Vječna bezuvjetna ljubav.
Zasto tako uporno i tvrdoglavo vjerujemo u nju?
Ona nije nista više od ideala kojem se okrećemo, poput suncokreta uvijek žedni jos jedne zrake sunčeve svjetlosti...uvijek nas ponovno navodi da glavom punom bolnih ožiljaka razbijamo nove tvrde zidove. Sigurno je iza slijedećeg? Mora biti. A glava sve jače boli.
Takva ljubav.
Ne poznajem baš niti jednu osobu koja ju je doživjela. Da li to znači da ne postoji? Ne, naravno. Opet - dok ne vidiš na svoje oči nešto, to možda zaista i ne postoji. (To je previše empirijski za mene, no dozvolite mogućnost).
Svaki dijelić tijela puca mi od ljubavi, kroz želudac mi struji. Žudim...za tim idealom. Haha, pristala bih i na manje...dva tjedna leptirića, a onda opet patnja sad mi se opet čini privlačnijom nego da trulim neiskorištenih potencijala.
Stvarnost? Nema nikoga. Ni blizu. Ni u naznaci. Ni u mogućnosti. Kako je to onda moguće? Mora da u meni vrišti kemija, omrznuti unutarnji skriveni neprijatelj. Neki bi je zvali zmijom, ali ja ne želim. Ali da izaziva svakodnevnu borbu, to je sigurno. Prije je zmaj neki. Čeka te navečer kad sve utihne. Pere s tobom zube, a potom bukne u crnilu ugašenog svjetla. Vozi se s tobom u autu, često. Dok kuha u tebi, na oči ti izlaze suze. U tramvaj ne voli...tamo vladaju neke druge sile. One sad nisu tema.
A ja, ja sam poseban slučaj! (Haha, tko nije.) Ja ne razbijam nove zidove. Oduvijek sam bila takva. Razbijem jedan, boli. Ja učim iz boli. Pa tako, kad vidim novi zid, okrenem se i krenem suprotno od njega. Da ne boli. Ipak, nakon nekog vremena se zaboravim. Pa kad ga ponovno ugledam, opet krenem.
Moj zadnji zid je čak bio donekle proziran. I jasno se vidjelo da iza njega nije...taj moj ideal. Ali nije bilo ni jednog drugog u blizini, a tu prozirnost sam pogrešno protumačila. Taj zid još nisam bila naučila. Ako je proziran onda jamačno vidiš kroz njega? Možda i nije tako debel? Tako je. Znači - manje boli. Odoh ja u zid.
I što bi - skupljam se po podu još uvijek, lijepim komadiće. Kakva glava! Raspadoh se načisto! Zbog čega? Taj zid nije bio vrijedan pogleda. Bila sam u pravu da iza njega nema onoga što tražim. Ali jao. Učenje je potrajalo. Samo jedan zid, skoro 10 godina. A ja nisam bog pa da imam vječnost pred sobom. (hahaha, zato su znači bogovi pametni...)
Opet sam nešto naučila. Nemoj u prozirne zidove. Boli još jače. Sad stojim kao kip. Tresem se od straha. Ne mogu ni koraka. Histerično tražim jače ljepilo, neku kacigu, što da radim? I trga me od želje da koraknem. Sve me već boli od stajanja.
Samo okice gledaju. Čim u daljini spazim novi zid, spustim pogled da ga ne vidim. I da on ne vidi da umirem od straha. Ako ga nema, možda zaista ni ne postoji.
Nije ovo da bi netko uživao, a još više da bi nešto naučio. Kad tuđa glava udari u zid, tebe ne boli. Odi si tam...eno ga tvoj zid. Sretno.
Post je objavljen 10.02.2009. u 16:51 sati.