Prelazeći most na Savi, nabujala voda kao da mi je dopirala do pod noge. Kao da su i gume već vlažne i otežale, vidno sporije išle po cesti. Prelazio sam granicu sa brčanske strane krećući se odviše sporo za moj ukus. Nisam imao volje a ni hrabrosti da ubrzam, tako da sam se prosto vukao brzinom koja bi se skoro pa mogla nazvati sumnjivom. I kao da je ta brzina, pomalo odijeljena od moje volje i pritiska na papučicu gasa, slutila ono što me je čekalo na hrvatskoj strani mosta. Uskoro, kada mi je pogled dopro do samog kraja ugledao sam prijeteći rep kolone koja je čekala na prelazak granice. Mogao sam to svakako naslutiti, napokon bilo je uskršnje doba.
Stajao sam, dakle, u koloni krećući se vrlo sporo. Ali napokon sav taj napor je djelovao kao stajanje u mjestu. I dok sam ja tako životario uz zvukove sa radija pomješane sa topotom kiše na šajbi, suprotan smjer je živio krećući se punim plućima. Oni nisu razmišljali o uskršnjim gužvama, a njihova su se lica prelazeći most već nadala nekom susretu koji ih je iščekivao na drugoj strani.
Kad su mi se živci već priviknuli na činjenicu da ću čekati duže vrijeme, uočio sam prve u nizu sretnika koji su išli u suprotnom smjeru. U sivom hjundaiju je progmizala neka žuta obitelj. Svi i odviše slični međusobno kao da nigdje nisu žurili, možda su išli u kupovinu. Žena je nagnuta prema stražnjem sjedalu galamila na žućkastu dječicu premda su se ona činila puno mirnija od nje, a muškarac je polagano upravljao autom sakriven iza naočara za vid. Iza njih je nastala neka praznina u kojoj se nisu pojavljivala auta, činilo mi se cijelu vječnost, a niti ja se nisam pomjerao. Iščekivao sam već željno nove prolaznike kad se pojavio bijeli kombi kojim je upravljao ćelav čovjek. Pomislio sam da su ga zadržali carinici jer je izgledao sumnjivo. On je prosto proletio nekako nesigurno držeći volan, a odmah za njim je došao mercedes sa mlađim bračnim parom. Na njoj su se sijali zlatni lančići izdvajajući vrat iz cjelokupne pojave i nudeći ga nekako i odviše vulgarno svačijem oku. Govorila je nešto, a on je slušao. Kad su promakli zapitao sam se zašto sam pomislio da su u braku. Možda zbog mercedesa?
Pomaknuo sam se za nekoliko metara, međutim nedovoljno da bih bio zadovoljan. Živci su mi proradili. I da li je na mene izvršila presudan utjecaj dosadna kiša ili odviše predvidljivi životi slučajnih prolaznika, ne znam. Odlučio sam da se okrenem na mostu i vratim u Brčko. Prelazak mi je djelovao pretežak, zahtjevajući od mene nadljudske napore i žrtvu. Hrvatska se pokazala predalekom, ostavljajući u svojoj utrobi zaključanu i našu kuću i sva sjećanja koja sam se nekim čudom nadao obnoviti. Naravno da bi i ova moja posjeta po tom pitanju ostala neplodna kao i sve njene prethodnice, ali tko još usmjerava svoje sile samo prema sigurnim ciljevima. Obično samo nemogućnost u nama budi istinsku želju. Slavonska šuma crna i duguljasta mi je ostajala za leđima potopljena u savsku vodurinu do koljena.
Već sam bio u gradu, u blizini stana. Što raditi ostatak dana isplaniranog do u tančine? Slutio sam da je to pitanje riješeno ako se popnem uz stepenice, ako samo zakoračim u zgradu, jer ondje će moje vrijeme stati zarobljeno gradom za koji me ništa nije vezivalo osim neke rodbine važne samo po činu u obiteljskom stablu, a ne po osjećajima, ne po uspomenama. U takvom gradu ovaj stan je bio samo zatvor, ali nisam ga se mogao osloboditi premda sam to ponekad priželjkivao, naravno nikada iskreno. Ah, čemu to i spominjem. Jasno je da sve iskrene želje ljudi ispunjavaju, a ostalim izvršenje odgađaju zamarajući i sebe i druge sa njihovim spominjanjem.
Čim sam naslutio tople arome koje su prodirale ispod ulaznih vrata, osjetio sam olakšanje i kao pomahnitao, savladan nekakvim iracionalnim uzbuđenjem i vrtoglavicom, uletio u hodnik i zaključao za sobom. Naravno da je ta mjera bila i više nego nepotrebna u Brčkom, ali nepotrebno je i napominjati da o njoj nisam razmišljao. Tek zaključan u svojih četrdesetak kvadrata, počeo sam disati normalnim tempom, smirenih živaca.
Ne mogu reći da sam ikad bio sretan što se moja iracionalnost tako lako preslikavala u ritam mog tijela, ali isto tako se ne mogu pohvaliti da sam po tom pitanju ikad išta učinio. Sada sam znao da mogu skinuti jaknu i potpuno zaboraviti pokušaj prelaska mosta. To je već za mene bila daleka povijest, nešto u magli. Izuo sam i cipele teške od vožnje i nervoze, i u dva ili tri koraka preletio do kauča koji se crvenio u dnevnoj sobi. Ustreptala glava se odmarala na naslonu mekom kao grudi. Unutrašnjost mi je brujala. Morao sam poletjeti do kupatila gdje je stajala gajba piva. Sve u meni je tražilo hladno osvježenje, jedan mokri rasplet. I premda mi to nije bio običaj, halapljivo sam ispio flašu u par minuta a zatim se izvalio na naslonjaču dopuštajući umoru da prevlada u meni.
Međutim, kada sam već uspio potisnuti pokušaj prelaska u Hrvatsku, propalu ekskurziju u prošlost, kada sam otvorio oči sa željom da jedem, pogled mi je pao na hrpu ružičastih knjiga koje su virile iza kauča i stolića na kojem je bio televizor. Te zle knjige su u meni u trenu uspjele probuditi ne nervozu već jedan pravi bijes, a sve iz razloga jer sam znao njihovu sumnjivu sadržinu. Ono što su spretno krile na stotinama svojih sitno kucanih stranica je jasno opisivao njihov skupni naziv, njihov plastični imenilac koji se svodio na jednu potragu. One su tražile nešto izgubljeno, nešto ne toliko staro, ali zato vrlo dobro skriveno. I sve to ne bi bio problem, da ja nisam u svojoj osobnoj potrazi za sličnim blagom sve svoje sile ulagao u neplodne pokušaje. Zašto je moja prošlost ostajala magično odijeljena od ticala mog razuma, zašto su oni dani čiji je sadržaj bio preko Save ostajali blijedi i mutavi kada bi im se obraćao, a ja sam ih želio pronaći svježe kao nekada! I kao što sam ja u tom trenu bio na sigurnom odijeljen povorkom automobila i zaključanim vratima od opasnosti, tako su i moja sjećanja, činilo mi se, zauvijek bila na sigurnom rastojanju od moje znatiželje. Mogao sam ih gledati samo kako mi u daljini mašu, razmišljati o onom što su prouzročila, nabrajati njihove posljedice, ali začetke im nisam mogao pronaći. Ponekad sam, jasno, zamišljao tješeći se da ta sjećanja, da ta maglovita prošlost ne znače baš previše, da jo to bajka, ali težina naših svagdašnjih muka nam nikada ne dopušta da zaspemo ubijeđeni u tu ideju. Upravo ta svakodnevica nas tjera da joj pronađemo tajnu prethodnicu, da nađemo ono što ju je proizvelo, muči nas stotinama pitanja bez kraja, bez svrhe i mami maglama prošlosti koje koliko god da otkrivaju, toliko pa i više kriju od nas. I tada sam donekle bio i spreman da se svetim, da naložim jednu finu vatricu sa ružičastom literaturom, ali sam naravno odustao. Ipak su te knjige imale dvije izvanredne osobine: korice boje pudinga od maline i moje nesagledive simpatije.