zazen1

ponedjeljak, 02.02.2015.

Vrata Raja (molim ne komentirati ukoliko niste pročitali od početka do kraja)

Ovo je sve što će ostati od mene. Moja priča, njihova priča. Istinita priča, a zbog svoje istinitosti, doživjet će veliku popularnost, kad mene više ne bude. Šteta, zbog mene, no to je neminovno. To je dio priče koji će dovršiti netko drugi (sa pameću i strašću, nadam se), i tako mora biti.

Pa, vratimo se na početak, u 2002-gu godinu.

Dvije tisuče i druge, navršio sam 29 godina. Iza mene su bile godine besciljnog lutanja rodnim gradom, godine narkomanije, alkoholizma, poezije; dobra stara vremena, rekao bi svatko tko je živio na takav način, a onda iz nekog razloga, uspostavio sam kontrolu nad sobom, i započeo više-manje asketski život, jer jedino na takav način bivši ovisnik može živjeti. Te 2002- ge sam si postavio jedan cilj, a sila koja me je tjerala da ga provedem u djelo, nadjačala je moju ovisnost, moja prijateljstva, moju poeziju... Nadjačala je sve ostalo. Od tada do potpunog izvršenja cilja, postojao je samo cilj, a svaki trenutak proveden u nastojanju da se približim ostvarenju, svaka sekunda budnosti ili sna, bila je gotovo euforičnog karaktera.

2002-ga bila je za mene, dakle, dobra godina. Na žalost, baka je umrla, a postoji ona narodna: «svako zlo za neko dobro», pa sam ja te godine uselio u prazan stan. Stan uz kojeg je došao i ključ od podzemne garaže. Vozio sam auto, ali garažu sam tek pogledao, na nju bacio oko, izbacio iz nje neku starudiju i nastavio dalje svojim poslom. Cilj je bio predamnom, iako to još nisam ni znao. Cilj se rodio sa Natali, koja je te godine počela rad na jednom od Zagrebačkih fakulteta, kao predavač, zaboravio sam kojeg društvenog predmeta. Uistinu, prošlo je od tada već dosta vremena, kad je se sjetim, a prisjećam je se sada s blagim osmijehom jednog psihopata. Uostalom, ona me je tako nazvala prva. Upoznao sam je u lipnju, u jednom od onih zagrebačkih barova/klubova po kojima vise alternativci, slobodnjaci, studenti, boemi, kvazi alkoholičari – zanimljiva fukara, sve u svemu. Ona zgodna i mlada, ja zgodan i mlad, s nešto love u džepu i slobodnim stanom, oboje lagano pod utjecajem alkohola... Bilo je lijepo. Završili smo, naravno kod mene, i ja sam skupio hrabrosti i izrazio svoju želju: da mi skalpelom ureže svoje ime na podlakticu desne ruke. Svoje ime. Natali. Začudo, odmah je pristala, kratko i jasno, strašno uzbudljivo: «Da.» od kojeg sam gotovo trenutno dobio strašnu erekciju. Dao sam joj skalpel i ona je polako ali sigurno, pažljivo, na moju ruku urezala svoje ime, Natali. Nikada to neću zaboraviti. Pričali smo još i pili neko vrijeme, slušali glazbu. Pravio sam se mutav neko vrijeme, ali na kraju sam je ipak, reda radi pitao želi li da se poševimo. Odgovor: kratko i jasno ne od kojeg sam opet gotovo trenutno dobio erekciju. Nasmijali smo se, oboje, i nastavili razgovor. Nisam ni slutio da će se moj veliki cilj uskoro roditi. Svitalo je i gotovo da bih je uz najbolje želje ispratio iz stana, kad mi je odjednom palo na pamet da bi bilo zgodno imati njenu sliku, radi masturbacije. Već sam bio pošteno pijan i nije mi trebalo mnogo hrabrosti da je priupitam o tome, da je zamolim. Dakle: «mogu li te fotografirati, zbog masturbacije», upitao sam je. Odgovor, opet kratko i jasno: «Ne» i opet erekcija, ali... Sve je počelo sa ali... «Kako ne? Zašto ne?» pitao sam je najprije blago, gotovo u šali. Pa imam tvoje ime urezano u ruku, podrazumijevalo se bez riječi, zašto nebi imao i tvoju fotku? Odgovorila je: «Ne, jer ovo je posljednji put da se vidimo, ti si psihopat.» - rekla je uz pomalo podrugljiv smiješak. Tada sam je, bez razmišljanja, ruka mi je samo poletjela, jednim udarcem, nokautirao, onesvijestio. Pogodio sam je u bradu, desnim krošeom. Dobro je, neće biti masnice, pomislio sam. Podigao sam je u naručje i odnio do fotelje. Namjestio sam je tako da izgleda kao da se u nju udobno smjestila i zatvorila oči. Fotografirao sam je svojim starim Zenitom na desetke puta, iz mnogih kuteva. Ok, fotke su bile tu, a što sada? Što kada se probudi? Može me prijaviti policiji? Moja prošlost, krađe, narušavanja javnog reda i mira, tučnjave, pljačke, narkomanija; a naspram toga ona kao prokleta profesorica, čistunka, reklo bi se. Oblio me hladan znoj, a uzduž kralježnice, klizila je po meni ledena zmija. Nadvio sam se nad njezino mlado, privlačno tijelo, i utonuo u misli. Dugo... Kratko... Ne znam. Upao sam u stanje transa, i doživio sam svojevrsnu viziju. Viziju sa kojom se rodio moj cilj.

Nikada neću biti sretan, shvatio sam. Ono što ja nudim, njih ne zanima. Sve što mogu očekivati je njihov strah i njihov prezir. Ponekad bi me, zbog moje urođene skromnosti, čak i to zadovoljilo, ali sada je dosta takvog života za mene. Voda se popela do vrha, i uskoro će se preliti. Osjećam to. Teško će biti zaustaviti svu tu nakupljenu vodu, i poplava će biti strašna, i doseći će mnoge koji o njoj nikada nisu niti sanjali. Nikada neću biti sretan, to je bolno jednostavna, gola činjenica. Što da radim? Dugo sam se pitao, što da činim sa svojim bijednim životom, sa svojim postojanjem koje me se doima kao nečija greška. Ne, to nije moja greška, ja nisam kriv. Kriv je On, na početku je krivnja njegova. Kasnije se ta ista krivnja poput virusa počela širiti i na druge, ne mojom krivnjom, nego upravo zbog njihove vlastite prirode. Ne mrzim ih. Razumijem njihov strah, pa čak i njihov prezir, i iako su krivi, ono što će se dogoditi, za to su kriva samo dvojica. On i Ja. Njemu ću se, pomoću njih, osvetiti, i pokazati mu da sam značajan, i da mogu zadovoljiti svoje istinske potrebe.
Uostalom, On je pisao pravila. On me je bacio u ovaj život, ovakvog kakav jesam. On je odgovoran za moju nesreću, za prelijevanje vode iz posude koja je vodu trebala čuvati, jer upravo je ta voda najsvetije što čovjek može posjedovati, i što svi, u većoj ili manjoj količini, posjedujemo. Pa, neka se moja voda prelijeva, a uskoro ćemo saznati, koje će sve daljine i dubine doseći.

«E pa ništa, draga moja, ideš ravno u reciklažno dvorište, a potom u susret biću od svijetla.» - pomislio sam. Zavezao sam je starim krpama, ali ipak čvrsto, za jednu stolicu, i nagurao joj jednu čistu majicu u usta, no ona se nije budila. Provjerio sam diše li. Disala je. Duboko poput tek rođenog djeteta. Izašao sam iz sobe u kojoj je ona blaženo spavala (omamljena dobrim dijelom i alkoholom), s namjerom da se malo poigram starom dobrom kemijom.

U to vrijeme sam, a i sve do danas, primao Metadon, Alprazolam, Clonazepam i Fenobarbiton kao terapiju. Skinuo sam se sa svega toga, ali nisam se htio odreći izvora prihoda, pa i povremenog lijeka za popravljanje raspoloženja. Uostalom, Metadon izvrsno kotira na crnom tržištu. Prodavao sam ga pomalo, a još i manje koristio, tek tu i tamo kako bih na rutinskim testovima urina koje naređuju psihijatri, bio pozitivan, i kako bi me i dalje vodili kao ovisnika. Uglavnom, toga dana mi je Metadon kojeg sam primao u soluciji, dakle u tekućem obliku, u boćicama, bio iznimno koristan. Imao sam u stanu i nekoliko paketa šprica i igala. Šprice od dvadeset, deset i pet kubika i male, tanke, kratke igle sa svijetlo smeđom kapicom, koje se na špricu elegantno nataknu prema potrebi. Iskusan narkoman poput mene brzo je složio koktel od Metadona te Fenobarbitona i Clonazepama, s time da sam tablete Fenobarbitona i Clonazepama najprije izmrvio, dobro izmješao sa 70- postotnim alkoholom, tako da se smjesa homogenizira; te potom kroz špricu s tankim slojem vate postavljenim na njenom kraju kroz koji izlazi tekučina, profiltrirao, iscjedio u jednu kutljaču, koju sam za tu priliku ručno savio kako bi samostalno stajala na stolu bez problema. Otopinu sam zapalio, kako bi alkohol izgorio a u kutljači ostala čista otopina vode i aktivnog sastojka tableta Fenobarbitona i Clonazepama. Buljio sam u plavi plamen sve dok napokon nije nestao, a potom sam preostalu tekučinu povukao u praznu špricu od 20 kubika, a mješavini Fenobarbitona i Clonazepama dodao 10 mililitara Metadona, što je jednako dozi od dvadeset, pet miligramskih tableta, jedine vrste, koja se, uostalom, kod nas i proizvodi pod imenom Heptanon. No, da ne dosađujem previše sa tehničkim stvarima, kalkulirao sam otprilike ovako:

S obzirom na to da draga Natali nema nikakvu toleranciju na opijate, 10ml Metadona intravenozno je ili smrtonosna doza ili vrlo blizu smrtonosne doze, ali u kombinaciji sa nekoliko mililitara otopine aktivnih sastojaka tableta Fenobarbitona i Clonazepama, jakog barbiturata i benzodiazepina, šut bi trebao biti smrtonosan bez ikakvog možda, a s obzirom na to da je još uvijek pod utjecajem alkohola, u to nemam ni najmanje sumnje.» Dakle, htio sam je ubiti, ali tako da ne pati, ni najmanje.

Vratio sam se u njenu sobu, pogladio je po kosi i omirisao je. Lijepo je mirisala, kao djevojka iz dobre obitelji. Uzeo sam joj desnu ruku i stegnuo joj svojom šakom biceps. Imala je lijepe, duge i tanke ruke, prekrasne prste koje sam mogao zamisliti kako prebiru žice harfe ili tipke klavira. Mnogo je potencijala bilo u toj osobi, u prekrasnoj, pomalo sadistički nastrojenoj Natali.

Uglavnom, stegnuo sam joj biceps i triceps dobrim dijelom, svojoj velikom ručetinom; nakon desetak ili više sekundi primjetio sam kako su iskočile jedva vidljive centralne vene po njenoj lijepoj ruci. Imobilizirao sam joj ruku koliko sam mogao, privezavši je oko zgloba šake za njeno bedro. Potom sam joj privezao oko nadlaktice maramu, kako bi vene opet iskočile. Prinio sam špricu i iglu s koktelom njenoj ruci i probo-o joj jednu venu. U mrvici prostora što sam ga u šprici ostavio za tu svrhu, brzo se pojavila, ispunivši ga, tamna venska krv. Povukao sam u špricu još malo krvi kako bih se uvjerio da sam unutra, a potom joj polako ubrizgao prvi i posljednji šut. Na tren se trgnula, probudila, otvorila oči i tiho uzdahnula od užitka koji je prošao njenim tijelom. No ubrzo potom, disanje joj je postajalo sve pliče i pliče, dok napokon nije posve utihnulo. Sjeo sam pokraj fotelje, pokraj njenog tijela u kojem je možda još uvijek treperila duša, na pod. Zatvorio sam oči. Duboko sam disao, a i vlastite misli su me se doimale kao duboke, poput velikih a sporih valova. Nakon nekog vremena, a vrijeme kao da i nije prolazilo, kao da se zamrznulo, ili kao da ga po prvi puta vidim iz stvarnije perspektive od uobičajene ljudske; no uglavnom, nakon nekog vremena sam ipak blago tresnuo o zemlju i pripalio cigaretu, sjetivši se budućnosti u kojoj ću se morati riješiti njenog smrdljivog tijela, koje je do malo čas bilo gotovo pa prekrasno. Ustao sam, približio se radiju i uključio ga. Bio je već namješten da hvata moju omiljenu stanicu. Svirao je spori, melankolični blues nepoznatog mi crnog izvođaća. Osjećao sam se i više nego dobro. Morao sam se osjećati nadljudski, jer u meni se rodio cilj, pravi pravcati životni cilj, nešto što nikada do tada nisam imao u potpunosti. Bio je to divan osjećaj. Bio sam odjednom toliko siguran u svoj životni poziv da je sve oko mene bilo osvijetljeno nad zemaljskom toplinom. Vidio sam njenu dušu kako izlazi iz tijela kao da ju samo nebo pokušava usisati. Čuo sam njen glas kako me doziva, kako me optužuje, kako na mene svaljuje svu svoju krivnju, kako od toga što sam joj oduzeo život već radi scenu, a da još potpuno ni umrla nije. Čuo sam kako doziva svoga oca. Patetično, ziheraški, djetinjasto. Sa zadovoljstvom sam preuzeo krivnju. Težak teret kojeg ću nositi zauvijek, draga moja. Samo za tebe. Do viđenja, ja imam život pred sobom, napokon. Najprije me čeka tvoje tijelo, a potom će se sve odviti točno onako kako se treba odviti. Nisam mogao pogriješiti. Ubrzo sam zaspao na podu, sklupčan pokraj njenog tijela i njene fotelje. Tijelo neka pričeka jutro.

Jutro me je našlo u dobrom raspoloženju. Imao sam posla, jer treba se riješiti smrdljivog tijela, maknuti ga iz stana. Pijuckajući čaj i pušeći svoje omiljene cigarete razmišljao sam o najboljem mogućem načinu, unutar mojih mogućnosti. Ubrzo sam pred sobom imao riješenje, i valjalo ga je učiniti stvarnim. Nazvao sam na posao i javio da toga dana neću doći, jer da se ne osjećam dobro. Tada sam radio kao knjigovođa u jednoj privatnoj firmi koja je zahvaljujući prodaji sportske opreme dobro poslovala. Imao sam solidnu plaču, a uz nju i nešto naslijeđene ušteđevine u banci. Zaključao sam stan i izišao u toplo ljetno jutro. Pjev ptica i njihovo skakutanje po zelenim krošnjama me se dojmilo kao nešto što sada po prvi puta vidim jasno, u svoj ljepoti i dubini. Obišao sam toga jutra nekoliko velikih robnih kuća, te desetak trgovina bojama i lakovima. Poslije podne sam ispred zgrade dočekao dostavljaća koji mi je dostavio veliku, 150 litarsku baćvu od nekakve tvrde, kvalitetne plastike. Baćva se sastojala od nekoliko dijelova, koje je sam kasnije trebao sastaviti. Dostavljača koji je baćvu vozio na ogromnim rudlama, otpratio sam do svoje podzemne garaže, gdje smo zajedničkim snagama baćvu smjestili. Čovjeka sam uz razgovor ispratio, a potom sam se vratio gore do stana. U veliki deset litarski lonac, koji je stajao nad vatrom štednjaka, sipao sam u nekoliko navrata sumpornu kiselinu, kupljenu u trgovinama boja i lakova, te sam dva dana čekao da višak tekućine, vode, ispari, te da dobijem sumpornu kiselinu u što čišćem koncentratu, koju sam također u mnogo navrata pretakao u deset litarske plastične boce, a zna se da su polietileni otporni na sumpornu kiselinu. Također, često bih ostavio otopinu sumporne kiseline da kuha, da višak vode isparava, a za to vrijeme sam opet obilazio trgovine bojama i lakovima, te kupovao i donosio nove boce. Svo to vrijeme, na Natali nisam previše obraćao pažnju, jer bio sam jako zaokupljen svojim novim poslom. Idućeg dana opet sam nazvao šefa na poslu, te mu rekao da sam ozbiljno bolestan, i da neću dolaziti barem nekoliko dana. Dva ili tri dana nakon njene smrti, tijelo mrtve Natali je počelo blago zaudarati. Do tada sam ja u baćvu koja se nalazila u garaži, pretočio preko pedeset litara pročišćene sumporne kiseline, kupljene u desetak različitih trgovina. Bio sam spreman.

Teškom mukom sam njeno zgrčeno tijelo savio i smjestio je u veliki putni kofer. Liftom sam se spustio u prizemlje, a kofer uz nekoliko podizanja i malo vožnje na kotačićima, doveo do garaže. Natali je težila možda tek nešto više od pedeset kilograma, a ja sam oduvijek bio sto kilaš krupne građe, te doista natprosječne snage za muškarca bilo kojih godina. Našavši se iza zatvorenih vrata, u unutrašnjosti garaže, izvukao sam je iz kofera, te je prebacio preko desnog ramena, a potom progurao kroz dovoljno širok otvor na bačvi (koju sam za tu svrhu prije kupnje i premjerio), i oprezno položio u sumpornu kupku, kako ne bih previše pošpricao sebe, iako sam na sebi imao kabanicu, gumene rukavice, te najlonsku vrečicu kroz koju sam sve vidio zamućeno, navučenu preko glave i vrata. Za taj manevar, bilo je potrebno mnogo snage, moram priznati. Baćvu sam, smjestivši njeno tijelo, poklopio. Idućeg dana i dalje sam se bavio pročišćavanjem sumporne kiseline, tako da sam ubrzo tijelo sirote Natali njome posve prekrio, no ono je vrlo brzo gubilo prepoznatljivost i nestajalo je, miješavši se sa kiselinom. Nakon otprilike 48 sati, u bačvi je ostala tek tekučina. Tek tada sam se smirio, i dobro se sjećam kako sam uz zalazak sunca i «Me and the Devil» blues Roberta Johnsona, zadovoljno pušio cigarete i pijuckao stari, dobri Jack, promatrajući još prilično svježu ranu na podlaktici svoje desne ruke. Pisalo je «Natali». Njena obitelj je sigurno već jako zabrinuta, i ne znaju što da čine. Na mojoj ruci piše Natali, ali to nitko ne mora znati – razmišljao sam gledajući u ranu. To znamo samo ona i ja, a njeno tijelo se već otopilo u mojoj garaži. Pio sam brzo i osjećao sam se bolje nego ikada.

Idućeg dana bila je Subota. Pomoću velikog plastičnog sita koje sam kupio u robnoj kući, odvajao sam pjenasti mulj koji je nekad činio profesoricu Natali, od ostatka sumporne kiseline koji se nalazio u baćvi, te sam iz plastičnog sita mulj tresao u jednu veliku plastičnu kantu, a kad se dobrano napunila, i u drugu. Čudno je kako je cijelo njeno mlado tijelo stalo u dvije kante. Naravno, dio je ostao u baćvi, jer pomoću sita mi je bilo nemoguće precizno filtrirati. No, ono što je meni bilo bitno, bilo je to da se ne širi neugodan miris, i da bačva bude spremna za nove korisnike. Kante pune mulja sam pokrio vrečicama i odnio gore do stana, te sadržaj istresao u wc školjku nekoliko puta, a nakon ćega bi potegao vodu. Tako se, mlada profesorica Natali, nastanila u gradskom vodovodu. Bio sam u stanju nadzemaljske ekstaze, dok sam razmišljao o tome, i smiješak mi nije napuštao lice. Rana na ruci bila je još podosta svježa. Krv se po rubovima pretvorila u krastu, a i prema sredini se već dobrano grušala. Pisalo je: Natali. Smijao sam se činjenici: ona nije ni sanjati mogla da će prije nego što rana koju mi je urezala, zacijeli, ona postati mulj u wc školjci. Smijao sam se gotovo histerično, a onda sam u jednom trenutku shvatio da bi bilo bolje da se utišam, jer iako sam se svih dokaza riješio, tko zna, možda ju je netko prije par dana vidio samnom, na putu prema mom stanu. Sada je već smatraju nestalom, i nebi za mene bilo dobro da se ističem sa glasnim, histeričnim smijehom. Koliko god to bio slab trag, nisam htio dopustiti da makar i najmanja pojedinost poremeti moje planove. Utišao sam se, te sam otišao profiltrirati još desetak litara sumporne kiseline, koju sam pred večer odnio do garaže, i istresao u baćvu. Nakon tog nemilog mi posla, krenuo sam u večernju šetnju, oboružan tek sa nekoliko desetaka većih novčanica, i naravno, za svaki slučaj, sa velikim lovačkim nožem i malim, kazališnim dalekozorom. Krenuo sam, dakle, prema centru grada.

Laganim, odmjerenim korakom prolazio sam šetalištima, pogleda uprtog prema osamljenim pojedincima, koji bi mogli poslužiti kao dobro društvo večeras. Večer je bila Lipanjska, topla i pomalo vlažna, jer je prije nekoliko sati pao jedan od onih čuvenih ljetnih pljuskova, koje sam jako volio. Nakon pljuska, ljudi su kao i obično, izašli van na ulice u potrazi za zabavom, savršenim partnerom, u potrazi za srećom i ispunjenjem. Put me je odveo do Zrinjevca, a već se dobrano i smračilo, i ulice je osvijetljavala uglavnom gradska rasvjeta. Šetavši po Zrinjevcu, sjetio sam se minulog gay pridea od prije nekoliko dana, prvoga održanog u Zagrebu ikada. Hrpetine ljudi izmigoljile su na ulice kako bi se usprotivile tom agresivnom pederluku koji nastoji ostvariti svoja prava. Da nije bilo policije, krvožedna masa bi sudionike gay pridea jednostavno sravnala sa zemljom. Moram priznati da se dugo nisam nasmijao kao tada, dok sam na televiziji pratio izvještaje sakupljene sa tog događanja. Bilo je u svemu tome za mene nešto izuzetno nevino i simpatično, sa obje strane, pa sam se tako i tada, šetavši po Zrinjevcu i prisjećajući se gay pridea, zadovoljno smiješkao. No, čini se da su se te misli u mene ušuljale sa nekom svrhom, i ja sam ubrzo bio na putu prema jednom Zagrebačkom bircuzu, za kojeg mi je prijatelj rekao da je okupljalište homoseksualne populacije. Birtz se nalazio na prvom katu jedne stare zgrade, u strogom centru grada. Na putu prema tom okupljalištu, ogledavao sam se u staklima pojedinih izloga, koja su mi poslužila kao ogledalo. Morao sam priznati da izgledam sasvim dobro. Istina, bilo je na meni nekoliko kila sala viška, ali još uvijek sam bio mlad i lijep, visok i jak. Uostalom, homoseksualci su mi se u vrijeme moje narkomanske karijere, upucavali više od nekoliko puta, te su mi nudili novac, u zamjenu za seksualne usluge. Moji poznanici bi takve najčešće ispratili sa nekoliko šaka u lice, no ja nisam bio takav. Nikad nisam pristao na njihove ponude, ali uvijek sam se osjećao prilično polaskan, jer nudili su mi zaista velike novce. Nije mi bilo ni na kraj pameti da jadnike izudaram, jer suosjećao sam s njima. Znao sam što to znači imati ne zadovoljenu potrebu. Najsmješnije od svega je bilo to što bih za kratko druženje i razgovor, na kraju uvijek dobio pristojnu svotu novca. Da, bio sam mlad i lud, i trebalo mi je. Poanta priče je to što sam znao koliko je ta homoseksualna populacija u ovome gradu očajna, i koliko su u stanju impulzivno i bez razmišljanja upustiti se u nekakav odnos, samo da bi došli do seksualnog zadovoljenja. Te večeri, na Zrinjevcu, shvatio sam da želim jednoga od njih, mladog i lijepog.

Popeo sam se na prvi kat, te kroz jedna vrata ušao u birtz. Nastojao sam djelovati odmjereno ne previše zainteresirano i ne previše upadljivo, a opet, izazovno i poželjno, pomalo zagonetno. To je bilo jedno od onih mjesta gdje vas čitava prostorija puna ljudi odmjeri pogledom dok ulazite. Brzo sam pohvatao vibru, te sam se odlučio smjestiti za šankom. Mlada, mršava crvenokosa djevojka, odjevena kao neka vrsta pankerice, bezvoljno me upitala što ću popiti.

«Dupli bijeli Rum, ako imaš, dušo, molim te.» rekao sam. Ona je gotovo neprimjetno zakolutala očima, pripalila cigaretu, te se potom uhvatila mojeg pića. Nasmiijao sam se u sebi, te mi je skoro izletjelo iz usta: «Ti mi se sviđaš. Tebe neću ubiti.» Ispio sam piće, te zatražio pokretom ruke još jedno, kojeg sam se potom uhvatio malo postupnije. Na sebi sam imao dugi, lagani bež baloner, crne hlače od samta, čvrste crne čizme, slične vojničkim cokulama, te ispod balonera kratku crnu majicu, a na nos i uši nataknute sunčane naočale nešto svijetlijih stakala, no kroz koja se, ipak, nije moglo lako vidjeti moje oči i njihove pokrete. Ispod stalaka sa žestokim pićima, nasuprot meni, nalazilo se jedno ogledalo srednje veličine, a kako sam sjedivši za šankom, bio leđima okrenut prostoriji ispunjenoj ljudima, tako sam u ogledalu mogao cijelu tu prostoriju lijepo promotriti. Čim sam ušao, primjetio sam to ogledalo, i tada sam između stolice uz stol, sjedivši na kojoj bi imao preglednu cijelu prostoriju, i šanka tj. ogledala, odabrao šank i to ogledalo. U tom dijelu birtza koji se sastojao od jedne velike prostorije, bilo je sedam ili osam okruglih, velikih stolova. Uza svaki stol moglo je stati četriri do šeset stolica, tako da ljudima bude udobno i da mogu međusobno komunicirati. Bila je Subota uvečer i svi stolovi su bili gotovo do kraja popunjeni, dok je uz mene, na šanku bilo nekoliko ljudi, koji su međusobno razgovarali. Nije bilo niti jednog omanjeg društva, a nekoga tko bi bio sam ili osamljen, nigdje na vidiku. Nastavio sam nervozno ispijati bijeli Rum, u nadi da će kroz ista ona vrata kroz koja sam ja ušao, u skoroj budućnosti uči netko tko bi mi odgovarao kao društvo večeras. Imao sam osjećaj da će baš tako i biti.

Prošlo je gotovo sat vremena od trenutka u kojem sam počeo gledati u ogledalo, a kroz njega povremeno prema vratima. Kroz moje šake je prošlo već nekoliko čaša dobrano ispunjenih bijelim Rumom, koji sam zaista volio popiti. Nisam se htio previše napiti, pa sam uz Rum naručio i pšenično pivo, kako ne bih pio jedno žestoko piće za drugim, već da imam nešto i između. Dakle, nakon otprilike sat vremena, na vratima sam ugledao dva mladića. Bili su obojica prosječne visine, i nešto nježnije građe. Jedan je imao dugu plavu kosu, dok je drugi imao posve crnu, a bio je kratko ošišan. Crnokosi je imao upadljivo lijepe, prodorne, tamne oči i dražestan, omanji nosić. Plavokosi je imao također lijepe, skladne crte lica. Ogledavali su se po prostoriji, najvjerojatnije tražeći slobodno mjesto za sjesti, no svi stolovi su bili uglavnom puni, a i šank je bio dobrim dijelom zauzet. Mladići su, vidjevši da mjesto za sjedenje i ispijanje pića neće pronaći, krenuli prema izlazu kroz ista ona vrata, kroz koja su i ušli. Što sam brže mogao, izvukao sam iz džepa novčanik, a iz njega nekoliko novčanica veće vrijednosti, te sam podviknuvši na mladu konobaricu, nastojao što brže platiti i otići, odnosno poći za dvojicom mladića, što mi je i uspjelo. Slijedivši ih najprije do izlaza na ulicu, nastojao sam smisliti bilo što čime bi ih mogao trenutno zainteresirati za svoju cjelokupnu pojavu. U djeliću sekunde, došla mi je na um ideja. Nešto što je u modernim Europskim gradovima uobičajeno. Sustigao sam mladiće te istrčao pred njih, zastao, osmijehnuo se svojim najdražesnijim osmijehom, te ih upitao:

«Dečki, bio sam gore u KIC-u malo prije i ugledao vas. Zgodni ste obojica i sviđate mi se. Želite li probati Heroin, Kokain? Želite li doći na party kod mene u stan, obojica? Evo, parkirao sam tu u blizini.»

Mladići su se najprije začuđeno pogledali nekoliko puta, bez riječi. Počeo sam se glasno smijati, a nastojao sam zvučati prirodno i privlačno. Ubrzo su se i oni počeli smijati.

«Pa... Neznam. Nisam nikada to probao. Ni ja ni on nismo nikada. Neznam jeli to dobra ideja.» izgovorio je plavokosi.

«Onda će vam tek biti super, ako ste čisti. Prvi put je najbolje, vjerujte mi. Uostalom, nemojte misliti da ćete se navući od jednog uzimanja, jer to vam je čista propaganda, priče za malu djecu. Između ostaloga, seks na Heroinu je nešto najbolje. Traje nevjerojatno dugo i osjećaj je fantastičan.» uvjeravao sam ih.

Mladići su se opet počeli međusobno pogledavati, nervozno se osmijehujući. Djelovali su neodlučno, no nisam ih htio dalje poticati. Imao sam osjećaj da ih moram pustiti da sami odluče, jer ako ih budem previše nagovarao, cijela stvar će za njih izgubiti zagonetnu draž. Stajao sam tako pred njima djelujući smireno i sabrano, i čekao sam na njihovu odluku.

«Znaš što...» rekao je crnokosi. «Što se mene tiče, može, želim probati. Ali samo ako obećaješ da će seks biti tako dobar kao što si rekao.» dovršio je nešto tiše, uz osmijeh. Bilo mi ga je tada pomalo žao.

«Obećajem.» rekao sam i potom se osmijehnuo.

Plavokosi je bio nesiguran. Cupkao je na mjestu i nervozno se smješkao, a ja i crnokosi smo ga gledali i čekali na njegovu konačnu odluku. Znao sam da će i on pristati. Povodljivost mu je bila kao ispisana na čelu.

«Ok. Idem s vama. Nadam se da nije opasno.» izašlo je iz njega.

«Bez brige momci, od sada nadalje ste u mojim sigurnim rukama.» Ohrabrio sam ih sjetivši se najprije svoje rane, Natalinog potpisa na ruci, a potom se sjetivši velike bačve u podzemnoj garaži.

Prošetali smo do mojeg auta te razmjenili neke za moju priču nebitne podatke, te neke šale kojih se više i ne sjećam. Sjeli smo u auto, a ja sam u radio ubacio kazetu sa albumom Američke grupe The Doors. Glazba ih je, primjetio sam, dodatno ohrabrila, iako se nisu doimali kao pravi poklonici Jimovog lika i dijela.

«Najprije moram svratiti do prijatelja po dop, no to neće dugo trajati. Vi me pričekajte u autu. Slobodno zapalite cigaretu ako pušite.» objavio sam kratko.

Kupio sam od jednog starog dilera u centru, Heroina za nešto manje od 1000kn, koliko sam još imao kod sebe. Čovjek mi je nožićem iz jednog mnogo većeg paketa, odmjerio tj. izvadio otprilike tri grama, te mi sve skupa zamotao u komadić papira. Pozdravili smo se, te sam požurio natrag prema autu, gdje su me čekali mladići homoseksualne orijentacije. Odveo sam ih najkraćim mogučim putem prema kvartu na periferiji u kojem sam živio, te smo se ušavši u zgradu, liftom odvezli do mojeg stana na petom katu.

«Sjednite, raskomotite se. Želite li da upalim klimu ili vam je ugodno ovako?» upitao sam ih.

«Dobro je ovako.» odgovorio mi je crnokosi, a obojica su sjela jedan pored drugoga na kauč u mojoj dnevnoj sobi, navjećoj sobi u stanu.

Kazetu sam ponio iz auta, onu sa glazbom grupe The Doors, te sam je ubacio u kazetofon koji se nalazio na stolu u dnevnoj sobi, pored televizora, ispred kauča na kojem su sjedili mladići. Uz zvuk lagane džezističke solaže, mladići su se počeli ljubiti, a činilo mi se da nastoje djelovati vrlo izazovno i privlačno. Opet mi ih je na tren, bilo pomalo žao.

«Dečki, evo, htio bi pripremiti Hors da se puknemo. Vjerujte mi, šmrkanje je bez veze, u odnosu na iglu, nešto kao razlika u seksu sa kondomom i bez kondoma.» rekao sam i potom se znalački nasmijao.

Prekinuli su sa ljubljenjem na trenutak,a crnokosi je izgovorio: «Ok, ali on i ja se neznamo sami... ubosti mislim. Možeš li nas ti? Ili?»

«Naravno, ja ću vas riješiti. Vi dečki sigurno imate dobre vene. Evo, samo uživajte, ja ću za čas pripremiti sve što treba.» rekao sam odmjerenim tonom glasa. Sjeo sam njima na očigled, za stol u dnevnom boravku, kako bi jasno mogli vidjeti što radim.

Na stol sam stavio tri šprice sa nataknutim iglama, te uz njih položio malu čašu s vodom, jednu veliku jušnu žlicu, paketić sa heroinom te paketić sa limunskom kiselinom. Jednu od šprica sa nataknutom iglom prinio sam čaši, te u nju povukao šest mililitara vode. Heroin sam u nekoliko navrata sa svog noža sasuo u jušnu žlicu, dodao nekoliko zrnca limunske kiseline, te sve to prelio sa šest mililitara vode. Vrhom kapice od jedne igle sam malo promješao sve skupa, a potom sam žlicu pažljivo desnom rukom podigao u zrak, te ispod nje lijevom rukom prinio upaljač, koji sam kresnuo. Nekoliko sekundi, čekao sam da plamen zagrije žlicu i da mješavina zakipi. Nakon što je kipjela nekoliko trenutaka, mješavinu sam zajedno sa žlicom vratio na stol. U svaku od tri šprice povukao sam nešto malo više od dva mililitra smeđe tekučine. Šutevi su bili spremni.

Cijelo to vrijeme dok sam pripremao drogu za korištenje, mladići su zainteresirano promatrali što činim. Kad sam završio, rekao sam:

«Šut nebi bio šut bez mojeg poznatog koktela od bijelog Ruma, mlijeka i cimeta. Evo, samo da napravim koktele, a onda ću se ja prvi puknuti da malo ohrabrim vas tetkice. Što ste se tako stisnuli i ukočili, opustite se malo, pred vama je najbolja noć u vašem životu, vjerujte mi kad vam kažem.» rekao sam, te otišao do svoje spavaće sobe, u kojoj sam u ormariću iznad kreveta držao metadon te barbiturate i sedative. Otvorivši ormarić iz dvije plastične table sam koliko god sam brže mogao istuckao sav Clonazepam, a iz jedne druge table sav Fenobarbiton. Tablete sam sasuo u prednji džep na hlačama, a potom sam iz vitrine izvadio bocu bijelog Ruma. Vratio sam se u dnevni boravak koji je bio spojen sa kuhinjom.

«Evo, samo da izvučem mikser i napravim koktel, pa se idemo srediti.» rekao sam, te otišao u kuhinju. Iz ormara sam izvadio mikser, te otvorivši bocu s Rumom, u njega sasuo tri decilitra. Zavukao sam ruku u džep na hlačama i iz njega izvadio tableta što sam više mogao. Stisnutu šaku ispunjenu tabletama sam potom uronio u Rum koji se nalazio u mikseru, te sam šaku otvorio i izvukao iz miksera, ostavivši u njemu Rum, te tablete Clonazepama i Fenobarbitona, sedativa i barbiturata. Iz frižidera sam izvukao mlijeko te sam sa nekih šest decilitara prelio sadržaj koji je već bio u mikseru. Dodao sam potom još nekoliko velikih žlica šećera, te cimet, a na kraju sam pritisnuo gumb i sve skupa dobro izmiksao, kroz otprilike dvadeset sekundi. Izvadio sam iz ormara tri čaše. U jednu sam ulio malo ruma i mlijeko, dok sam u druge dvije ulio mješavinu napravljenu u mikseru, od tableta, bijelog Ruma, mlijeka, cimeta i šećera. Boja pića u sve tri čaše bila je identična. Znao sam, s druge strane, da sam pažnju mladića najvećim dijelom usmjerio na šprice i heroin, te sam znao da niti ne sumnjaju da opasnost dolazi iz drugog smjera. Kad se puknem prije njih sa jednom od tri šprice, a u svakoj je na očigled jednaka količina droge, vjerovat će da su posve sigurni.

Uzeo sam tri čaše u ruke te ih odložio na stol u dnevnom boravku, pored šprica sa drogom. Jednu od čaša u kojoj nije bilo ništa osim Ruma i mlijeka sam uzeo desnom rukom, podigao je najprije visoko iznad glave, te potom u nekoliko trenutaka ispio, eksao sadržaj. Nakon što sam završio sa pićem, uzeo sam špricu u desnu ruku, sjeo za stolicu tako da budem okrenut mladićima, te sam napeo lijevu ruku kako bi vene iskočile i kako bih mogao ubrizgati drogu. Primaknuo sam špricu sa iglom lijevoj ruci te zabio iglu u jednu od vena. Prije nego što sam se odlučio ubrizgati si drogu, rekao sam dvojici mladića:

«Dečki, nećete dobiti ni mrvicu droge, dok ne eksate Rum, molim lijepo, tako da, primite se posla.»

Pričekao sam da mladići uzmu čaše sa stola i počnu piti, a kad sam se uvjerio da zbog šećera, cimeta i Ruma ne osjećaju sumnjiv okus tableta, te kad sam vidio da su dosta i popili, odlučio sam se, uz psihičko olakšanje, napokon ubrizgati drogu. Povukao sam tamnu vensku krv u unutrašnjost šprice kako bih se uvjerio da sam unutra, sa iglom u veni; a potom sam si ubrizgao dobar Heroin, kakav se te davne 2002-ge još mogao nabaviti u Zagrebu. Gledajući u dvojicu naočitih mladića koji ispijaju moj koktel, osjetio sam snažan nalet euforije od koje me je dobar dio lica počeo doslovno peći. Uzdahnuo sam, kao nakon silovitog orgazma, otpustio stisak šake na šprici, te sam se naslonio na naslon stolice, smjestivši se mnogo udobnije. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u tišini, brzim pokretom sam izvukao iglu i špricu iz ruke, te sam ustao, i objavio dubokim a opet mekanim glasom:

«Dečki moji, na vama je red. Dovršite Rum pa idemo. Tko želi biti prvi?»

Obojica su djelovali uzbuđeno i uplašeno u isto vrijeme. Ispili su koktele, a ubrzo je plavokosi izjavio: «Mogu ja prvi.» To me je malo začudilo, s obzirom na to da je on na početku bio taj kojega smo čekali, koji je bio neodlučan u pogledu cijele večerašnje avanture. No, bio sam pošteno omamljen, i nisam se previše bavio nepotrebnim mislima. Samo sam kratko rekao: «U redu stari, idemo. Zavrni rukav na košulji, na kojoj god ruci hoćeš.»

Trenutak nakon što sam plavokosom ubrizgao Heroin, on je zatvorio oči te ispustio nekakav čudan i dosta glasan zvuk visoke frekvencije. Nešto kao jecaj od užitka. Nakon što se malo priviknuo na novo stanje svijesti, okrenuo se prema crnokosom mladiću i šapnuo mu na uho dovoljno glasno da i ja čujem:

«Wow, ovo je fantastično. Ovo moraš probati, zaista je bolje od orgazma.» Dovršivši rečenicu, naslonio se na rub kauča te utonuo u snovit užitak.

Približio sam se crnokosom mladiću te sa njime ponovio postupak. On je nakon što sam mu ubrizgao Heroin, zatvorio oči i nekoliko trenutaka bio posve tih, da bi ih odjednom otvorio, pogledao me svojim tamnim, prodornim očima ravno u moje, te rekao: «Hvala. Prijatelju.»

Znao sam da i na njega tablete iz koktela već pomalo djeluju, pa se nisam iznenadio kada se i on sklupčao do svojeg prijatelja odnosno ljubavnika, i utonuo u san. Tada mi ih je bilo zaista žao, i u tom trenutku sam odlučio da više nikada neću ubiti homoseksualca, ma koliko prilika bila dobra, a pojedinac izazovan. Odlučivši to, legao sam na kauč između njih dvojice, te zagrljen, zajedno sa njima, zaspao.

Probudivši se ujutro, nisam bio iznenađen kad sam ustanovio da su mladići potpuno hladni, i da ne dišu. U veliki kofer sam najprije utrpao plavokosog, te ga odnio do bačve i položio u nju. Nakon nekih 48 sati, sitom sam pjenasti mulj što je preostao od plavokosog iscijedio u kante, te sam u pročišćenu kiselinu utrpao crnokosog mladića, da bih kasnije postupak pročišćavanja kiseline proveo i nakon njegovog rastapanja. Jedina razlika je bila u odnosu na profesoricu Natali, ta što mulj koji je preostao od dvojice mladića nisam putem wc školjke unio tj. izlio u gradski vodovod. Njihov mulj sam, jedne noći, izlio u gradsko jezero. Smrdio mi je auto po njihovom mulju nekoliko dana, ali eto, učinio sam dobrim dečkima tu čast.



Nastavit će se...