Hot Water Rediscovering

........

Kako sam se našla na 58 "modnih" blogova nakon ugodnog druženja s blogom El Bruja Boli mozak! ? (Boli mozak! je actually prvi blog kojeg sam stavila u bukmarke e da bi se mogla vratit...a sad sam ga počela čitati ispočetka, za pravo, ko knjigu...da vidim kako se evoluira na blogu. I nastavit ću :). Možda se s vremenom usudim stavit koji komentar....buahahaa. I tu je Mile Kekin, of kors. Al' za njega sam i prije znala da zna.

Blog je...zajednica osobnih izričaja čije bivstvovanje ignoriram od samih početaka, pa shodno tome i nemam pojma otkad zapravo postoje. Na jednom sam vidjela da piše "mojih prvih 5 godina", zaključak da mora postojati barem toliko zasad ću koristiti k'o kamen temeljac. Sad me već oči peku od čitanja, a i jedino pivo mi je na izdisaju, pa ću istraživanje ostavit' za neki drugi dan/noć.
Blog mi je dosad bio neugodna smetnja pri guglanju nečega. Tražiš neku informaciju, npr. hehe, zadnje koje se sjećam je bilo...wtf. is satanizam?, i onda svaki drugi hit - ulet na neki darkerajski smrtno ozbiljni smrtno ozbiljno izdizajniran blog. Prva pomisao? To ne može biti kredibilno, tu ljudi mogu srat što hoće. Hm, pa i dalje mislim tak. Vidim po sebi . Al' neki ljudi zaista dobro zakopaju. A ti čitaj ako hoćeš, ako nećeš, gasi buraz! (Opet ja toplu vodu otkrivam...baš mi je dobar naziv bloga ...). Drugi susret, treći, četvrti...svii celebritići i svii koji su imalo ikaj jednom je netko za njih čuo, imaju blog. Brrrr.
No...evo i malog Muje u Blogu...eksperimentiram. Proučavam interakciju sa svojim blogom i osjećaje koji je prate. I moram priznati da su osjećaji (surpriiiiise) novi i zanimljivi. Za mene Blog ne postoji x godina, nego se mjeri u danima. Otkud mi ideja? Ma stalno nešt' piskaram, pa gubim fajlove jer ih vječno skrivam, onda ih tak dobro sakrijem da više ne znam di su...onda mi rikne komp pa mi formatiraju hard i više nemam niš, pa opet ispočetka. A i bili su...budi sad blaga...puno više nesuvisli. Kad sudba sprži hard, zna šta radi. Ova javna tajnost svemu daje neku oštrinu, živce u konstantnom stanju pripravnosti, ali na nekakav dobar način. Povoljno djeluje. Daje dobar osjećaj.
Eksperiment s internetom. Otvorila fejsbuk, majspejs, pa blog. Možda se ohrabrim jednom i krenem eksperimentirat sa stvarnim životom.

No, osim što se mentalno? emotivno? praznim (ventil, rece El Brujo, ne mogavši točnije, iako se sjećam vremena kad mi je ples bio puno bolji ventil, ali sad više ne znam gdje bih, i opet skrećem s teme), naravno i proučavam, sad najednom ciljano, i što okolo ljudi rade, i kak funkcioniše taj (meni) vrli novi svijet. Sad bih se vjerojatno uvrijedila da mi na srču uleti nekaj drugo, hihi.

I tako uletih, prije sletih...na beton, u polusvijet blogova koji se bave (!) modom. Ne bih stavljala linkove da ne upriličujem mentalnu torturu još nekome tko to ovako ne mora proći. Dakle, hrpa pripadnica sram me je reć', mojeg spola, napucava blogove hrpetinama fotki i malo ili ništa teksta, vjerojatno i bolje. Prelošim fotkama sa sobom u uparađenom izdanju za ovu i onu priliku. Jedna fotka overall (poooza naravno), i par s detaljima...detalj lakaste 12-centimetarske štikle s otiscima prstiju, komadima prašine i neizbježnim bljeskom fleša u centru utisnula mi se u pamćenje. 100% je bila neka marka, al' u datom momentu bljesak me zabljesnul i nisam se sjetila pogledat na džon. I uz to fotka (nerijetko zblurana, pardon neoštra) cijele kombinacije ali neobučene, rastegnute prek' kreveta. Wtf?? Ili objavljuju kak su upravo kupile čizmice od tog i tog dizajnera u koje su zaljubljene već godinu dana. Sve odreda su šmizle 2 kile s krevetom. I jako su si zgodne. A ja mislila da sam JA opterećena jer, fakat, nije ni meni svejedno u kakvom ću štitu izać' van iz kuće.
E, da, a zašto JA onda imam potrebu mučiti samu sebe više od sat vremena i ispregledat' milijardu linkova na iste takve druge blogove? To je slično k'o fascinacija TV prodajom ili prijenosom Dore...slučajno upališ, onda se sramiš, al' te hipnotizira i ne možeš prestat' dok sam sebe uvjeravaš da sve promatraš objektivno i to s čisto naučnog stanovišta.

I ovaj svijet - bloga - i zašto bi i bilo drugačije, sadrži sve elemente kao i onaj vani. Samo je lakše vidjeti sadržaj, ili njegovu odsutnost, više je k'o direkt pljuska u realnost, iako ona ne može biti dalje. Bliže. Joj.
Stvarni svijet ostaje "šarmantan" u tajnovitosti u koju pokušavamo prodrijeti promatranjem vanjštine.

'Ko voli nek' izvoli. Bilo kojim smjerom. Live and let live. Whatever.

Znam. Kužim.
Gdje leži nezadovoljstvo. U strahu.

Cijeli život živim pod staklenim zvonom. Unutra je tijesno, dosadno i "sigurno".
Vani je prostrano, zanimljivo i previše strašno. Vani žive Drugi. Svi ostali.
Što je najhrabrija stvar koju sam učinila u životu?
...........
Gdje uopće počinje hrabrost, a završava...slabost? Strašljivost? Kako se to mjeri? Jesu li na istoj ljestvici, ili su to dvije različite?
Kako počinje moj strah? Tko ga je posadio? Kako se tako dobro primio? Kako mu je korijen tako duboko, a lišće tako gusto kožnato i debelo?
On je tako dio mene i ja dio njega, da ga više ne prepoznajem kao nešto što bi trebalo biti strano. On je ja, i ja sam on.
Ja sam strah, strah je grč, grč sam ja.
Ne sjećam se da sam išta napravila u životu što bih mogla proglasiti hrabrim. Ako je štogod i izgledalo hrabro, bez zavaravanja, svakako nisam osjećala tako.
Pa ja osjećam nelagodu i u kratkoj noćnoj šetnji po kvartu. Spavam s upaljenim svjetlom. U društvu nepoznatih šutim. Nikad nisam prišla nepoznatim ljudima i počela s njima pričati zato što su mi se učinili zanimljivima. Što zanimljiviji, jače šutim. Nikad nisam pogledavala nekog preko gomile jer mi je baš zgodan. Kontakt očima? Što je to? Ja sam podni buljač.
.........
Ovo je...
........
Porazno otkriće.
Hahaha...nisam pogriješila u nazivu bloga!
........
Mislim da mi je muka u želucu.
........
Uvijek sam se pitala po čemu sam tako različita od, od, od tih što mi se sviđaju! Kako to njihov život izgleda stvarnije od mog? Pa ne živim njihov! Što oni to imaju a ja nemam! Nemaju! Ja imam! STRAH.
Grč. Usiljeni smješak. Pogled u stranu. Adrenalin u nogama. I misao u glavi - bjež'! Prije nego...
........
Mislim da mi je muka u želucu. Možda malo imaju veze....dve pive poslije posla za predjelo, pohanac, blitva, pohanac, tri čaše soka od naranče i banana skamenjena u čokoladi, specijal desert kuharskog čarobnjaka, moje kćeri. Pojela sam je cijelu, jedino nisam čokoladu koja se nije dala otući sa stijenki šalice.
........
I sutra se nalazim s advokatom. Ok, prijateljica je. Ali advokat. Jer se moram rastati. Što nije veliki bed s obzirom da ne znam ni zašto sam se udala. Veći je bed to što moram odlučiti kako se želim postaviti pri Podjeli Imovine. A ja samo želim staviti ruke na oči i praviti se da me nema.
........
I Vicky Christina Barcelona, upravo odgledala.
Ja sam ona ukočena, Vicky, koja se opire cijeli film. S tim da ja nikad ne bih ušla u taj avion.
Luzerica.
No, bar nešto dobro - Woody Allen me još nije razočarao.

............

- Budi sretan s onim što imaš, budi sretan s onim što imaš...
- Zašto stalno kompliciram, zašto mi stalno nešto nedostaje? Da li i drugi tako kukaju u sebi? Ima li na svijetu sretnih ljudi? Sretni ljudi su bogovi.
Znam i sam da kad se nečeg konačno i dokopam - "to" - ponekad i nije stvarno, nego je začinjeno ukrasima iz mašte, gotovo nikad nije baš onako kako sam htio, a ako i jest, sudbina će se pobrinuti da ne bude trajno.
Napravit ću krug: gdje sam bio, što sam radio...i vratit ću se na početak.

- Budi sretan s onim što imaš, budi sretan s onim što imaš.
Opet cendraš - NEMREM! NEMREM! Kaj ću.
- Ali drugi bi ljudi rado bili na tvom mjestu! Zgodan si (aha baš), uspješan (e, ak je to uspjeh), super dijete (podsjetnik da sam još nekog zeznuo), pametan (sigurno bi pametan pisao ovakve stvari).

- Budi sretan s onim što imaš, budi sretan s onim što imaš!
- Jesam jesam, ja sam sve to, ako drugi kažu, zasigurno jesam?!
Zašto onda nosim u sebi rupu veličine tunela Učka, zijeva k'o gladni crv iz Dine.
I NEMREM je začepiti nikako.
I sad već imam neke godine u turu i kužim da imam sve šanse da ne uspijem,
jer i dalje ne znam kao što nikad nisam ni znao gdje je dućan s čepovima.

- Budi sretan s onim što imaš, budi sretan s onim što imaš!
- Stoput sam sebi govorim, e da sam barem vjernik! Pa da vjerujem da mi netko sa supermoćima može pomoći. Da vjerujem da sad trebam patiti jer će mi jednom kad umrem biti super. Hm? Kako su samo to progurali?
Da se mogu odteretiti...odem, priznam sve, odradim pokoru, i kao nov sam!
Al' dovraga (hihi), ni u tom dućanu nisam bio. Bio sam na vratima, zalijepio nos na staklo. Bio je zatvoren. Dolazio par puta, nikad nisam uspio ući.

- BUDI SRETAN S ONIM ŠTO IMAAAAAŠŠŠŠŠŠ!
- Dobrodobro, jesam, jesam!!! Evo, ide mi...samo što nisam!

- Baš ti vjerujem.
- Bah. Ni lagati ne znam.

........................

Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe.
Sad to pročitah na nekom, prvo što pomislih - nepismenom blogu. Doduše, teško je danas nekoga uvjeriti u vlastitu pismenost. Vlastiti ponos vladanja gramatikom postepeno mi je satran osnutkom države iz koje genima jesam i toga se ne sramim. (A vladanje jezikom? Mislim da je pametnije misliti o tome kao životnom procesu...svako dopre do svoje razine, svi guramo dalje, netko gorljivo i sa željom, netko slučajno, većina ne mareći.) Od osnutka a ne vidim tome kraja, kaos i lom po jeziku, bacaj riječi, trpaj nove riječi, ove može, ove ne može. Ove su prikladne, ove nisu. Ma je l' jezik mari za udare pravila? On je živo biće i živi svoj život. Plus opaki uzlet marketinga na tržište, i odjednom više ne znaš što se kako piše, tu vladaju drukčija pravila...bah, žalibože truda u školi.
Možda se zaista i ne bih trebala obazirati, ali svejedno mi svaki put iznova kosa otpadne kad ugledam "pomoč" i "kuča", kao da su se jučer iz Slovenije doselili.
Zadnja riječ koju sam provjeravala kod frendice lektorice...aha, sjetila sam se - ne kaže se "prijanja" (od infinitiva prijanjati). Neee, pravilno je - PRIANJA (od, valjda, prianjati). Ispričavam se, ali meni ta riječ ne zvuči kao iz hrvatskog jezika. Ili možda da, zvuči blago arhaično, kao iz vremena Ljudevita? Tiesto je prianjalo za miesto. Neka anja zalijepila se na pri, i sad ta slova opisuju radnju bliskog susreta sličnog lijepljenju, malo manje definitivnog. Ako oni kažu da, ja kažem ne. Nema šanse da je ikad više koristim. Radije ću mahati rukama.
Što me sjeti, već godinama želim nabaviti etimološki rječnik. Svako malo mi padne neka "anja" u oko te poželim provjeriti da li se tamo sakrila. E pa nema. Zadnje izdanje je izašlo prije dosta godina, novo nema, probaj antikvarijate, ni tamo nema (od zadnjeg pokušaja je opet prošlo par godina)...odustala. Nemam toliko vremena za ubit. A možda baš krije tajnu riječi koju sam upravo izbacila iz rječnika. Misterij. (Kako bi ga zapravo i bilo? Svaka dva mjeseca morali bi revidirati izdanje...)

Tako sam ja mislila da znam rvacki, ali ne znam. I žao mi je, a sada više ni ne znam kako da ga (ponovno) naučim. Bila sam nekad i uvjerena da visokoškolovani ljudi koji su pročitali stotine (ili tisuće) knjiga i napisali i sami pokoju, znaju bar svoj jezik uz poneki strani. Jezik je baza izražavanja. Mora ti bar nesvjesno ući pod kožu dok ga čitaš. Opet krivo. Dođe mi tekst, sastavljale ga (neke) gospođe sutkinje. Pola sata ispravljam da bih ga uopće mogla početi čitati...i da ga pošaljem na lekturu. Da bude finalno u jednoj od ne znam koliko oficijelnih verzija hrvatskog jezika. I sad, čemu trud? S tom formom bit će zadovoljna šačica znalaca koja odobrava baš tu verziju. Drugi će se groziti i gnušati. A svi ostali to neće uopće primijetiti, kad i ovako i onako nitko ne zna pisati. (Doduše, kad vidim kako se piše u dnevnom tisku za kojeg pretpostavljam da je čitan, i pretpostavim da i to utječe na formiranje jezika u glavi...huh.)
I tu nisam ni spomenula tipfelere niti katastrofalan odnos prema upisivanju dotičnog teksta u računalo. Nije bitno? KAKO možeš normalno čitati rečenice ako između riječi imaš dva, tri ili pet razmaka, i tako bar 5 puta u rečenici? A ti razmaci se u suludom ritmu isprepliću s tipfelerima i točkicama.. dvije točke razmak ....razmak razmak četiri točke tri razmaka... tri točke dva razmaka. Možda je to neki eksperiment u tijeku, iskušavanje breakbeata u tekstu? Velika slova, enteri, bulleti, čžš....ponekad bacim e-mail ne pročitavši ga jer više liči na rebus nego na možebitnu foru koja čeka pri kraju. Valjda se samo ja živciram oko toga?
Mene su učili da smiješ kršiti ta neka pravila tek onda kad ih poznaješ, pa ergo - znaš što radiš. Baš sam se lijepo uvalila u konflikt. Još i više činjenicom da o tome PIŠEM. A nisam ni pisac ni znalac.

E sad, što je bilo netočno u onoj rečenici - Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe? Ništa. Bar se meni tako čini, ali tko zna što bi rekla lektorica, hehe. To je ujedno bila i jedina rečenica na onom blogu kojoj (čini mi se) nije ništa gramatički nedostajalo. U prvih 5 redova, dok ga nisam ugasila jer mi je počelo titrati lijevo oko. A rečenica je završila kod mene jer mi je od njezinog smisla zatitralo i desno.

Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe.
Možda je djevojka mislila pozitivno. Bilo je dobro, pa je prebrzo završilo. Da, vjerojatno je to.
A ja titram...jer se meni čini kao da je mislila da je odlična ta činjenica kako je brzo prošlo vrijeme. Da nije bilo dobrog društva, tih par sati bi trajalo do besvijesti. A treba ih ubit. (Znam da se stavi "i" na kraju :). Uspješno je ubila dan, a sutra ima školu, i piše kontrolni, i nema pojma. Pa bu prepisala od frendica. I ubila bu još jedno prijepodne u glupoj školi.

Što smo mi, ubijači vremena? Rješavaj križaljke, da prođe vrijeme. Gledaj televiziju, da prođe vrijeme. Čitaj, da prođe vrijeme. Koje vrijeme. Između čega vrijeme. Koliko toga vremena ima, da ga se mora ubijat? I zakaj ONA, školarka, treba ubijati vrijeme?

Ok. Ima jedna situacija u kojoj je bolje ubijat. Vrijeme. To je bol. Bilo koje vrste. Manja ili veća, teška je za podnijeti, a kako znamo da VRIJEME liječi sve rane, treba pričekati. Da prođe vrijeme. Ubit ga. Znam to jer ga i sama ubijam već neko vrijeme. U očekivanju bolje sebe. Malo je problem jer ne znam gdje je granica. Nema recepta. A ja sam potencijalno štreber. Trebam lektora za bol.

Zaključak? Hm, zapravo, frustrirana sam pa me živciraju detalji. Da sam ok, vjerojatno bih sad radila nešto pametnije. Znam i lijek, al' ovo je pristojan blog. Zasad.
Ne znam je li ovo bilo dobro društvo, ali ubijanje vremena je svakako bilo. Soori.

.................

Kao kit nasukan na rajskoj plaži. Leži i polako umire. Ne ide nikamo, ni naprijed, ni natrag. Sad je tu, ali kako se ne sjeća kako je tu dospio, isto mu je kao da je uvijek i bio. Negdje duboko u sebi zna - kad bi mogao ovdje ležati milijun godina, vjerojatno bi mu izrasle noge da izađe van, ili neki pipci da se vrati unutra. Ako bi ležao 100 puta duže, možda bi odlevitirao ili bi se samo izdvojio iz sebe.
Takav je moj mozak. Nasukan u plićini. Ponekad se jave bljeskovi prošlih mogućnosti. Život je prekratak, a dio za preživljavanje zauzima mi dio tako golem, da ne preostaje ništa za nešto drugo.
Činjenica da sam toga svjesna ne čini moj život lakšim.

Danas pogreb. Bridi sjeverac, čupa obraze. Goni suzu na oko, prigodno. Groblje navrh brda, kažu to je za Zagorje tipično. Puca pogled na dolinu okruženu ubavim brdašcima. U sjevernim sjenama uglavili se ostaci sinoćnje mećave. Na groblju je posljedica iste blato. Raka je prava. Gomila žute zemlje zakriva i grob pored, a samu rupu čini još dubljom. Zemlja izgleda čudno, nekako listasto. Valjda ilovača pravi takve čudne oblike dok je listaš ašovom.
Mi žene nosimo vijence. Osjećam se važno. Kakva glupost. Mrzlina se penje kroz potplate. Tišina i vjetar, sunce probija kroz oblake. Od mrtvačnice do groba ima ravno 2 minute, tako da se povorka raspala i prije nego se formirala. Grob je na rubu kosine, zadnji u redu, nastaje lagana gungula jer ljudi ne znaju gdje da stanu.
Dok smještamo vijence na slijedeća dva grobna mjesta od onog drugog zatrpanog zemljom, a ljudi šljapkaju uokolo između grobova tražeći pogodnu poziciju, okrenem se i spazim da mi je lijes već odmah iza leđa, kud prije. Nose ga pogrebnici jer nema staze dovoljno široke da prođu kola. Izmičem se, bježim, a on prolazi sigurnim korakom prema svom cilju, rupi u lisnatoj ilovači. Na rupi su dvije drvene daske. Očekujem...pa valjda što i inače, da stave lijes na te daske, onda svećenik ispriča pričaniju, a nakon toga spuste lijes uz neku prigodnu - klapica, limeni orkestar, lokalni tenorčić. No kao da sve dosad već nije bilo dovoljno, frajeri iste sekunde podvlače one debele trake pod lijes, vade klocne i spuštaju ga u rupu sasvim nedostojanstveno, onako, pod kutom. Ne znam je l' prvo glava ili noge jer mi je bilo neugodno gledati. A skretanjem pogleda shvaćam da u istom tom trenutku najbliža obitelj obilazi neodlučno tu raku, i onaj zatrpani grob do, jer je sve nekako naopako i ni oni ne znaju gdje bi stali. Dok su se oni i svećenik prikupili, i sve se primirilo, jadan je pokojnik već bio dolje. Totalno mi je neugodno, i na sekundu mi kroz glavu prolaze slike - prvo, kako netko od rodbine zaustavlja nestrpljive grobare i naređuje im da ga vrate na klocne, drugo, kako bi možda i za sprovode trebalo imat' organizatora, kao i za vjenčanja, da do ovakvih situacija ne bi dolazilo, treće, tek je na pola, a zasigurno je već sada najdojmljiviji sprovod na kojem sam ikad bila. I to bez uvrede ili manjka poštovanja prema prisutnima zbog kojih se i okupismo.
Svećenik je nadmašio moja očekivanja. Čak su i neki vjernici imali nešto protiv njega kasnije. Zapravo simpa tip, lice i građa dobrog susjeda s kojim si mnogi gemištec podelil. Zato mu bijelo crno ljubičasta mondurica sa smiješnim pokrivalom na glavi nikako ne paše. I glas i ton odgovaraju liku. Govori normalno, ne pjevuši samodopadno kao neke veće crkvene face. Zato čujem što priča, a ne želim. Dok opet razmišljam o tome da nije čudo da nisam vjernik, čujem priču o traženju sreće u ovom životu, al avaj u tem životu sreće ne ima, ona je tek u slijedećem, a na nju imaju pravo samo članovi ekskluzivnog kluba kojemu je govornik lokalni predvodnik, a pokojni je zapravo dobitnik jackpota jer je i on član, i evo upravo mu je precvikal kartu za na drugu stranu. Za kraj, ne budimo ljubomorni, svi će doći na red.
Finale: svećenik svećano zašuti i kimne glavom nekom iza i iznad nas. I sad svi stojimo službeno sklopljenih ruku pred sobom i slušamo trubicu koja sviri dostojanstveno i tugaljivo, nije čak ni "Fala" nego...hm, ono kaj se svira u vojsci za buđenje, bar u filmovima, kako da znam nisam bila. I gledamo u...vrhove cipela. Kućice u daljini. Dva bora koja strše na vrhu brda obraslog bjelogoricom. Oblake koji barokno obilaze sunce mijenjajući atmosferu iz minute u minutu. Sve, samo da ne gledamo tamo gdje bi trebali, jer je ovo moment "spuštanja", a nema se šta gledat' sad. Kad su sabili radnju na početak.
Naravno da je i falšala. Iako bi izostanak istog bilo veće iznenađenje, opet mi je bilo neugodno.

Pod dojmom smo, mi koji razmijenismo mišljenje odmah nakon. Sačuvali smo svoje razloge za sebe.

Ja ga imam često. Češ-će zapravo, nego prije. Al uvijek je bio tu. Ili ga sad bolje definiram.

Polagano se budiš iz nekog tebi lijepog sna. Vikendom možda. Buđenje alarmom je brutalno, stresno i loše djeluje cijeli dan. I sasvim sigurno ne pruža nikakva lijepa iskustva.
Prelaziš dakle, iz sna u javu, polako. Kut usana zavrnut u smješak, lagano iz paralelne dimenzije plutaš prema vlastitom krevetu. Prije nego otvoriš oči, polako ti sviće da je snu kraj, ali tu je tako mekano i toplo...pa siluješ još san kroz fantaziju da bi ga još par puta proživio prije nego se razbudiš do kraja. Obožavam.
I onda, kako san biva bljeđi, tako si sve više svjestan svog tijela sklupčanog u mekim pokrivačima. Uvijek se pitam, kako je ujutro tako sve fino namješteno oko tebe, poplun i jastuk prate te točno kako želiš, temperatura blažena, baš kao da je u pitanju urota protiv tvog izlaska iz kreveta. To je zacijelo sve dio perfidnog plana koji završava treskom u stvarnost.
Nakon 5. neuspješnog pokušaja povratka u isti san, lagano odustaješ. Budiš se. Otvaraš oči. Iako si cijelo vrijeme na istom mjestu, postepeno otežaš. Vraćaš se u svoje tijelo. Stvarnost te pljusne, jednom, dvaput. Onda nahrupi. Sad si bio tu u krevetu, u slijedećem si već na poslu, u trgovini, ili još trčiš u mislima po stanu skupljajući stvari. A osjećaj je bio tu, između ....krevetu, - i - u slijedećem... Nisi više ono što bi htio, nego ono što jesi. Upleten u vlastitu stvarnost do grla. Jedva se mičeš.
Sloboda? Ne bih rekla. Ako jest, nadam se da ću je otkriti. Prije nego.

Ako mi je mozak hard disk, duša mi je RAM. Heh, ovo me podsjeti na "Atlantidu" Borislava Pekića. Iz harda stiže navala sjećanja na neki prošli život. A tijelo, tijelo mi je ona glupa siva kutija, tower, u koju je to i još ponešto uklepano. One svijetlo-drap-boje-pijeska, na koju kad se jednom zalijepi prašina, nikakav turbo-ultra-super-anti-dust sredstvo za čišćenje ne pomaže. Lice mi je monitor. Svatko me pročita, odmah. 20-inčni, da nikom ništa ne promakne. E sad, kad sam samo RAM i hard, super je. Ta dvojca stvarno znaju brijat. Ali čim me uključi u struju, i skužim tu kutiju iz koje bijega nema, snuždim se sva. Onaj dvojac se osjeti kao u nekom zatvoru. I svugdje tu kutiju nosam sa sobom, i teška mi je i ružna. Nemam ni broj od servisa. (Nema ga nitko. Neki se prave da jesu, i zgrču dobre pare na tome, al' to nije to.)
Ljudi kažu, ma daj se opusti, kao da ima veze kakva je kutija.
Ali svijet je takav. Kutija je bitna. Na takvom svijetu postoje dvije vrste kompjutera. Jedni imaju super kutije, bliješte se i diče svojim odličnim dizajnom. Drugi su glupe sive kutije. Život im se razlikuje. Ovi dizajnerski tvrde "kak je to totalno nebitno". Sivi znaju da to nije tako, ali tvrde isto jer se silno nadaju da je to istina. Ljepotani uopće ne vide podjelu. A ne vide ni sive.

O, koliko sam puta poželjela da barem jednom budem lijepa kutija, da vidim kakve će me filozofije tada snaći. Osim još dvije neispunjene želje - muha na zidu u muškom društvu (fun!, fun!) i uparađeni posjet nekom pravom klubu sa swing orkestrom u New Yorku...aah, da, ima ih još...
Da bar imam manual. Iako ih već odavno ne čitam jer nemam živaca. Al' ovaj manual, njega bih rado pročitala. Kakve sam sreće i trenutnog raspoloženja, vjerojatno bi bio na španjolskom, mađarskom i japanskom.

Najveća glupost koja se sivom može dogoditi jest da unatoč tome što je svjestan podjele i načina kako funkcionira taj njegov svijet, i stalnoj mantri kako to za-i-sta nema veze, on opet i opet pada na taj lijep i nedodirljiv šareni svijet. Upija ga, upija, i onda jutrima ponovno biva razočaran kad iznova ugleda sivilo.

Dadada, nije to tako jednostavno. Kad mi RAM ima potrebu pojednostavljivati, jer je na kraju HARD premalen. Da bar mogu deletat ove dijelove da me ne muče više. Ali ne. To može samo serviser.

Baš si mislim, valjda sam zato dizajner. Možda uspijem bar jednu kutiju u svom životu učiniti sretnom.

Siva sniva...

Što je to "odrasla osoba"?

Dok si mlad to su dosadnjakovići koji ne znaju živjeti, nameću previše glupih pravila i granica, tjeraju te da trošiš dragocjeno vrijeme radeći stvari koje ti se uglavnom ne sviđaju, dok bi ti mogao, recimo, buljit u telku, ić van s društvom, ili naprosto sanjariti na krevetu poluzatvorenih očiju...odrasli su živčano i umorno društvo koje se sve više tuži na razne boljke, koje ne kuži nove bendove i spiku, i stalno nešto prigovara. Starci su punjači frižidera i nekad, al nikad dovoljno - ormara, a na kraju su dobri jedino kad te puste na miru...i kad daju - pare. Dobri su i nekad kad daju savjete, ali one koje doista i tražiš, što je rijetko. Uglavnom ih pasivno voliš tako da su ti što manje pred očima.

To su tvoji roditelji. Na ostale odrasle se više manje i ne obazireš. To su hrpe ljudi od kojih ti je vruće u tramvaju i svi su stari ko metuzalemi. Uglavnom ih ne primjećuješ, dok ne pokažu već spomenute karakteristike koje imaju i tvoji starci. Ako se slučajno pojavi neki koji te kuži, momentalno postaje tvoj idol i projekcija tvoje vlastite budućnosti. Znaš ono - ja NIKAD neću biti ovakav ili onakav...

Do 12 godine uopće sve to zajedno ne primjećuješ.
Kad imaš 14, odrasli su oni koji imaju 18, a sve preko 20 je za odstrel.
Kad imaš 18 tak si pun sebe i prepametan da zaista i pomisliš da si odrastao. Odstrel se pomiče na 24, to vidiš kao (dalek) kraj života, dok ti se otvaraju brda novih vrata. Starci malo promijene spiku jer si punoljetan.

Onda jednog dana skužiš da imaš 26 i da bi trebao bit mrtav. A nisi.
Prerastao si sve svoje granice. I kad se malo zamisliš, trebao bi znati sve o životu i svijetu, i biti na nekom...hm, dobrom putu. Imaš neku više-manje viziju o tome koji je to put. Utrli ga starci, i tvoje poodmakle godine.
Osjetiš se staro, jer vidiš da su 18-godišnjaci fakat klinci, malo se zgražaš kad vidiš da puše i piju.
Dosad si već našao stalni posao, il bar pokušavaš, nekak ti je neugodno da te hrane starci. I sad, ušao si u taj svijet. Posao. Prođe neko kraće vrijeme, i odjednom shvatiš da te na poslu tretiraju ko klinca. KO KLINCA! Jer, fakat, nemaš pojma. Jeez! Pa završil sam faks, vrištiš u sebi, i čem to sad služi??? Sve moram ispočetka!!! Ljut si....pokušavaš se dokazati kak si odrastao, ili barem (nakon par uzaludnih pokušaja) da si svježa glava koja će promijenit svijet svojim novim idejama, a oni, kad te ne ignoriraju, traže od tebe da obavljaš dozlaboga stupidne poslove, tako da ne znaš što ti je gore.
Nakon nekog vremena se uživiš da si svima klinac, pa se shodno tome i ponašaš. I tak još uvijek živiš sa starcima i uredno koristiš njihov hotel-servis.
Granicu starosti oprezno pomakneš negdje preko 30.

Upao si u kolotečinu, polako te melje. Snažan si pa je redovito ubijaš alkoholom i cijelonoćnim izlascima. Izlasci, društvo, druženje i alkohol uvjere te da si mlad, jer sad to zapravo i želiš biti. Konačno imaš (svojih) para da odeš van i plaćaš samostalno sve svoje cuge, a nekad i runde. Malo si rastrgan.
Al kolotečina uzima danak...vrijeme te ždere, i jednog dana osvane tvoj 30-ti rođendan. Možda si već oženjen, možda imaš i dijete-dva. Možda i ne. To zapravo baš i ne mijenja na stvari, ali ti to ne znaš. Možda si se oženio jer si se htio osjećati odraslo, a možda baš zbog toga i nisi.
E, al 30-ti, ili tu negdje okolo, taj je nekako opak. Jer, puno si puta već pomicao tu granicu. Ovaj je nekako jako ozbiljan. Počinju flash-backovi. Što sam napravio, što nisam, i zašto. No, ne gubiš nadu. Sad konačno više nisi klinac onima na poslu, a nekako nisi ni prestar kad konačno izađeš s njega. Nekako si baš - taman.
30-te polako curkaju. Skužiš da kad te netko pita koliko imaš godina, zamišljeno računaš. O fantastičnoj granici više ne razmišljaš jer si se već par puta izlanul pred frendovima - A, on ti je stariji, ima oko 40!, - da bi se poslije lupal po ustima jer je neka frendica iz društva koja uopće ne izgleda tak staro rekla - Pa kaj, ja imam 38. Pomaknuo si granicu nekamo...ne znaš kamo. Ima još jedna stvar koja te čudi, zapravo i straši. Gledaš svoje starce, tu su blizu 6 banki, što je u tvojoj glavi duboka starost. Guglaš "duboka starost" u svojoj glavi i neprestano ti se otvaraju slike sijedih savinutih bakica sa punđicama i pletenim trokutastim šalovima, i ćelavih dedeka s cvikerima u lulama u ustima. A kad pogledaš SVOJE starce - oni ne izgledaju tako staro. Dobro, vidi im se...al stara i dalje hoda okolo u trapericama, i skroz ti je kul. Pitaš se što ti se to pobrkalo u glavi.
Tko je sad tu mlad, tko star, i di si ti, na kraju priče?

35. Ništa se nije promijenilo. Sve se promijenilo. Sjetiš se satova povijesti. Sad znaš da si živio pred 1000 godina život bi ti stvarno bio pri kraju, ako te u međuvremenu nije odnijela neka pošast. Dalje, nemreš više rondat do zore i drugi dan se pravit na poslu da je sve ok. Ako se previše ubiješ, a uspiješ drugo jutro ustat iz kreveta, na poslu si ko zombi. Moliš boga da ne sretneš šefa. Navečer se strovališ u krevet ko mrtav, a slijedeći dan ti je - tak-tak. Funkcioniraš, al lagano, ko po jajima. Leđa te rasturaju, što stalno pripisuješ lošim krevetima...ali nakon što kupiš pošten krevet shvatiš da još uvijek nisi na dobitku. Kreneš na masaže, ne iz fore, nego iz potrebe. Joge, košarke...bez tog više ne funkcioniraš. Skužiš (konačno) zakaj se svi mafijaši non-stop masiraju po filmovima. Pokušavaš prestat pušit, i manje pit.

Skroz si jadan. Onaj...hm, dobar put iz 26-te doveo te dovde.

35. Uzevši sve u obzir, ne osjećaš se baš tako staro. Zapravo, govore ti da si još mlad. Malo si sumnjičav. Al kad u vijestima hvale nekog mladog autora, nerijetko taj ima 30 i kusur, pa si spreman povjerovati i u vlastitu mladost. Pa ne moraju svi znat da te leđa rasturaju.
Klinac/klinci su ti već malo porasli...znaš da stižu galopom na granicu u kojoj će tebe prozvat - starcem. Sjećaš se s nelagodom tog gadnog momenta iz vlastite prošlosti, kad pričaš s frendom na telefon pred starom, i kažeš naglas da ti je stara doma, a "stara" od toga dobije slom živaca.

A znaš već sada da će proći još 10 godina, tebe će i dalje rasturat leđa i još ponešto, ali nećeš se osjećati staro. I dalje ti divljaju hormoni, i dalje se osjećaš slab pred životnim odlukama. Samo što one sad jače pucaju, i jače te slamaju. Veće su stvari na vagi. Postalo je ozbiljno. To valjda znači biti odrastao. Jao, ta riječ je još teža od starosti. U vlastitoj glavi imaš i dalje 20 i kusur i čini ti se da nikad nećeš ni imati više.
Prvi se put zapitaš što se doista odvija u glavi TVOJIM starcima. Čuješ staru koja ti je došla čuvat klince kako jauče pred ogledalom da ne poznaje tu naboranu debeljucu koja je gleda s druge strane...i odjednom, sve ti je jasno.

Slijedeći put kad odeš s klincima u park i ugledaš nekog dedeka na klupi kako prati pogledom zanosnog komada koji prolazi pored njega dok mu se unučić iza derači u pijesku...vidjet ćeš tu situaciju sasvim drugim očima.

I, oh, nastojat ćeš jako da o svemu tome više ne misliš.

Vječna bezuvjetna ljubav.

Zasto tako uporno i tvrdoglavo vjerujemo u nju?
Ona nije nista više od ideala kojem se okrećemo, poput suncokreta uvijek žedni jos jedne zrake sunčeve svjetlosti...uvijek nas ponovno navodi da glavom punom bolnih ožiljaka razbijamo nove tvrde zidove. Sigurno je iza slijedećeg? Mora biti. A glava sve jače boli.

Takva ljubav.
Ne poznajem baš niti jednu osobu koja ju je doživjela. Da li to znači da ne postoji? Ne, naravno. Opet - dok ne vidiš na svoje oči nešto, to možda zaista i ne postoji. (To je previše empirijski za mene, no dozvolite mogućnost).

Svaki dijelić tijela puca mi od ljubavi, kroz želudac mi struji. Žudim...za tim idealom. Haha, pristala bih i na manje...dva tjedna leptirića, a onda opet patnja sad mi se opet čini privlačnijom nego da trulim neiskorištenih potencijala.

Stvarnost? Nema nikoga. Ni blizu. Ni u naznaci. Ni u mogućnosti. Kako je to onda moguće? Mora da u meni vrišti kemija, omrznuti unutarnji skriveni neprijatelj. Neki bi je zvali zmijom, ali ja ne želim. Ali da izaziva svakodnevnu borbu, to je sigurno. Prije je zmaj neki. Čeka te navečer kad sve utihne. Pere s tobom zube, a potom bukne u crnilu ugašenog svjetla. Vozi se s tobom u autu, često. Dok kuha u tebi, na oči ti izlaze suze. U tramvaj ne voli...tamo vladaju neke druge sile. One sad nisu tema.

A ja, ja sam poseban slučaj! (Haha, tko nije.) Ja ne razbijam nove zidove. Oduvijek sam bila takva. Razbijem jedan, boli. Ja učim iz boli. Pa tako, kad vidim novi zid, okrenem se i krenem suprotno od njega. Da ne boli. Ipak, nakon nekog vremena se zaboravim. Pa kad ga ponovno ugledam, opet krenem.

Moj zadnji zid je čak bio donekle proziran. I jasno se vidjelo da iza njega nije...taj moj ideal. Ali nije bilo ni jednog drugog u blizini, a tu prozirnost sam pogrešno protumačila. Taj zid još nisam bila naučila. Ako je proziran onda jamačno vidiš kroz njega? Možda i nije tako debel? Tako je. Znači - manje boli. Odoh ja u zid.

I što bi - skupljam se po podu još uvijek, lijepim komadiće. Kakva glava! Raspadoh se načisto! Zbog čega? Taj zid nije bio vrijedan pogleda. Bila sam u pravu da iza njega nema onoga što tražim. Ali jao. Učenje je potrajalo. Samo jedan zid, skoro 10 godina. A ja nisam bog pa da imam vječnost pred sobom. (hahaha, zato su znači bogovi pametni...)

Opet sam nešto naučila. Nemoj u prozirne zidove. Boli još jače. Sad stojim kao kip. Tresem se od straha. Ne mogu ni koraka. Histerično tražim jače ljepilo, neku kacigu, što da radim? I trga me od želje da koraknem. Sve me već boli od stajanja.
Samo okice gledaju. Čim u daljini spazim novi zid, spustim pogled da ga ne vidim. I da on ne vidi da umirem od straha. Ako ga nema, možda zaista ni ne postoji.


Nije ovo da bi netko uživao, a još više da bi nešto naučio. Kad tuđa glava udari u zid, tebe ne boli. Odi si tam...eno ga tvoj zid. Sretno.