.................
Kao kit nasukan na rajskoj plaži. Leži i polako umire. Ne ide nikamo, ni naprijed, ni natrag. Sad je tu, ali kako se ne sjeća kako je tu dospio, isto mu je kao da je uvijek i bio. Negdje duboko u sebi zna - kad bi mogao ovdje ležati milijun godina, vjerojatno bi mu izrasle noge da izađe van, ili neki pipci da se vrati unutra. Ako bi ležao 100 puta duže, možda bi odlevitirao ili bi se samo izdvojio iz sebe.
Takav je moj mozak. Nasukan u plićini. Ponekad se jave bljeskovi prošlih mogućnosti. Život je prekratak, a dio za preživljavanje zauzima mi dio tako golem, da ne preostaje ništa za nešto drugo.
Činjenica da sam toga svjesna ne čini moj život lakšim.
Danas pogreb. Bridi sjeverac, čupa obraze. Goni suzu na oko, prigodno. Groblje navrh brda, kažu to je za Zagorje tipično. Puca pogled na dolinu okruženu ubavim brdašcima. U sjevernim sjenama uglavili se ostaci sinoćnje mećave. Na groblju je posljedica iste blato. Raka je prava. Gomila žute zemlje zakriva i grob pored, a samu rupu čini još dubljom. Zemlja izgleda čudno, nekako listasto. Valjda ilovača pravi takve čudne oblike dok je listaš ašovom.
Mi žene nosimo vijence. Osjećam se važno. Kakva glupost. Mrzlina se penje kroz potplate. Tišina i vjetar, sunce probija kroz oblake. Od mrtvačnice do groba ima ravno 2 minute, tako da se povorka raspala i prije nego se formirala. Grob je na rubu kosine, zadnji u redu, nastaje lagana gungula jer ljudi ne znaju gdje da stanu.
Dok smještamo vijence na slijedeća dva grobna mjesta od onog drugog zatrpanog zemljom, a ljudi šljapkaju uokolo između grobova tražeći pogodnu poziciju, okrenem se i spazim da mi je lijes već odmah iza leđa, kud prije. Nose ga pogrebnici jer nema staze dovoljno široke da prođu kola. Izmičem se, bježim, a on prolazi sigurnim korakom prema svom cilju, rupi u lisnatoj ilovači. Na rupi su dvije drvene daske. Očekujem...pa valjda što i inače, da stave lijes na te daske, onda svećenik ispriča pričaniju, a nakon toga spuste lijes uz neku prigodnu - klapica, limeni orkestar, lokalni tenorčić. No kao da sve dosad već nije bilo dovoljno, frajeri iste sekunde podvlače one debele trake pod lijes, vade klocne i spuštaju ga u rupu sasvim nedostojanstveno, onako, pod kutom. Ne znam je l' prvo glava ili noge jer mi je bilo neugodno gledati. A skretanjem pogleda shvaćam da u istom tom trenutku najbliža obitelj obilazi neodlučno tu raku, i onaj zatrpani grob do, jer je sve nekako naopako i ni oni ne znaju gdje bi stali. Dok su se oni i svećenik prikupili, i sve se primirilo, jadan je pokojnik već bio dolje. Totalno mi je neugodno, i na sekundu mi kroz glavu prolaze slike - prvo, kako netko od rodbine zaustavlja nestrpljive grobare i naređuje im da ga vrate na klocne, drugo, kako bi možda i za sprovode trebalo imat' organizatora, kao i za vjenčanja, da do ovakvih situacija ne bi dolazilo, treće, tek je na pola, a zasigurno je već sada najdojmljiviji sprovod na kojem sam ikad bila. I to bez uvrede ili manjka poštovanja prema prisutnima zbog kojih se i okupismo.
Svećenik je nadmašio moja očekivanja. Čak su i neki vjernici imali nešto protiv njega kasnije. Zapravo simpa tip, lice i građa dobrog susjeda s kojim si mnogi gemištec podelil. Zato mu bijelo crno ljubičasta mondurica sa smiješnim pokrivalom na glavi nikako ne paše. I glas i ton odgovaraju liku. Govori normalno, ne pjevuši samodopadno kao neke veće crkvene face. Zato čujem što priča, a ne želim. Dok opet razmišljam o tome da nije čudo da nisam vjernik, čujem priču o traženju sreće u ovom životu, al avaj u tem životu sreće ne ima, ona je tek u slijedećem, a na nju imaju pravo samo članovi ekskluzivnog kluba kojemu je govornik lokalni predvodnik, a pokojni je zapravo dobitnik jackpota jer je i on član, i evo upravo mu je precvikal kartu za na drugu stranu. Za kraj, ne budimo ljubomorni, svi će doći na red.
Finale: svećenik svećano zašuti i kimne glavom nekom iza i iznad nas. I sad svi stojimo službeno sklopljenih ruku pred sobom i slušamo trubicu koja sviri dostojanstveno i tugaljivo, nije čak ni "Fala" nego...hm, ono kaj se svira u vojsci za buđenje, bar u filmovima, kako da znam nisam bila. I gledamo u...vrhove cipela. Kućice u daljini. Dva bora koja strše na vrhu brda obraslog bjelogoricom. Oblake koji barokno obilaze sunce mijenjajući atmosferu iz minute u minutu. Sve, samo da ne gledamo tamo gdje bi trebali, jer je ovo moment "spuštanja", a nema se šta gledat' sad. Kad su sabili radnju na početak.
Naravno da je i falšala. Iako bi izostanak istog bilo veće iznenađenje, opet mi je bilo neugodno.
Pod dojmom smo, mi koji razmijenismo mišljenje odmah nakon. Sačuvali smo svoje razloge za sebe.
Post je objavljen 19.02.2009. u 00:12 sati.