četvrtak, 29.01.2015.
Potraga za zemaljskim srcem Superanđela
U daljini, u narančastoj magli,
Kao da bježi od tebe,
Hirovit i nemilosrdan, nimalo preplašen,
Smisao Svega što Postoji.
Tvoja frustracija je neugodno šarena,
I mnogi bi suosjećali s tobom,
Ali postoje i bolje stvari,
U kojima se prividno može ispuniti,
Prividna praznina duše,
Pjesnički rečeno.
No sve je to K...
Nakon posla, znojni i umorni,
Sjedaju za šank kvartovskog birca,
Sjedaju pred zogdnu, mladu šankericu,
I među dobro poznata lica,
Supatnika i suboraca,
I ne naručuju kavu i čaj,
Ne naručuju šarene koktele,
Oni naručuju opće poznato pivo,
I ispijaju ga žedno, zaista žedno,
Dvosmisleno, Stosmisleno,
Trpko i pitko pivo im paše,
Izaziva zadovoljštinu,
Oni se opijaju, neki više, neki manje,
Umjereno, i uživaju u svojoj,
Platežnoj moći.
Zaslužili su.
No i ne pitaju se,
Jesu li zaista?
Jer to su umjereni alkosi,
Srednjeg staleža.
Ne poznajem mnogo mladih ljudi,
Slučajno, koliko sam uspio shvatiti,
Ne poznajem mnogo mladih ljudi,
Ne poznajem mnogo mirisnih ljudi,
Koji su nezahvalni na čistoj postelji,
I koji su nadišli zapadnjačku filozofiju.
Bačva od sto litara,
Ispunjena je sumpornom kiselinom,
I tvojim mladim tijelom,
Koje postaje neprepoznatljivo,
Koje se topi.
U podzemnoj garaži.
Gotovo nitko nije čuo,
Vrisak tvoje iznenađene duše.
Uvjetno rečeno.
Mafijaški bossovi nisu ovisnici,
Ne uzimaju Heroin.
Oni vole Kokain i skupa žestoka pića,
Šampanjac srču sa dupeta sponzoruše,
I uživaju u životu.
U svakodnevnoj borbi za život,
Opstaju samo oni koji,
Žele živjeti i spremni su,
Na sve.
Iako nikada nisu,
Razmišljali o tome,
Jer to je ne moguće.
Vjeruj mi.
Jedan drug iz komvoja je skupljao zgodne žene,
Koje nisu uspjele pobjeći u bijeli svijet, daleko od kaosa i ludila,
U kojem sam, ne mogu shvatiti kako i zašto, dobro plivao, jebiga.
Imao sam crvenu traku povezanu oko čela,
A kasnije sam shvatio da je simbolizirala krv,
Koja se prolila za ne postojeće ideale, tek tako.
Marx smo ga zvali, a skupljao je žene i pričao im,
Kako će sa njim biti sigurne, i kako samo,
Moraju dati pičke, a onda će zadobiti naklonost vojnika.
Dao bi im on i malo cuge, da ih ohrabri.
Kad bi svršio s njima, najčešće bi im rekao:
«Marš, kurvo nedojebana! Marš dok nisam pucao.»
A kad bi jadnice bježale preko polja,
Metci su frcali oko njih, a malo je koja bila,
Da je metak nije stigao.
Pio sam mnogo whiskeya, kojeg sam volio i prije rata,
A zanimljivo mi je bilo to što unatoč tome što sam imao,
Svega što sam od droge mogao poželjeti,
Dakle, zanimljivo je bilo to što sam najviše kombinirao speed,
I žestoki alkohol.
Dok sam, primjerice, prije rata najviše trošio heroin,
Sve dok se nisam skinuo, bio čist nekoliko godina,
Sve do početka rata.
No dok smo pucali po ljudima, i dok su ih klali moji suborci,
(ne svi, naravno, već uglavnom oni najviši i najniži u nevidljivoj hijerarhiji)
Nisam mogao brijati na heroin, jer previše je ljubavi bilo,
U njegovom djelovanju.
Dakle ponavljam, alkohol je bio savršen, mutio je sliku, popravljao raspoloženje,
A speed mi je davao oštrinu, budnost i bezosjećajnost,
Jedno diže, drugo spušta, ali ne znaju trezvenjaci kako sve,
dođe na svoje mjesto.
