijes i nemoć, jer nemoguće je mijenjati svijet kad su tolike mase zadovoljne postojećim, tj. postojeće oblikuju. Razmišljao sam mnogo o tome. Nisu krivi svjetski vođe, krivi su ljudi koje viđamo svakodnevno, jer kad bi večina ljudi htjela svijet utemeljen na vrijednostima dobrote, suosjećanja, mira i pravednosti, onda bi se ujedinili, svrgnuli pohlepne svinje željne gomilanja bogatstva i moći, te bi uspostavili novi, mnogo bolji i humaniji poredak. Na žalost, shvatio sam, velika većina ljudi je razlog zbog kojeg naš svijet ispunjavaju ratovi, krvoprolića, mučenja ljudi i životinja, glad i nesrazmjer u raspodjeli bogatstva, licemjerje, pohlepa, cinizam te odvratni egoizam. Od ovisnosti se ne mogu otrgnuti, jer bojim se da kad bih se riješio metadona, bojim se da na ovome svijetu gotovo nikakvog užitka više nebi imao, i da bi mi ostala samo patnja i borba.
Volio bih se opet zaljubiti, i to potpuno, sumanuto i žestoko. Mislim da bi mi to koristilo, no nisam siguran jeli u meni ostalo dovoljno životne energije za tako nešto. Do sada sam, u ovih nekoliko veza kroz koje sam prošao, postao prilično razočaran osobinama suprotnog spola. Čini mi se da žene ne mogu voljeti iskreno, u potpunosti, i da njihova ljubav nije trajna. Kad uvide da njihov trenutni odabranik ima neke značajnije mane kojih se ne može tako lako riješiti, one se veoma brzo ohlade, te se nakon toga počnu ponašati kao da nikada ništa s njime nisu ni imale. Meni je tako nešto potpuno strano. Ako nekoga volim, volim ga sa svim njegovim manama i vrlinama, pa ako se i raziđemo kao par, nikada se prema toj osobni neću ponašati hladno i distancirano, nego uvijek toplo i prijateljski, pa čak i ako me povrijedi. Primjetio sam da su i drugi muškarci kod žena uočili isto što i ja, nepotpunu ljubav i hladnoću rezerviranu za bivše ljubavnike. Iskreno, to mi se gadi, ne mogu ti opisati koliko, i još uvijek se nadam da se to što sam primjetio odnosi na određeni postotak žena, a ne na njih općenito. No, bez obzira na moje loše iskustvo sa ženama, volio bih se opet zaljubiti, jer to je fantastičan osjećaj, koji čovjeka izvanredno motivira za život, i za pronalaženje onoga najboljeg u sebi. To je nešto što mi, s obzirom na moju trenutnu situaciju treba. Naravno, idealno bi bilo da osjećaji te osobe spram mene budu slični. Bila bi to najljepša stvar na ovom prokletom svijetu. Zaljubljenost, proljeće, zanos, dobre cigarete i da ona voli plesati. Obožavam djevojke koje vole plesati.
Prije nekoliko mjeseci, usnio sam još jedan san vrijedan spomena. No najprije, da ti razjasnim nešto o ćemu ti do sada, koliko se sjećam, nisam pričao. Dok sam bio mlađi, u svojim tinejđerskim godinama, najviše su mi se sviđale plavokose i plavooke djevojke. Doimale su me se kao neka vrsta anđela, kao profinjena bića koja kao da su sa drugoga svijeta. Onda se, nakon nekog vremena, to promjenilo, i odjednom sam shvatio da mi se više sviđaju crnokose i tamnooke ljepotice. Neznam, možda to ima veze s time da sam sa jednom tamnokosom i tamnookom djevojkom započeo vezu, nakon kratkog vremena se zaljubio, te na kraju ostao sam i nesretan, razmišljajući o onome što je moglo biti. Nakon tog prekida veze, opet sam se počeo sa drogom i alkoholom, a prije toga sam neko vrijeme uspio biti čist, i zaista, mislio sam da više nikad neću svojevoljno taknuti sve te proklete otrove od kojih se čovjek osjeća tako dobro. No, što je bilo, bilo je, ali skrenuo sam s teme. Htio sam reći, možda je ta crnokosa djevojka očiju boje lješnjaka bila neka vrsta poticaja na promjenu mojeg ukusa, jer oprilike od tog vremena, plavokose i plavooke više nisu za mene najprivlačnija vrsta djevojke. No uglavnom, bez obzira na moguće razloge, moj ukus se promjenio. Zašto ti to govorim? Upravo zbog sna za kojeg sam rekao da je vrijedan spomena.
Usnio sam, dakle, svoj susret sa jednom plavokosom djevojkom, ženom, koja je bila otprilike mojih godina, dakle, u drugoj polovici dvadesetih. Susreli smo se, i shvatili da smo oboje već dugo, možda kroz nekoliko života, čekali jedno drugo, i od siline emocija koje je taj konačni susret potaknuo u nama, oboje smo zaplakali, i tako zagrljeni plakali. Zanimljivo je u cijeloj toj priči, baš to što je ona bila plavokosa, s obzirom na to da već skoro deset godina, preferiram drugi tip djevojaka. Hoću reći da bi taj san, poput nekoliko drugih iz moje prošlosti, mogao biti značajan. Da se radilo o običnoj projekciji, zamišljanju savršenog partnera, vjerojatnije mi se čini da bih zamislio tamnokosu djevojku. Osim toga, neznam jesi li ikad plakao u snu, ali osjećaj koji sam imao nakon buđenja iz tog sna, također je bio specifičan. Kao i nekoliko puta prije, osjetio sam da se u mojoj nutrini odigralo nešto značajno, nešto što bi moglo definirati moju budućnost. Iskreno, volio bih da je tako, jer osjećaj koji sam u snu imao pri susretu sa tom osobom, bio je bolno lijep, predivan. Nadam se da će se ta osoba, ukoliko me iz daljine, na ovaj ili onaj način prepozna, nadam se da će skupiti hrabrosti, i javiti se.
