zazen1

utorak, 06.11.2012.

U jednom dahu, ljetos, noću.

Crni dani nemira pjevaju pjesnike
Bijele noći, skapavaju, tuđe boli strašne, mnoge.
Nikad pošteđen – netko laže baš sada..
Mačka se sprema na skok, vrabac ništa ne sluti;
Ili?
Jer evo ga, leti, brzo, predivno – pobjeda, za sada.
Olakšanje.
Letim, padam, propadam.
Sanjam krezubost i užasavam se.
Ona me gleda, smije se očima, nije umorna.
Ptice već pjevaju, dan se zlokobno budi,
Umoran sam, nje više nikad neće biti,
Obuzet sam sobom, ne odlazim na počinak.
Mnogo vremena je prošlo, teško dišem.
Crkavam. Možda.
Ne sanjam spasitelja, strah me počinka.
Djelujem muževno i snažno,
Gledam se u ogledalo.
Teturam starim ulicama pijan i pjevam,
Pjevam glasno jer još se potajno nadam,
Da me netko čuje.
Netko osim policije koja me legitimira,
Netko osim Boga koji šuti.
Jesu li živi?
Crni dani nemira, jesenjeg lišća posvuda,
Pjevaju, vrište, psuju, mole se,
Za vrapce i pjesnike,
Nikoga nije briga.
I dobro je tako.
I nije.