Hot Water Rediscovering

Ja ga imam često. Češ-će zapravo, nego prije. Al uvijek je bio tu. Ili ga sad bolje definiram.

Polagano se budiš iz nekog tebi lijepog sna. Vikendom možda. Buđenje alarmom je brutalno, stresno i loše djeluje cijeli dan. I sasvim sigurno ne pruža nikakva lijepa iskustva.
Prelaziš dakle, iz sna u javu, polako. Kut usana zavrnut u smješak, lagano iz paralelne dimenzije plutaš prema vlastitom krevetu. Prije nego otvoriš oči, polako ti sviće da je snu kraj, ali tu je tako mekano i toplo...pa siluješ još san kroz fantaziju da bi ga još par puta proživio prije nego se razbudiš do kraja. Obožavam.
I onda, kako san biva bljeđi, tako si sve više svjestan svog tijela sklupčanog u mekim pokrivačima. Uvijek se pitam, kako je ujutro tako sve fino namješteno oko tebe, poplun i jastuk prate te točno kako želiš, temperatura blažena, baš kao da je u pitanju urota protiv tvog izlaska iz kreveta. To je zacijelo sve dio perfidnog plana koji završava treskom u stvarnost.
Nakon 5. neuspješnog pokušaja povratka u isti san, lagano odustaješ. Budiš se. Otvaraš oči. Iako si cijelo vrijeme na istom mjestu, postepeno otežaš. Vraćaš se u svoje tijelo. Stvarnost te pljusne, jednom, dvaput. Onda nahrupi. Sad si bio tu u krevetu, u slijedećem si već na poslu, u trgovini, ili još trčiš u mislima po stanu skupljajući stvari. A osjećaj je bio tu, između ....krevetu, - i - u slijedećem... Nisi više ono što bi htio, nego ono što jesi. Upleten u vlastitu stvarnost do grla. Jedva se mičeš.
Sloboda? Ne bih rekla. Ako jest, nadam se da ću je otkriti. Prije nego.

Ako mi je mozak hard disk, duša mi je RAM. Heh, ovo me podsjeti na "Atlantidu" Borislava Pekića. Iz harda stiže navala sjećanja na neki prošli život. A tijelo, tijelo mi je ona glupa siva kutija, tower, u koju je to i još ponešto uklepano. One svijetlo-drap-boje-pijeska, na koju kad se jednom zalijepi prašina, nikakav turbo-ultra-super-anti-dust sredstvo za čišćenje ne pomaže. Lice mi je monitor. Svatko me pročita, odmah. 20-inčni, da nikom ništa ne promakne. E sad, kad sam samo RAM i hard, super je. Ta dvojca stvarno znaju brijat. Ali čim me uključi u struju, i skužim tu kutiju iz koje bijega nema, snuždim se sva. Onaj dvojac se osjeti kao u nekom zatvoru. I svugdje tu kutiju nosam sa sobom, i teška mi je i ružna. Nemam ni broj od servisa. (Nema ga nitko. Neki se prave da jesu, i zgrču dobre pare na tome, al' to nije to.)
Ljudi kažu, ma daj se opusti, kao da ima veze kakva je kutija.
Ali svijet je takav. Kutija je bitna. Na takvom svijetu postoje dvije vrste kompjutera. Jedni imaju super kutije, bliješte se i diče svojim odličnim dizajnom. Drugi su glupe sive kutije. Život im se razlikuje. Ovi dizajnerski tvrde "kak je to totalno nebitno". Sivi znaju da to nije tako, ali tvrde isto jer se silno nadaju da je to istina. Ljepotani uopće ne vide podjelu. A ne vide ni sive.

O, koliko sam puta poželjela da barem jednom budem lijepa kutija, da vidim kakve će me filozofije tada snaći. Osim još dvije neispunjene želje - muha na zidu u muškom društvu (fun!, fun!) i uparađeni posjet nekom pravom klubu sa swing orkestrom u New Yorku...aah, da, ima ih još...
Da bar imam manual. Iako ih već odavno ne čitam jer nemam živaca. Al' ovaj manual, njega bih rado pročitala. Kakve sam sreće i trenutnog raspoloženja, vjerojatno bi bio na španjolskom, mađarskom i japanskom.

Najveća glupost koja se sivom može dogoditi jest da unatoč tome što je svjestan podjele i načina kako funkcionira taj njegov svijet, i stalnoj mantri kako to za-i-sta nema veze, on opet i opet pada na taj lijep i nedodirljiv šareni svijet. Upija ga, upija, i onda jutrima ponovno biva razočaran kad iznova ugleda sivilo.

Dadada, nije to tako jednostavno. Kad mi RAM ima potrebu pojednostavljivati, jer je na kraju HARD premalen. Da bar mogu deletat ove dijelove da me ne muče više. Ali ne. To može samo serviser.

Baš si mislim, valjda sam zato dizajner. Možda uspijem bar jednu kutiju u svom životu učiniti sretnom.

Siva sniva...