NA GROBLJU
Pošao sam stazicom koja je vodila blago uzbrdo prema groblju, koje je zbog te, nekako zavojite, sumnjive uzbrdice bilo skriveno od mog pogleda, ali je ono ipak, zasigurno, počivalo na svega desetak ili tek nešto više metara, dakle tridesetak ili još manje koraka. Međutim u tim sam časovima vidio samo nakrivljeni vrhunac uspona, koji me vragolasto vukao za rukav u nekom neodređenom pravcu. Trava koja se njihala kao turski kukovi, davala je stazi dodatnu dimenziju, nekakav neprirodan volumen i epski značaj koji me plašio i dok su zeleni vršci tratine sporo i škakljivo podrhtavali u visini mojih očiju, dok mi se tanki sloj vlage navlačio preko zjenica, kao da sam vidio veseli skup zbijenih spomenika kako poskakuju iznad tog zelenila smješeći mi se, kao sretne dječije glavice.
Hod mi je težak, noge mi se od tromosti jedva pomjeraju i ja idem, prilazim i dalje samo iz nekakvog običaja, samo da ne bih narušio red, ali sa jasnim osjećajem nelagode koji u meni donosi ovaj posjet. Prilazim groblju samo zbog zakona koji kaže da zbir određenog broja koraka sa još jednim dodatno učinjenim korakom samo povećava, ali zasigurno povećava prijeđeni put ne gubeći se u nekakvom nesigurnom, lažnom graničnom procesu koji tijelo vodi od početka u početak.
Oduvijek mi se u ovakvim prilikama činilo da idem u posjet nekom tko me uopće ne čeka (smiješno, ali nelogično zbog još tople veze sa preminulim koja u mom srcu, još, nema namjeru umrijeti) ili preciznije nekom tko će me primiti ali nevoljko, cupkavom mi nogom dajući nedugo po dolasku znak da sam prekoračio vrijeme posjeta. Kao da tim posjetom podsjećam na neobjašnjivu krivicu načinjenu onom upokojenom, a ovaj put je sve još strašnije, izraženije, tako da mi obrazi sigurno gore, lice bridi od napetosti, nervoza drijema na nepcu, a glava grozničavo osmišlja monolog koji treba biti izrecitiran, a koji će se po pravilu izvrgnuti u nešto sasvim suprotno, u svoje naličje.
Kroz visoku travu kao da se pomaljaju tri lika, tri aveti kojima sam tek posthumno upoznao crte lica osjećajući dah svakog od njihovih karaktera. I da li sam iznenađen što uviđam, tek sad, tek ovako kasno, sličnosti mene i njih, natruhe moje duše u onome što mi se prikazivalo ničući iz maloumnog razgovora vođenog za obiteljskim stolom! I nije li ta sličnost prije istovjetnost, prije jedan komadić mene koji se tako teško ispilio porađajući se u muci dugi niz dana upravo zbog svoje bliskosti sa mnom, zbog važnosti koju ima u mom svijetu! Lica one trojice, koja su mi sad već puno jasnija i bliža premda sam ih iz ničega „izmislio“, to potvrđuju otvarajući mi prozorčiće razumijevanja u jednu lijepu prošlost, u svijet u kojem sam morao biti drugačiji vjerojatno ne toliko niti likom ni ponašanjem, ničim što su drugi odmah zapažali, već po jednom unutarnjem stanju koje mi je to davno vrijeme (onu sadašnjost) prikazivalo u ljepšim bojama nego (ovu) sadašnjost. I što sam onda mogao dugovati ovim „izmišljenim“ likovima koji me pozdravljaju i proklinju kao znanci! Sada to znam.
Kako li je lijepa i naivna čovjekova težnja da sebe uvijek nastoji gledati kao nekog pravednog, vrijednog, da za svoje postupke uvijek pronalazi najčvršća opravdanja! Koliko je suza i bola sažeto u trpljenju bezgraničnih nepravdi, oštrica rulje usmjerenih protiv naše pravedne duše, a sve to nošeno jednim krilima, jednim kamenitim uvjerenjem u vlastitu dobrotu!
Skraćujem, evo gotovo je! Smrt koju sam opisivao je na određen način, u nemoći da se pronađe bolji izraz, donijela ono poznato otupljenje, vremenom iskritaliziranu promjenu u meni koja je značila kraj vlastite dobrote ili još bolje kraj stanja u kojem nisam sumnjao u tu dobrotu, kraj živućem sjećanju na dobrotu; a likovi kojima sam se nastojao baviti, okititi svoje dane kukavno im podilazeći i udvarajući se njihovoj milosti su samo ostaci mene iz onih minulih vremena koja su, eto tako, šutke ostala za mnom tiha i nervozna, umrljana strahovima i suzama. U onoj mladosti, u onom davnom bijelom djetinjstvu ti čudni likovi su mogli živjeti postojeći i pojavljujući se kao lica jedne medalje. U ta vremena oni su mogli rasti skupa jer su ona plodna za svako ponašanje, za svaku misao i stanje koje podilazi onoj ranoj znatiželji. Jer tada smo još sposobni razumjeti da se želje tijela i nalozi razuma mogu razilaziti, i da vrijeme posvećeno snu ponekad smije da vrijedi više nego kakav vanredan užitak. Ostaci tih vremena, onaj ja koji se kreće još uvijek ka groblju i od straha zapinje za busenje trave, sada je zaista zao čovjek, a sa trenutkom kada sam napokon takav postao, sa trenutkom njihove smrti za mene su i drugi ljudi postali nepovratno zli, a samim tim i zanimljivi, i kako sam prije, baš kao i moji junaci, jedino i najviše volio razmišljati o sebi, tako sam sad počeo nezasito gladovati za tuđim životima u kojima su se s vremenom sidrili promašaji, mane i slijepe navike dajući im građu. Naprasno izgrađena oštrina zapažanja će zamjeniti one nejasne opće dojmove, istina neistinite i glupave, ali zato lijepe zbog vremena koje ih je stvaralo. Onaj dio vremena koji sam posvećivao sebi i svom samoljublju, da bi u neke dojmove pripuštao opća mjesta i lažne misli, sada ću koristiti za raščlanjivanje, tako da će opća mjesta uskoro umrijeti, a ja ću morati biti zadovoljan što se u mom razmišljanju puno rijeđe potkradaju pogreške nego nekad.
Kao po zapovijesti sam se prometnuo od živog ideala u stvorenje koje žarko čezne za njim i očajno ga traži oko sebe. A sve one osobine koje si i danas po potrebi znam pripisati baštinim jedino po inerciji, samo u sjećanju i riječi, i nikako drukčije.
Vidljivo je i meni, a vjerujem i čitatelju, da je ona želja koja se javila na prvim stranama, potreba da spasim nekakvu trojicu za mene tada bezimenih, bila upravo želja da nanovo dotaknem onaj osjećaj tako blag i mek, kratkotrajan i silan, osjećaj koji je nezaustavljivo izdisao u meni, a koji može čuvati u svojoj kolijevci samo jedno mirisno mlado djetinjstvo. I kako sam na ovim stranama pokušao zaobilazno dopuzati do tog nepojmljivog djetinjstva, do suparnika zla koje mi je počelo drijemati u njedrima, tako će me starost, vjerujem, još više vući ka njemu prepuštajući se klizavoj ručici (već mrtvog) sjećanja koje bi ispripovijedano i stavljeno na papir bilo bez ikakvog okus, jer se u čovjeku pričinja živo tek onda kada u stvarnosti počinje venuti, i kao nevješta kopija se vraćati na svoje mjesto, djelujući kao krajolik što se zna nestvarno mijenjati za poplava, kao lice neke ostarjele glumice pod scenskom šminkom.
. . .
Međutim, ako se ipak i utvrdi da je sve ovo laž, moja ju je mladost višestruko zaslužila, čak i puno više.
Post je objavljen 02.03.2014. u 19:09 sati.