........................
Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe.
Sad to pročitah na nekom, prvo što pomislih - nepismenom blogu. Doduše, teško je danas nekoga uvjeriti u vlastitu pismenost. Vlastiti ponos vladanja gramatikom postepeno mi je satran osnutkom države iz koje genima jesam i toga se ne sramim. (A vladanje jezikom? Mislim da je pametnije misliti o tome kao životnom procesu...svako dopre do svoje razine, svi guramo dalje, netko gorljivo i sa željom, netko slučajno, većina ne mareći.) Od osnutka a ne vidim tome kraja, kaos i lom po jeziku, bacaj riječi, trpaj nove riječi, ove može, ove ne može. Ove su prikladne, ove nisu. Ma je l' jezik mari za udare pravila? On je živo biće i živi svoj život. Plus opaki uzlet marketinga na tržište, i odjednom više ne znaš što se kako piše, tu vladaju drukčija pravila...bah, žalibože truda u školi.
Možda se zaista i ne bih trebala obazirati, ali svejedno mi svaki put iznova kosa otpadne kad ugledam "pomoč" i "kuča", kao da su se jučer iz Slovenije doselili.
Zadnja riječ koju sam provjeravala kod frendice lektorice...aha, sjetila sam se - ne kaže se "prijanja" (od infinitiva prijanjati). Neee, pravilno je - PRIANJA (od, valjda, prianjati). Ispričavam se, ali meni ta riječ ne zvuči kao iz hrvatskog jezika. Ili možda da, zvuči blago arhaično, kao iz vremena Ljudevita? Tiesto je prianjalo za miesto. Neka anja zalijepila se na pri, i sad ta slova opisuju radnju bliskog susreta sličnog lijepljenju, malo manje definitivnog. Ako oni kažu da, ja kažem ne. Nema šanse da je ikad više koristim. Radije ću mahati rukama.
Što me sjeti, već godinama želim nabaviti etimološki rječnik. Svako malo mi padne neka "anja" u oko te poželim provjeriti da li se tamo sakrila. E pa nema. Zadnje izdanje je izašlo prije dosta godina, novo nema, probaj antikvarijate, ni tamo nema (od zadnjeg pokušaja je opet prošlo par godina)...odustala. Nemam toliko vremena za ubit. A možda baš krije tajnu riječi koju sam upravo izbacila iz rječnika. Misterij. (Kako bi ga zapravo i bilo? Svaka dva mjeseca morali bi revidirati izdanje...)
Tako sam ja mislila da znam rvacki, ali ne znam. I žao mi je, a sada više ni ne znam kako da ga (ponovno) naučim. Bila sam nekad i uvjerena da visokoškolovani ljudi koji su pročitali stotine (ili tisuće) knjiga i napisali i sami pokoju, znaju bar svoj jezik uz poneki strani. Jezik je baza izražavanja. Mora ti bar nesvjesno ući pod kožu dok ga čitaš. Opet krivo. Dođe mi tekst, sastavljale ga (neke) gospođe sutkinje. Pola sata ispravljam da bih ga uopće mogla početi čitati...i da ga pošaljem na lekturu. Da bude finalno u jednoj od ne znam koliko oficijelnih verzija hrvatskog jezika. I sad, čemu trud? S tom formom bit će zadovoljna šačica znalaca koja odobrava baš tu verziju. Drugi će se groziti i gnušati. A svi ostali to neće uopće primijetiti, kad i ovako i onako nitko ne zna pisati. (Doduše, kad vidim kako se piše u dnevnom tisku za kojeg pretpostavljam da je čitan, i pretpostavim da i to utječe na formiranje jezika u glavi...huh.)
I tu nisam ni spomenula tipfelere niti katastrofalan odnos prema upisivanju dotičnog teksta u računalo. Nije bitno? KAKO možeš normalno čitati rečenice ako između riječi imaš dva, tri ili pet razmaka, i tako bar 5 puta u rečenici? A ti razmaci se u suludom ritmu isprepliću s tipfelerima i točkicama.. dvije točke razmak ....razmak razmak četiri točke tri razmaka... tri točke dva razmaka. Možda je to neki eksperiment u tijeku, iskušavanje breakbeata u tekstu? Velika slova, enteri, bulleti, čžš....ponekad bacim e-mail ne pročitavši ga jer više liči na rebus nego na možebitnu foru koja čeka pri kraju. Valjda se samo ja živciram oko toga?
Mene su učili da smiješ kršiti ta neka pravila tek onda kad ih poznaješ, pa ergo - znaš što radiš. Baš sam se lijepo uvalila u konflikt. Još i više činjenicom da o tome PIŠEM. A nisam ni pisac ni znalac.
E sad, što je bilo netočno u onoj rečenici - Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe? Ništa. Bar se meni tako čini, ali tko zna što bi rekla lektorica, hehe. To je ujedno bila i jedina rečenica na onom blogu kojoj (čini mi se) nije ništa gramatički nedostajalo. U prvih 5 redova, dok ga nisam ugasila jer mi je počelo titrati lijevo oko. A rečenica je završila kod mene jer mi je od njezinog smisla zatitralo i desno.
Kao i uvijek u dobrom društvu vrijeme brzo prođe.
Možda je djevojka mislila pozitivno. Bilo je dobro, pa je prebrzo završilo. Da, vjerojatno je to.
A ja titram...jer se meni čini kao da je mislila da je odlična ta činjenica kako je brzo prošlo vrijeme. Da nije bilo dobrog društva, tih par sati bi trajalo do besvijesti. A treba ih ubit. (Znam da se stavi "i" na kraju :). Uspješno je ubila dan, a sutra ima školu, i piše kontrolni, i nema pojma. Pa bu prepisala od frendica. I ubila bu još jedno prijepodne u glupoj školi.
Što smo mi, ubijači vremena? Rješavaj križaljke, da prođe vrijeme. Gledaj televiziju, da prođe vrijeme. Čitaj, da prođe vrijeme. Koje vrijeme. Između čega vrijeme. Koliko toga vremena ima, da ga se mora ubijat? I zakaj ONA, školarka, treba ubijati vrijeme?
Ok. Ima jedna situacija u kojoj je bolje ubijat. Vrijeme. To je bol. Bilo koje vrste. Manja ili veća, teška je za podnijeti, a kako znamo da VRIJEME liječi sve rane, treba pričekati. Da prođe vrijeme. Ubit ga. Znam to jer ga i sama ubijam već neko vrijeme. U očekivanju bolje sebe. Malo je problem jer ne znam gdje je granica. Nema recepta. A ja sam potencijalno štreber. Trebam lektora za bol.
Zaključak? Hm, zapravo, frustrirana sam pa me živciraju detalji. Da sam ok, vjerojatno bih sad radila nešto pametnije. Znam i lijek, al' ovo je pristojan blog. Zasad.
Ne znam je li ovo bilo dobro društvo, ali ubijanje vremena je svakako bilo. Soori.
Post je objavljen 22.02.2009. u 21:40 sati.