Kako se primicala noć i kiša bivala odmijenjena jednim prekrasnim zalaskom sunca, tako se i moja neutaživa žeđ za pivom okretala ka vinjaku. Ne da više nisam želio hladno osvježenje, već su moje želje sasvim neočekivano više naginjale ka ljetnoj žezi. Potaknut tim motivima, uranjao sam se u topla snoviđenja smeđe boce koja mi je počivala tik uz desnu nogu. I kako sam nenadano dobio i strašnu želju da cijeli ugođaj u prostoriji slijepo prati izmjenu mojih unutarnjih stanja, tako su se kao podjareni mojim migom rastvorili prozori, a platnene rolete preduge i bujne kao Fitzgeraldove bijele zavjese, pale sve do poda. Na taj način sam mogao osjetiti svu promjenjivost i ćud proljetnog vremena, a da me ono nije direktno šamaralo po ranjenom obrazu.
Vinjak me je lijepo umirivao, uljuljkavao. Poželio sam upaliti ventilator okačen nad mojom glavom i on je proradio. Zgodno. Zar je moguće da čovjek usne ovako slatke snove; zar je realno da je nekom ovako dobro; zar je moguće da sam ovako sretan, gotovo voljen, gotovo voljen...
Jutro je moglo biti gore jedino da mi je uz buđenje netko prišapnuo : „Zar ti nisam rekao!“. Pretpostavljam da je prvo buđenje bilo oko 9 sati, a treće ujedno i uspješno nekih sat vremena kasnije. Uz poteškoću i velike napore sam podigao glavu kako bih razgledao sobu, osjećajući više nego znajući da se od prethodne noći ne sjećam svega. Preko rastvorenog prozora je lepršavo padalo zeleno platno, a spotovi su igrali po televizoru na istom kanalu od sinoć. Nisam se sjećao kako sam završio na krevetu. Ventilator je i dalje zujao kao pčelica.
Pridigao sam se želeći u svojoj blizini otkriti bilo kakav izvor pitke vode, ali kako ga nisam pronalazio put me je poveo ka kupatilu. Nakon brzinskog zaranjanja u klupko vode pod tušem, osjećao sam se sposobnim da samostalno stojim.
Mrtva sjećanja na svršetak prošle noći su me i dalje mučila. Javljale su mi se sumorne slike kako u potkošulji bauljam hodnikom i stepenicama zgrade, srećem susjede koji me se plaše pozdraviti. Moji su se strahovi igrali sa mnom.
Poželio sam popiti kavu. Obukao sam se i sišao na ulicu kako bih pronašao najljepše mjesto u izlozima nekolicine kafića smještenih preko puta. Čak sam i neobično toplo pozdravljao poznanike iz susjedstva i kraja, ne bi li mi njihovi podjednako prijateljski odgovori raspršili svaki strah. Ah, kako se moja sreća zbog tog otkrića fino križala sa toplinom kave koja je materinski grijala nepce. Uživao sam u prijepodnevu više i ne želeći saznati što mi je to od sinoć ostalo skriveno. Zadovoljno sam se zavaljivao u stolici obuhvaćajući prstima toplu šoljicu, a moja je sreća rasla uz bok sa uzlaznom putanjom sunčeve lopte na nebu. Prekrasnog li dana!
Ugledah Nemanju kako prelazi cestu u mom smjeru, a kada je bio samo nekoliko koraka udaljen, kada nas je dijelio samo stakleni prozor kucnuh i on mi se pridruži. Sreću je neophodno dijeliti, međutim, ova istina bi zasigurno vrlo brzo postala običan šupljak, da se rođakovo stanje duha nije slagalo sa mojim! Već ubrzo me je pozivao na ručak koji se imao odigrati kod njih kroz nekih dva sata, oduševljavajući se unaprijed u strinino ime i kritikujući me što nisam najavio svoj dolazak, već me je on morao tražiti po gradu. Naravno da je ta 'potraga', kako ju je on okrstio, bila sve samo ne ono što joj ime govori, jer smo se sreli puki slučajem i to više zahvaljujući meni nego nekim njegovim naporima, ali kako ja nisam pokazivao želju da mu proturiječim, prešutni je zaključak podržao tu njegovu tezu.
Prihvatao sam sve, tako da sam taj dan bio obećan i vjerujem da je strina odmah nakon Nemanjinog poziva iz temelja promijenila jelovnik za ručak.
Ah, kako nas je sunce blagosiljalo iza staklenog štita, kako nas je lijepo žarilo njegovo veliko srce. A pod njegovim žutim plaštem je vrijeme brzo odmicalo, ili sam ja bio naročito spreman da se predam njegovom vođstvu. Pogled na sat je naredio da ustajemo i sjedamo u auto.
Stric nije nikada mario za stanove tako da su oni živjeli u kući, drugoj koju je sam za sebe gradio. Jedan niz voćaka i cvijeća probijen dvjema trakama koje su auto sigurno usmjeravale prema garaži. Dva puta sam se morao saginjati kako bih izbjegao šamar prvo jorgovana a zatim i loze. I nakon još nekoliko koraka i jednog oštrog zavoja prema lijevo došli smo do stražnjeg ulaza u kuću. Inače, taj su ulaz svi ukućani a i gosti bili obavezni koristiti, premda je put do nj vodio pored glavnog ulaza u kuću.
Doček je bio i više nego prijatan, ali upravo je to bilo ono što je donekle uspjelo baciti sjenu na tako krasno jutro. I zašto sam se imao pravo ljutiti na njihovu prijaznost, zašto sam im zamjerao blagost doma koju su pažljivo odnjegovali? Ovo vam sa sigurnošću ne mogu odgovoriti, ali je i takav odgovor koliko god nejasan i nečist bio ostajao nepromjenjiv plod utisaka koji su u meni vremenom zreli.
Preko uobičajenih tema smo jezdili sa sigurnošću nekoliko minuta usmjeravajući pažnju jedni prema drugima, i sve tako dok se nije posjedalo za trpezu. Zatim su zveknule žlice, pa i zagudili noževi, a teme iz 'našeg' i 'njihovog' života odškrinute i puštene u eter su ubrzo zamijenjene monologom koji je proizvodio televizor. Stric je odjednom više slušao nj nego mene, ali kad razmislim on je ipak govorio o važnijim stvarima:
'Predsednik Rusije Vladimir Putin potpisao je u Kremlju dokument kojim se ukrajinsko poluostrvo Krim i grad Sevastopolj...', ova ga je vijest privukla televizoru i postavila mene na drugo mjesto.
'Malezijski avion sa 239 putnika i članova posade nestao je sa civilnog radara 8. marta, ubrzo nakon poletanja iz Kuala Lumpura za Peking, i od tada mu se gubi svaki trag. U avionu je bilo najviše...', ovdje je malo nedostajalo da me se sjeti.
Međutim, televizor je neumorno vodio glavnu riječ: 'Najbolji srpski teniser Novak Đoković plasirao se...'.
'Ne menjajte kanal jer sledi repriza najgledanije turske serije svih...'
Naravno da sam ovo mogao uzeti kao dokaz koji je svjedočio istinitost mojih slutnji, ali se moja pažnja odjednom koncentrirala na polja hrane koja su se prostirala preda mnom. Zaokupile su me prvo kisele naslade koje je donosila paradajz juha, prvo vrela prethodnica a zatim i mlaka dopuna koja ja uspješno gasila sinoćne vatre u želucu. Zatim sam jurnuo u susret pogači koja se još pušila na drvenoj dasci i rumenoj krmenadli otopljenoj u vjedru masti sa krumpirima sječenim na ploške. Vrelinu pogače sam odlučio gasiti u kiselini koju su ispuštali probodeni kiseli paradajzi, ali je ta doskočica pomagala i prilikom gutanja prevelikih zalogaja mesa koje sam sjekao. A zatim salenjaci sa mlijekom. Naravno da je u njima bio pekmez od šljiva; u to sam se bio spreman kladiti u svake pare.
Nakon što me Nemanja vratio pred moju zgradu, odlučio sam sjesti u auto i krenuti kući i ne penjući se gore. Vozio sam sit i zadovoljan, čak i ne pomišljajući da putujem preko Hrvatske. Odmah sam smotao u pravcu Bijeljine ostavljajuću za sobom crne slavonske šume, osuđujući ovaj pokušaj povratka na neuspijeh.

Pozdravi blogerima,

sa prošlim postom sam završio objavljivanje rukopisa "Zatvorenici".
Za nekoliko dana planiram da sve te postove pretočim u jedan post u koji će biti uključena PDF verzija rukopisa.

Nakon ovog posta, okrećem se pisanju i objavljivanju novog teksta pod radnim naslovom "U ljubavi".

Početni plan mi je da radnju razvijem oko nekoliko likova, od kojih će u prvom licu govoriti (pripovijedati) momak čija je obitelj odselila iz Hrvatske u Srbiju. On se, međutim, konstantno vraća starom kraju provocirajući u sebi sjećanja na mladost.

Osim ove tematike, namjeravam uvesti još nekoliko motiva od kojih sigurno zaljubljivanje i promjene koje ono može proizvesti.

Nastojat ću objavljivati nastavke u rasponu od 2 tjedna.

NA GROBLJU


Pošao sam stazicom koja je vodila blago uzbrdo prema groblju, koje je zbog te, nekako zavojite, sumnjive uzbrdice bilo skriveno od mog pogleda, ali je ono ipak, zasigurno, počivalo na svega desetak ili tek nešto više metara, dakle tridesetak ili još manje koraka. Međutim u tim sam časovima vidio samo nakrivljeni vrhunac uspona, koji me vragolasto vukao za rukav u nekom neodređenom pravcu. Trava koja se njihala kao turski kukovi, davala je stazi dodatnu dimenziju, nekakav neprirodan volumen i epski značaj koji me plašio i dok su zeleni vršci tratine sporo i škakljivo podrhtavali u visini mojih očiju, dok mi se tanki sloj vlage navlačio preko zjenica, kao da sam vidio veseli skup zbijenih spomenika kako poskakuju iznad tog zelenila smješeći mi se, kao sretne dječije glavice.
Hod mi je težak, noge mi se od tromosti jedva pomjeraju i ja idem, prilazim i dalje samo iz nekakvog običaja, samo da ne bih narušio red, ali sa jasnim osjećajem nelagode koji u meni donosi ovaj posjet. Prilazim groblju samo zbog zakona koji kaže da zbir određenog broja koraka sa još jednim dodatno učinjenim korakom samo povećava, ali zasigurno povećava prijeđeni put ne gubeći se u nekakvom nesigurnom, lažnom graničnom procesu koji tijelo vodi od početka u početak.
Oduvijek mi se u ovakvim prilikama činilo da idem u posjet nekom tko me uopće ne čeka (smiješno, ali nelogično zbog još tople veze sa preminulim koja u mom srcu, još, nema namjeru umrijeti) ili preciznije nekom tko će me primiti ali nevoljko, cupkavom mi nogom dajući nedugo po dolasku znak da sam prekoračio vrijeme posjeta. Kao da tim posjetom podsjećam na neobjašnjivu krivicu načinjenu onom upokojenom, a ovaj put je sve još strašnije, izraženije, tako da mi obrazi sigurno gore, lice bridi od napetosti, nervoza drijema na nepcu, a glava grozničavo osmišlja monolog koji treba biti izrecitiran, a koji će se po pravilu izvrgnuti u nešto sasvim suprotno, u svoje naličje.
Kroz visoku travu kao da se pomaljaju tri lika, tri aveti kojima sam tek posthumno upoznao crte lica osjećajući dah svakog od njihovih karaktera. I da li sam iznenađen što uviđam, tek sad, tek ovako kasno, sličnosti mene i njih, natruhe moje duše u onome što mi se prikazivalo ničući iz maloumnog razgovora vođenog za obiteljskim stolom! I nije li ta sličnost prije istovjetnost, prije jedan komadić mene koji se tako teško ispilio porađajući se u muci dugi niz dana upravo zbog svoje bliskosti sa mnom, zbog važnosti koju ima u mom svijetu! Lica one trojice, koja su mi sad već puno jasnija i bliža premda sam ih iz ničega „izmislio“, to potvrđuju otvarajući mi prozorčiće razumijevanja u jednu lijepu prošlost, u svijet u kojem sam morao biti drugačiji vjerojatno ne toliko niti likom ni ponašanjem, ničim što su drugi odmah zapažali, već po jednom unutarnjem stanju koje mi je to davno vrijeme (onu sadašnjost) prikazivalo u ljepšim bojama nego (ovu) sadašnjost. I što sam onda mogao dugovati ovim „izmišljenim“ likovima koji me pozdravljaju i proklinju kao znanci! Sada to znam.
Kako li je lijepa i naivna čovjekova težnja da sebe uvijek nastoji gledati kao nekog pravednog, vrijednog, da za svoje postupke uvijek pronalazi najčvršća opravdanja! Koliko je suza i bola sažeto u trpljenju bezgraničnih nepravdi, oštrica rulje usmjerenih protiv naše pravedne duše, a sve to nošeno jednim krilima, jednim kamenitim uvjerenjem u vlastitu dobrotu!
Skraćujem, evo gotovo je! Smrt koju sam opisivao je na određen način, u nemoći da se pronađe bolji izraz, donijela ono poznato otupljenje, vremenom iskritaliziranu promjenu u meni koja je značila kraj vlastite dobrote ili još bolje kraj stanja u kojem nisam sumnjao u tu dobrotu, kraj živućem sjećanju na dobrotu; a likovi kojima sam se nastojao baviti, okititi svoje dane kukavno im podilazeći i udvarajući se njihovoj milosti su samo ostaci mene iz onih minulih vremena koja su, eto tako, šutke ostala za mnom tiha i nervozna, umrljana strahovima i suzama. U onoj mladosti, u onom davnom bijelom djetinjstvu ti čudni likovi su mogli živjeti postojeći i pojavljujući se kao lica jedne medalje. U ta vremena oni su mogli rasti skupa jer su ona plodna za svako ponašanje, za svaku misao i stanje koje podilazi onoj ranoj znatiželji. Jer tada smo još sposobni razumjeti da se želje tijela i nalozi razuma mogu razilaziti, i da vrijeme posvećeno snu ponekad smije da vrijedi više nego kakav vanredan užitak. Ostaci tih vremena, onaj ja koji se kreće još uvijek ka groblju i od straha zapinje za busenje trave, sada je zaista zao čovjek, a sa trenutkom kada sam napokon takav postao, sa trenutkom njihove smrti za mene su i drugi ljudi postali nepovratno zli, a samim tim i zanimljivi, i kako sam prije, baš kao i moji junaci, jedino i najviše volio razmišljati o sebi, tako sam sad počeo nezasito gladovati za tuđim životima u kojima su se s vremenom sidrili promašaji, mane i slijepe navike dajući im građu. Naprasno izgrađena oštrina zapažanja će zamjeniti one nejasne opće dojmove, istina neistinite i glupave, ali zato lijepe zbog vremena koje ih je stvaralo. Onaj dio vremena koji sam posvećivao sebi i svom samoljublju, da bi u neke dojmove pripuštao opća mjesta i lažne misli, sada ću koristiti za raščlanjivanje, tako da će opća mjesta uskoro umrijeti, a ja ću morati biti zadovoljan što se u mom razmišljanju puno rijeđe potkradaju pogreške nego nekad.
Kao po zapovijesti sam se prometnuo od živog ideala u stvorenje koje žarko čezne za njim i očajno ga traži oko sebe. A sve one osobine koje si i danas po potrebi znam pripisati baštinim jedino po inerciji, samo u sjećanju i riječi, i nikako drukčije.
Vidljivo je i meni, a vjerujem i čitatelju, da je ona želja koja se javila na prvim stranama, potreba da spasim nekakvu trojicu za mene tada bezimenih, bila upravo želja da nanovo dotaknem onaj osjećaj tako blag i mek, kratkotrajan i silan, osjećaj koji je nezaustavljivo izdisao u meni, a koji može čuvati u svojoj kolijevci samo jedno mirisno mlado djetinjstvo. I kako sam na ovim stranama pokušao zaobilazno dopuzati do tog nepojmljivog djetinjstva, do suparnika zla koje mi je počelo drijemati u njedrima, tako će me starost, vjerujem, još više vući ka njemu prepuštajući se klizavoj ručici (već mrtvog) sjećanja koje bi ispripovijedano i stavljeno na papir bilo bez ikakvog okus, jer se u čovjeku pričinja živo tek onda kada u stvarnosti počinje venuti, i kao nevješta kopija se vraćati na svoje mjesto, djelujući kao krajolik što se zna nestvarno mijenjati za poplava, kao lice neke ostarjele glumice pod scenskom šminkom.


. . .


Međutim, ako se ipak i utvrdi da je sve ovo laž, moja ju je mladost višestruko zaslužila, čak i puno više.

Oznake: zatvorenici, kraj