Što je to "odrasla osoba"?
Dok si mlad to su dosadnjakovići koji ne znaju živjeti, nameću previše glupih pravila i granica, tjeraju te da trošiš dragocjeno vrijeme radeći stvari koje ti se uglavnom ne sviđaju, dok bi ti mogao, recimo, buljit u telku, ić van s društvom, ili naprosto sanjariti na krevetu poluzatvorenih očiju...odrasli su živčano i umorno društvo koje se sve više tuži na razne boljke, koje ne kuži nove bendove i spiku, i stalno nešto prigovara. Starci su punjači frižidera i nekad, al nikad dovoljno - ormara, a na kraju su dobri jedino kad te puste na miru...i kad daju - pare. Dobri su i nekad kad daju savjete, ali one koje doista i tražiš, što je rijetko. Uglavnom ih pasivno voliš tako da su ti što manje pred očima.
To su tvoji roditelji. Na ostale odrasle se više manje i ne obazireš. To su hrpe ljudi od kojih ti je vruće u tramvaju i svi su stari ko metuzalemi. Uglavnom ih ne primjećuješ, dok ne pokažu već spomenute karakteristike koje imaju i tvoji starci. Ako se slučajno pojavi neki koji te kuži, momentalno postaje tvoj idol i projekcija tvoje vlastite budućnosti. Znaš ono - ja NIKAD neću biti ovakav ili onakav...
Do 12 godine uopće sve to zajedno ne primjećuješ.
Kad imaš 14, odrasli su oni koji imaju 18, a sve preko 20 je za odstrel.
Kad imaš 18 tak si pun sebe i prepametan da zaista i pomisliš da si odrastao. Odstrel se pomiče na 24, to vidiš kao (dalek) kraj života, dok ti se otvaraju brda novih vrata. Starci malo promijene spiku jer si punoljetan.
Onda jednog dana skužiš da imaš 26 i da bi trebao bit mrtav. A nisi.
Prerastao si sve svoje granice. I kad se malo zamisliš, trebao bi znati sve o životu i svijetu, i biti na nekom...hm, dobrom putu. Imaš neku više-manje viziju o tome koji je to put. Utrli ga starci, i tvoje poodmakle godine.
Osjetiš se staro, jer vidiš da su 18-godišnjaci fakat klinci, malo se zgražaš kad vidiš da puše i piju.
Dosad si već našao stalni posao, il bar pokušavaš, nekak ti je neugodno da te hrane starci. I sad, ušao si u taj svijet. Posao. Prođe neko kraće vrijeme, i odjednom shvatiš da te na poslu tretiraju ko klinca. KO KLINCA! Jer, fakat, nemaš pojma. Jeez! Pa završil sam faks, vrištiš u sebi, i čem to sad služi??? Sve moram ispočetka!!! Ljut si....pokušavaš se dokazati kak si odrastao, ili barem (nakon par uzaludnih pokušaja) da si svježa glava koja će promijenit svijet svojim novim idejama, a oni, kad te ne ignoriraju, traže od tebe da obavljaš dozlaboga stupidne poslove, tako da ne znaš što ti je gore.
Nakon nekog vremena se uživiš da si svima klinac, pa se shodno tome i ponašaš. I tak još uvijek živiš sa starcima i uredno koristiš njihov hotel-servis.
Granicu starosti oprezno pomakneš negdje preko 30.
Upao si u kolotečinu, polako te melje. Snažan si pa je redovito ubijaš alkoholom i cijelonoćnim izlascima. Izlasci, društvo, druženje i alkohol uvjere te da si mlad, jer sad to zapravo i želiš biti. Konačno imaš (svojih) para da odeš van i plaćaš samostalno sve svoje cuge, a nekad i runde. Malo si rastrgan.
Al kolotečina uzima danak...vrijeme te ždere, i jednog dana osvane tvoj 30-ti rođendan. Možda si već oženjen, možda imaš i dijete-dva. Možda i ne. To zapravo baš i ne mijenja na stvari, ali ti to ne znaš. Možda si se oženio jer si se htio osjećati odraslo, a možda baš zbog toga i nisi.
E, al 30-ti, ili tu negdje okolo, taj je nekako opak. Jer, puno si puta već pomicao tu granicu. Ovaj je nekako jako ozbiljan. Počinju flash-backovi. Što sam napravio, što nisam, i zašto. No, ne gubiš nadu. Sad konačno više nisi klinac onima na poslu, a nekako nisi ni prestar kad konačno izađeš s njega. Nekako si baš - taman.
30-te polako curkaju. Skužiš da kad te netko pita koliko imaš godina, zamišljeno računaš. O fantastičnoj granici više ne razmišljaš jer si se već par puta izlanul pred frendovima - A, on ti je stariji, ima oko 40!, - da bi se poslije lupal po ustima jer je neka frendica iz društva koja uopće ne izgleda tak staro rekla - Pa kaj, ja imam 38. Pomaknuo si granicu nekamo...ne znaš kamo. Ima još jedna stvar koja te čudi, zapravo i straši. Gledaš svoje starce, tu su blizu 6 banki, što je u tvojoj glavi duboka starost. Guglaš "duboka starost" u svojoj glavi i neprestano ti se otvaraju slike sijedih savinutih bakica sa punđicama i pletenim trokutastim šalovima, i ćelavih dedeka s cvikerima u lulama u ustima. A kad pogledaš SVOJE starce - oni ne izgledaju tako staro. Dobro, vidi im se...al stara i dalje hoda okolo u trapericama, i skroz ti je kul. Pitaš se što ti se to pobrkalo u glavi.
Tko je sad tu mlad, tko star, i di si ti, na kraju priče?
35. Ništa se nije promijenilo. Sve se promijenilo. Sjetiš se satova povijesti. Sad znaš da si živio pred 1000 godina život bi ti stvarno bio pri kraju, ako te u međuvremenu nije odnijela neka pošast. Dalje, nemreš više rondat do zore i drugi dan se pravit na poslu da je sve ok. Ako se previše ubiješ, a uspiješ drugo jutro ustat iz kreveta, na poslu si ko zombi. Moliš boga da ne sretneš šefa. Navečer se strovališ u krevet ko mrtav, a slijedeći dan ti je - tak-tak. Funkcioniraš, al lagano, ko po jajima. Leđa te rasturaju, što stalno pripisuješ lošim krevetima...ali nakon što kupiš pošten krevet shvatiš da još uvijek nisi na dobitku. Kreneš na masaže, ne iz fore, nego iz potrebe. Joge, košarke...bez tog više ne funkcioniraš. Skužiš (konačno) zakaj se svi mafijaši non-stop masiraju po filmovima. Pokušavaš prestat pušit, i manje pit.
Skroz si jadan. Onaj...hm, dobar put iz 26-te doveo te dovde.
35. Uzevši sve u obzir, ne osjećaš se baš tako staro. Zapravo, govore ti da si još mlad. Malo si sumnjičav. Al kad u vijestima hvale nekog mladog autora, nerijetko taj ima 30 i kusur, pa si spreman povjerovati i u vlastitu mladost. Pa ne moraju svi znat da te leđa rasturaju.
Klinac/klinci su ti već malo porasli...znaš da stižu galopom na granicu u kojoj će tebe prozvat - starcem. Sjećaš se s nelagodom tog gadnog momenta iz vlastite prošlosti, kad pričaš s frendom na telefon pred starom, i kažeš naglas da ti je stara doma, a "stara" od toga dobije slom živaca.
A znaš već sada da će proći još 10 godina, tebe će i dalje rasturat leđa i još ponešto, ali nećeš se osjećati staro. I dalje ti divljaju hormoni, i dalje se osjećaš slab pred životnim odlukama. Samo što one sad jače pucaju, i jače te slamaju. Veće su stvari na vagi. Postalo je ozbiljno. To valjda znači biti odrastao. Jao, ta riječ je još teža od starosti. U vlastitoj glavi imaš i dalje 20 i kusur i čini ti se da nikad nećeš ni imati više.
Prvi se put zapitaš što se doista odvija u glavi TVOJIM starcima. Čuješ staru koja ti je došla čuvat klince kako jauče pred ogledalom da ne poznaje tu naboranu debeljucu koja je gleda s druge strane...i odjednom, sve ti je jasno.
Slijedeći put kad odeš s klincima u park i ugledaš nekog dedeka na klupi kako prati pogledom zanosnog komada koji prolazi pored njega dok mu se unučić iza derači u pijesku...vidjet ćeš tu situaciju sasvim drugim očima.
I, oh, nastojat ćeš jako da o svemu tome više ne misliš.
Post je objavljen 12.02.2009. u 17:23 sati.