. . .


Sa već jasnijom toplinom koja opeče zatvorske zidove počeše se razaznavati materijali od kojih je načinjena zgrada i posta to opet stvarno mjesto od kog se ponekom zna blago ježiti koža i pokraj kojeg prost čovjek prolazi ne obazirući se previše i svakako nešto hitrije koračajući. Nestade jutarnje izmaglice i neizvjesnosti, a oči napokon progledaše i srca se upališe sinoćnim žarom. Započe u unutarašnjosti spretno komešanje i probudi se sve živo, pa i radišni stražari, ne gubeći vrijeme, pohitaše do Markove samice ne bi li ga pospanog vratili u ćeliju još uvijek ponegdje vlažnu od sinoćnih vratolomija.
Vrata su se za stražarima zvonko zalupila ne ostavljajući momenta za nepotrebna pitanja koja bi dodatno zakomplicirala i tako napetu situaciju. Ostao je sam, nemarno bačen na pod, i u prvi mah mu i ne pade na um da se pomakne. Dlanove i koljena mu obli toplina od pritiska tvrdog poda na koji se njima oslanjao pa mu se od sve sile krvi koja je šiknula udovima vrati volja i on se osvrne polako, pa brže, čas na jednu pa na drugu stranu, ali ne zateče nikog te ispusti uzdah olakšanja.
Kad je vidio da je ostao sam u potpunoj tišini, uhvati ga neka nejasna raspjevana nervoza, neko pojačano titranje u glavi kao da bi odmah htio da se nešto dogodi. Ne čak ni nešto, pogrešno je reći, već zapravo sve, već toliko toga, toliko događaja, da ih u trenu međusobno nije mogao razlikovati što ga isprva čak i ushiti, ponese ga nekom vilinskom ljepotom dok ne pojmi da on to ludi. Koliko god da ga je brzo zahvatilo početno oduševljenje, tolikom ga je brzinom porazilo ovo shvaćanje, jer tako je to uvijek sa neobičnim stanjima. Razlika među ljudima, i to ona velika, se krije u njihovom slijedećem koraku, u postupku nakon što utvrde prisutnost te neobičnosti, postojanje jednog čudnog stanja o kojem nisu imali prilike učiti po primjeru. Jedna tužna i oštra crta se tada razapinje razdvajajući svijet na dvoje.
Naglo mu dođe misao da mu je jedino mjesto vani, da mora hitro otići sa tog mjesta, a lako meso kao potaknuto tom mišlju spremno da ju trkom preduhitri mu se poče razdvajati od kosti, kao da će istog trena sav prsnuti od nelagode i sušičavog gušenja. Suhi uplašeni dah mu je na trenutak zastao, zadavio se u dubini dušnika i on je onako polunagnut, kakav je ostao nakon što ga je stražar ispustio u ćeliju, jasno osjetio to ludilo, tu dopadljivu, prisnu toplinu koja ga sirenski vješto miluje po slijepoočnicama čineći da osjeti svaku izbočinu na koži i svaku nabreklu žilicu na čelu, draška mu napetu kožu izazivajući djevičansko crvenilo u valjuškastim obrazima i klecavu slabost u nažuljanim koljenima. Snaga mu je popuštala pa nemoćan pođe da se strovali na pod, ali se onda ipak žurno trže i blagi osmijeh mu izviri na lice prohujavši njime trkom. Kao da je neka nova, još nerazrađena ideja jasnije mogla biti izražena jednim grčem lica nego riječima ili postupkom.
Onako prestravljen, ogledao se oko sebe još jednom gotovo ne okrećući vrata, gepardovski brzo u potrazi za slobodnim prostorom u kojem bi mogao disati i razbistriti sluđeni um. Strah ga je vukao ka vratima, ali se tome ipak odupre sa ono malo prisebnosti što je u njemu preostalo te pokuša prstima napipati potencijalni izlaz stišćući sve što bi mu došlo pod prste i čujno škrgučući zubima. Mogli bi pretpostaviti da su njegove kretnje izgledale blesave i smiješne slučajnom promatraču, ali njemu je taj događaj trajao jednu čitavu sigurnu vječnost iz koje se pokušavao iščupati krećući se od jednog do drugog nesigurnog izlaza. Napokon ga je snaga izdala i on je posrnuo prema WC šolji koja je stajala u kutu ćelije nešto iza njegovog kreveta. Dohvatio ju je vršcima prstiju, ali nesigurno i vrlo slabo te se poskliznuo i gotovo upao u nju. Zaronio je laktovima u baricu hladne vode na dnu pa ga ono tekućine što je prsnulo osvježi i on se polagano poče vraćati jasnoj svijesti, poprimati svoj lik i one poznate osobine koje bi svakako znao nabrojati kada bi sam sebe trebao opisati ili predstaviti.
Osovio se na sve četiri i otresao glavu koju je prethodno dobrano namočio, a onda prevrnuo na bok i naslonio na hladni zid koji mu je vrlo godio, još više ga prizivajući u svijet onih budnih. Studen golog kamena od kog je bio napravljen temelj ga je smirivala gaseći žarke koje su tinjale pod bijelom kožom i mamila mu duboke uzdahe olakšanja iz grudi. Činilo mu se da je prebolio nešto bitno, vrijedno divljenja, ali nešto što nikako nije ostalo za njim, već se tek pojavilo nakratko želeći najaviti duži posjet. Otupjela čula su mu se polagano vraćala umirujući ga svojom majčinsko nazočnošću, sigurnošću svog šapata koji je zborio čisto premda još uvijek tiho, i kako je opet mogao obraćati pažnju na bolove i otoke, ranice i zareze koji su po sebi nanovo sijali uskličnike, privlačili pažnju pospanih očiju, stvori se pred njim kao iznenadna šuma skrivena kakvim nelogično smještenim brdom, kao malo blago zastrto kakvim komadom nečeg odbačenog i banalnog, komadom šperploče, jasna crna rasjekotina na lijevoj ruci. Bila je prilično široka, razapinjući svoj kanjon čitavom širinom šake i izazivajući stalnu peckajuću bol, ali ujedno i nekako draga, mila i vesela, kao premazana katranom, zaštitom koja je čuvala njenu bogatu unutrašnjost, jedan neobični svijet dubina. Krv je iz nje zaista sumanuto lila, ali on nije reagirao već je samo nježnim pogledom pratio i milovao ranjenicu, a slobodnom rukom stiskao izbočenu žilu pri zglobu,što mu se učinilo kao dobro. Ponašao se prema njoj, u tom trenu, zaštitnički kao prema kakvom nejakom djetetu, kakvoj oslikanoj porculanskoj zdjelici; tepao joj u sebi i obećavao skoro ozdravljenje ne mareći previše za sadašnje stanje, skrivajući joj izrečenu dijagnozu. Toliko je bio otupio u toj svojoj prenesenoj idiličnoj oazi da je i krv prestala liti i već počela stvarati grumenčiće ugrušaka koji su se nizali jedan za drugim, različitih veličina i nijansi jarko crvene, gotovo crne farbe. Marko ih je sve pažljivo, ispitivački pipao slažući ih pogledom u vrstu i trudeći se da ih ne otkine ili im učini možda što nažao, osjećajući da oduševljenje zna zgaziti ljepotu. Povremeno bi prst zavukao dublje u još uvijek razjapljenu ranu, ali bi se onda kao uplašen mirisa krvi i dubine do koje je dopirao, žurno povlačio i vraćao simpatičnim, sigurnim grumenčićima na periferiji, a oni su se i dalje rumenili samo za njega i zadovoljno praćakali iz neplodnog bjelila anđeoske ruke, kao ribe u kakvoj zarasloj bari.
Nakostriješio se kad je osjetio zvuk otvaranja metalnih vrata koja su pri tom čas šuštala, čas skvičala kao prase u klanju, ali je i dalje ostao na istom mjestu. Stražari su ugurali Zorana i Tonija jednog po jednog vrlo okretno i vješto, brzo zalupivši za sobom vrata od čega se sve vrlo protreslo.
Marko ih je letimično pogledao, i ne vraćajući se iz svog lutanja nastavio igru još svježom ranom na ruci. Zabavljao ju je klaunovski vješto prilazeći joj s leđa sa svakojakim vragolastim nadimcima, zavrćući joj klempave uši i njišući je na desnoj nozi, čineći je sretnom lažno vragolastim pošalicama. Blagim pogledom ju je gajio, pjevao joj pjesmice, a desnicom je i dalje predano milovao, cjelivao njenu uzvišenu patnju. Bila je to najvoljenija ranica na cijelom svijetu u tom pustom času.
Toni ga je ponešto sa zakašnjenjem opazio zgrčenog na podu, sklupčanog i opčinjenog u toj drvenastoj pozi i prišao mu lagano s leđa nesigurnim korakom, držeći se za otečene dijelove bolnog tijela, raštimovanog i krtog nakon sinoćne kanonade, iznenađenog u svojoj krhkoj običnosti. Sjeo je tik do njega ispruživši se na bok i pogledao mu niz ramena kao da razmišlja bi li ga obujmio oko vrata ili ne, ali mu šake ipak ostadoše mirne uz tijelo. Pregledao ga je polagano i uočio nekakvu mršuljavu pojavu, koščatu i nejaku, vrlo lomnu za svoje godine koje su se tek kod prisnijeg promatranja vidjele nešto bolje. Bile su tu i izrazito plave bolničke vene na duguljastim rukama koje su izrazito štrčale na mat-blijedoj podlozi i blago njihanje trupa koje je pratilo ritmičan tok misli. Odsutnost objekta promatranja je godila Toniju pa se potpuno opustio i zauzeo nešto bolju pozu ne bi li si što ljepše udesio trenutak i uopće čitav doživljaj. Skliznuo je nešto bliže podu istovremeno obgrlivši nogu kreveta rukom na koju se potom naslonio obrazom. Na lice mu izađe smješak i on se potpuno umiri, a da se za sve to (ipak primjetno) vrijeme Marko nije ni pomakao mutavo tuleći u mjestu uz one iste kružne pokrete kojima su mu prsti obilazili oko rasjekotine.
Gledajući ga tako umirenog i čudnog, desi se gotovo da preko Tonijevog oka zatitra lagana traka suze, ali sve to mine za čas i on si stade strogo racionalno tumačiti ono što gleda. Uhvati se ponajprije u koštac sa pridjevima, sa značajkama koje bi mogao izdvojiti i pripisati dječaku, ali ubrzo zastade kao ošamućen i začuđeno ustvrdi da mu na blesavi um pada jedino ... pomisli samo - dobar. Osmotri Marka još jednom, malo podozrivije, malo se izravnije zagledavši u to što čuči ispred njega i rezultat ostade potpuno isti. Smiješnog li i banalnog opisa za jednog čovjeka. Zar dobar! Kako prosto i otrcano, neprilično, čak vulgarno. Ostao je zatečen kao da je pred sobom ugledao proljetnu livadu među čijim travkama vijore jedino cvijetovi maslačka. Zausti da nešto kaže, da zatraži neku potvrdu ili negaciju ovog svog otkrića, ali se istog časa povuče pomalo postiđen, pomalo ljutit na sebe što je počeo o ičemu razmišljati. Javi mu se gađenje zbog blage dobrote kojom je govorio svaki blijedi komadić dječakovog tijela i zbog činjenice da je ta neobična dušica od sveg spektra ljudskih osobina uspjela prisvojiti tek onu pothranjenu odgojem, tek onu najmalokrvniju, onu podaničku dobrotu koja vrijeđa svako iole istančano samoljublje, koja ukazuje na manjak osobenosti i suvišak sveg onog drugog, oprečnog osobnom štimungu i duševnim titrajima koji žele da se ispolje na nekom ili nečem. Tek dobar. Dosta!
Grlo mu se zažarilo, a da nije dospio izgovoriti niti jedne, da nije izustio glasa. Tad mu se pogled opet nađe na Marku koji je nesmetano milovao ruku nedotaknut njegovom burom i ognjem i on se opet smiri kao da se ništa i nije desilo, kao da mu ljevica nije na momente zadrhtala željna dječakove guše, željna njegovog kršćanskog vriska.
Iznenada se Toni sjeti svog života prije zatvora koji kao da se okončao prije čitav vijek i nije vrijedio pišljivog boba prema onome što je od njega pamtio. Ponijele su ga one preostale uspomene i pronašao se na trenutak srodnim dječaku koji je bio tako iskreno bolan tu pred njima. Ruka mu je instinktivno poletjela prema Markovoj ruci i pridružila se poremećenom milovanju rane koja je već odavno zacjelila.
Marko ga je tek tada tupo pogledao pitajući se što taj neznanac hoće sa njegovom rukom, njegovom najdražom. Bio je zatečen Tonijevim istupom tako nekonvencionalnim i rijetko doživljenim. Kada je Toni primjetio njegov upitan pogled, morao je progovoriti premda mu je tišina tada više odgovarala.

Oznake: zatvorenici, nastavak 8

DRUGI DAN


Nad zagasitim crvenilom zatvorskih cigala i sitnim, ponešto nelogično razmještenim dimnjacima iz kojih se protezao tanak vodoskok dima, koji se nakon određene udaljenosti sasvim gubio, steralo se jasno plavetnilo prve zore. Posljednji šuštaji noći i prvi glasovi dana su dopirali tek iz one neposredne, proste prve udaljenosti, a sve podalje od ljudskih čula je ostajalo tajno i nedostupno. Kao da se i cijela priroda urotila da učini čitav jutarnji doživljaj što bliži snu, da izbriše jačinu utisaka koji bi samo nepotrebno opteretili pospanog prolaznika i produži, makar lažno nastavi ono ostavljeno pod plahtama vrućim i zgnječenim.
Stubovi magle su se zadržavali još tu i tamo ali su i oni, već zadnji put opomenuti, morali iščeznuti i napokon poći ka visini razrijeđujući zrak pregust za življenje. Pod nogama slučajnih, nemarno razbacanih, još klonulih prolaznika oglašavale su se orošene grančice i melodije kojima ječe gradske istrošene staze. Stenjale su kapije, žalile se i cijukale kao žedni ptići, tek napola škrto otvarajući svoje limene kljunove. Svijet je pokunjeno jurcao za svojim poslima tuleći si u drvenaste brade pozdrave upućene ponekom jutarnjem poznaniku i samo su jasne, metalne replike dvaju lokalnih vrana prekidale taj uobičajeni žamor.
Kada su se već svi pomenuti vjesnici umirućeg jutra pojavili, sasvim je nevjerovatna djelovala mogućnost kakvog iznanađenja, ali baš kao što ljepotu razgovora zna zasjeniti kakva istina, tako se i taj događaj umetnuo već u završen goblen ocvalog jutra. Ne želeći se pokoriti poznatim jutarnjim obrascima, nešto podalje se jasno nazirao rezak i potpuno stran zvuk okovanih kopita na uglačanoj asfaltnoj podlozi, a nedugo za njim su dokasali konj i drvena seljačka kola bez stranica. Kompozicija je bila pogonjena vještinom ozbiljnog, sasvim predanog starčića; međutim, po svojoj nevjerovatnosti, odajući dojam da su pogonjena rukom crtača karikatura. Mlado konjče se ponosito isprsilo zanemarujući svu bujicu govanaca tako prisno slijepljenih sa njegovom smeđom dlakom, tegleći za sobom djedicu ogrnutog teškim kožnim retro ogrtačem preko ramena i nezaustavljivo jureći nepotrebno velikom brzinom. Prolaznici su im u čudu priskrbili poneki neprocjenjiv jutarnji pogled, poneko zažareno oko koje bi se zaigralo pitanjem otkud to kljuse i njegov olinjali gonitelj, da bi zatim spretno nastavili dalje smotavši iza kakve ograde ili okrnjenog kućnog ruba.
Vesela karavana je odmicala ulicom žureći u svom smjeru, ostavljajući lepršavu povlaku od najsitnije prašine i tek neznatnu jeku koja se ubrzo stišala u očekivanju novog vala cipela. Sa njihovim skretanjem i nestankom otopio se posljednji jutarnji led, a predstojeći događaji postali izvjesni i poznati svakom.


. . .


Ogromne željezne kante smeća su se počele prazniti bljujući svoj gnjili sadržaj sa prvim znacima sigurne jutarnje svjetlosti, sa prvim pokušajima stidnog sunca da se umili taštoj zori. Lupanje kovine o kovinu, glagoljenje nemarno puštene vode u kuhinji ili nekoj od kancelarija, bunovna škripa kreveta pod težinom nevoljkog čovjeka i niz drugih šumova su remetili noćno zatišje. Svi silni mirisi, gotovo nevidljivi danju, jutrom su se bunili, bili još jaki u naletu, a i zvukovi, slični njima po naravi, su im dolazili u pomoć. Hrana spremna za pripremu, ali i ona odbačena, spremljena u otpad je gotovo bez napora dolazila do ljudi dražeći im nozdrve, oplakujući još nesvjesne uši. I da su svi oni ljudi, istjerani iz svojih gnijezda, imali sluha za postojanje i želje jutarnjih mirisa i glasova, mogli su svjedočiti jednoj neobičnoj skladbi satkanoj iz elemenata nepoznate vrijednosti. Jednom umjetniku ili čak još prostije, besposlenom čovjeku, bi takvo jutro moglo značiti mnogo, upravo svu onu ljepotu i živost koju inače priželjkujemo od života, naime jasnoću koja nam je prečesto nedostupna kad nešto prohuju, kad o umrlom događaju razmišljamo naknadno, prizivajući ga u svojim slijepim sjećanjima.
Bio je to siguran znak za Marka, Tonija i Zorana da je okončano njihovo iscrpljujuće noćno bdjenje u samici koja je ustvari bila tek običan, često pregrađivan i doziđivan sobičak nevješto zakovanih letava na prozoru spremnom da propusti svaki vanjski događaj, skromnih dimenzija možda više prilagođenih stanovanju kakve lutke nego odrasle osobe. Promrzline su ih kroz taj varljivi sat golicajuće hladnoće i najavljene topline polako stale napuštati pa se javiše prvi bolovi iz nutrine modrog mesa na butinama, pomalo i neizdrživi, pretupi za jednog slabog čovjeka. Marko je jedini od njih trojice uspio odspavati nekoliko sati sklupčan na podvostručenoj spužvi ispod prozora zahvaljujući potpunoj otupjelosti, užasnoj degeneraciji živaca koja ga je uporno pratila, dok su Toni i Zoran proveli sate u tihom kruženju od kuta do kuta svojih samica. Hitre noge zaularene zamišljenom glavom su ih nosile od jedne do druge strane prostorije, a oči se gibale čas dolje ka masnim spojevima podnih dasaka začepljenih dlakom i pljuvačkom, čas gore ka nevidljivom stropu koji je misteriozno nestajao u beskonačnom, onako posve neosvjetljen, upitan. S vremena na vrijeme bi obojica odlučno ispravljali ukočena leđa zabacivši ozbiljnu glavu dobrano unatrag i tako ponavljali, mrmljali si nekakvu misao, odluku (što li) u njedra nesvjesni svog tijela i nemoćni da ga smire. Noge su neumorno kružile da bi se tek ponekad smirile dovoljno dugo da glava dohvati bar tren isprekidanog, deformiranog sna. Tada bi se nanova ustajali svježiji nego ranije, u novom pokušaju da razaberu stvari. Silili su se i upinjali sve snage da iznađu neko pogodno objašnjenje, da si obrazlože zašto, ali su sve te sile ipak ostajale jalove, sasvim uzaludne sve dok ih konačno ranojutarnja prigušena tvornička buka i iznenađujuća studen prijelaznog godišnjeg doba nisu primorali na mrtvački počinak.
Najpodmukliji dio naprezanja se skriva u činjenici da nas ono pri nervoznim stanjima organizma uvijek udaljava od bilo kakvog rješenja.

Oznake: zatvorenici, nastavak 7

Nakon par minuta zatvor se opet umirio i cijela strka je naglo pala u zaborav. Događaj koji je maločas djelovao golem, već tren poslije je nestajao iz pažnje zatvorenika, koji su se po pitanju održavanja pažnje pokazivali revnosnim kao gledatelji reality emisija.
Krevet je oštro zaškripao dok se Marko iznova namještao u idealan položaj, spreman da se posveti svojim snovima koji su maločas bili upravo agresorski neuviđavno prekinuti, razderani nezanimljivom bukom i oštrim dodirima za koje on zaista nije mogao odviše mariti. Zar je trebao izgubiti toplinu slatkog kreveta, koji ga je domaćinski prihvatio, radi svađe ili razgovora? Volio je uživati u snu od kad je znao za sebe i samo se u iznimnim prilikama moglo dogoditi da taj nije mogao zaspati. San mu je bio kao dugo očekivano putovanje, prividno varljiva i opasna igra sa obećanjem povratka u sigurno skrovište, pod zaštitu dobro poznatog buđenja. On ga nikad nije umarao, tražio ono moguće i nemoguće, dosađivao postavljanjem pitanja, tražio razumijevanje za donesene odluke i postupke, očekivao nekakvu konačnost. U njemu nije bilo napora niti nepromjenjivosti već samo redanje uljuljkavajućih poluistina, gipkih umnih nadražaja koji bi lagano vitlali njegovim tijelom, baratujući njime sa sigurnošću gutača noževa u ophođenju sa svojim nesavitljivim, čvrstim objektom i sve to uz lagodni dojam krajnje proizvoljnosti koja nije odgovarala prikazanom činu, nije stajala s njim u suživotu, već ga nipodaštavala, činila čudnim i blesavim kačeći mu sobovske rogove o glavicu. Ne, snovi su ga podržavali i u dobru i zlu, zdušno prihvaćali svaku odsanjanu želju, svaku majušnu konstrukciju duše i tijela, davali mu sve ono što je on tako nevoljko sam pružao drugima i to gotovo ne tražeći ništa za uzvrat, ništa sem nekoliko pustih, oduzetih sati već mu, naprotiv, poklanjajući određenu bezazlenost u igranju faktima, minijaturnu stilsku nasladu i izlet u baratanju krupnim pojmovima. Djelovalo je toliko božanski, tako skladno stojeći bok uz bok sa njegovim rascvjetalim samoljubljem da je zasigurno bilo đavolskog porjekla, ali fino upakirano i paradnih, potkovanih kopita; nastrano i slasno, dostupno i bezgranično.
Maštajući o bezbrižnostima koje će mu priuštiti snene igrarije, iznenadile su ga neke crne misli, ophrvale i stisle u obruč vješto koristeći svoj iznenadni dolazak. More su se redale jedna za drugom, nadvisujući se, ručeći dubokim glasovima sa ruba svjesnog. Opet im se morao predati. Ta je kapitulacija bila dogovorena već odavno, potpisana povremenom, čak pomalo neprirodnom blagošću njegove duše, nekom dražesnom vodenošću crvene plazme koju je tiskalo njegovo srce. Opsjele su ga dobro poznate utvare sa kojim se borio (činilo se) od dana kada je došao na ovaj jarki svijet isparenja kanalizacije i mirišljavih zumbula. Međutim, razloge za stara neprijateljstva mi obično ne znamo kada dođe trenutak da ih kažemo. Te razloge možemo nakon određenog vremena samo osjećati. Želeći da ih opišemo mi možemo samo tapkati u mraku.
San ga je napokon potpuno obuzeo.
Odjednom igra u veselom kolu s majkom slijeva, ocem čeono, ženom u zagrljaju tik uz njegov topli bok... Svi se blago smiju, glave im se ljuljaju, drmusaju kao opijene morskom bolešću ili možda slatkim vinom; razigrane im bore titraju oko usta rastapajući se u spektar boja meda, oštre sjene poskakuju na odjeći i komadićima otkrivene kože tvoreći kazalište sjena od čovječijih pojava, a u pozadini ni manje ni više nego Eine kleine Nachtmuzik dopunjujući grupnu sliku. Idilično kolo, naoko inspirirano samim muzama, koje se izvija kao obojena papirna svatovska traka praveći utore pa onda izbočenja, koja se pravilno izmjenjuju, kao i sjena koja počiva na njima.
Ali mrak je među njima, čudan oku nevještih i onih napadno moralnih, ali njemu znan, blizak gotovo kao i ostali prisutni, jasan kao mati, kao otac, razlučiv kao noć i dan. Mrak i povremeni traci svjetlosti, uobrazilje ili zbilje tko bi to znao.
Svi se smiju polutiho pa glasno, pomaljaju im se svijetli zubi među prokrvljenim mesom kao da su tovljene guske razbacane po mutnom kanalu. Klinci sada već nesnosno ciče veseleći se novim igračkama; do njega dopiru uzvici „Tata, ti si najbolji!“. Nakon tih riječi usta im se i dalje nastavljaju pomjerati dajući samo nagovještaj izgovorenog što on nikako ne može da čuje (a napreže se), i prema neskladu između dječije svijetle plahovite puti i poza koje im usnice zauzimaju čas za časom, naslućuje se da izgovaraju riječi odraslih ljudi. Kao da rumenilo tih usnica do usijanja zagrijavaju rečenice: „Osjećam u blizini tvoju toplinu.“ ili „Pa znaš da mi je u pameti samo čas kad ću ti pod prstima osjetiti usne, a zatim i prsa!“ Srce mu se steže, grči, otkazuje osjećajući taj nesrazmjer.
Ali i on pleše zajednički s njima u kolu. Ženina kosa neometano poigrava u slobodnom prostoru među njima i ponešto među njegovim prstima, ali on ipak nije sretan. Kako bi i bio u takvom trenutku! Kako oni mogu biti sretni? Jesu li oni uopće ljudi? Übermensch! Gade mu se, i eto čim ih pogleda, zirne im u razrogačene oči koje mirno skaču u nametnutom ritmu, ugleda značajnu novu nijansu, promjenu koja ih jasno odaje, ali samo na tren i već je to za njim, pa napokon to su mu roditelji i on ih voli. I on je roditelj. Nema odustajanja niti bježanja od obitelji, od svojih voljenih, od ljubljene gomilice bića koja igraju u kolu. Oni su jedini, zakon, oni su ta slijepa vlast koju jedino priznaje i kojoj plaća svaki danak. Njima se žrtvuje, zbog njih pleše pa čak i na ovaj tako tužan... zbilja previše tužan dan. Evo sada je i mala zaplakala. Zašto plače? Zašto je tužna kad ima sve! Ćudljivo dijete, zaista. Treba joj kupovati manje igračaka jer postaje odviše razmažena, pekmezasta. Da, to ju zasigurno kvari, all that fucking Barbie.

I´m a Barbie girl in a Barbie World...

Čudan zvuk grebanja iznad glave ga nesnosno iritira i neprestano se pojačava sve jače prkoseći njegovom strpljenju. Sada postaje već toliko glasno da nadglasava Mozarta i Barbieworld koji zajedničkim snagama muziciraju. Skup prestaje plesati.
Marko se budi u sjedećem položaju, tek nesigurno naslonjen na oblu, željeznu nožicu kreveta dok ga stražar nervozno gurka pendrekom kroz rešetke. Polako se vratio u stvarnost nejasno shvaćajući stražareve silovite riječi koje mu ovaj upućuje već vidno iznerviran njegovom beskrajnom usporenošću. Napokon su se uspjeli uskladiti i Marko mu u kratkim crtama odgovara na pitanja o tučnjavi u ćeliji nakon čega stražar odlazi ostavljajući ga sada već potpuno budnog.
Ustao je i kroz prozor ugledao spokojne zvijezde na nebeskom svodu, poredane njemu neznanom logikom. Misli mu hrle samo prema onom kratkom snu. Kratkom, ali svesadržećem. Snu njegovog jadnog života. Gdje su sada njegovi! Mrze li ga i sada, još uvijek. Prisjeća se scena sa suđenja i maminih suza, očevog svjedočenja, ženine skrušenosti koja je zasigurno prikrivala samosažaljenje, njihovih svirepih ruku, baš onih ruku koje su se nekad nemilice otimale za trenutke milovanja njegovog potiljka obraslog svilenim dlačicama; njegovog nemirnog drhtavog srca koje se cijelo vrijeme ritalo i propinjalo potkopano jamama nejasne savjesti. A on? Tko je on sad kad ga se oni odriču(?), oni čija je sreća još nedavno, toliko skoro da je jasno mogao odrediti taj trenutak u sjećanju, tako snažno ovisila o postojanju njegove sreće.
Zatvorom je prohujao jedan težak zvuk, jauk bolovima izvitoperenog utopljenika, borca za život i zagriženog gutača pilula. Bila je to cjelovečernja agonija Marka Pleha, ona pobuna koja okreće leđa novom a zaziva plačnim glasom ono što prolazi. Viknuo je iz sve snage razdirući suho grlo patnjom i nepromjenjivošću svojeg traljavog danas, okačen rukama o crne rešetke na prozoru i buljeći netremice, neposlušno u jasno zvjezdano nebo koje mu je šutjelo u lice izlažući bludno sjetnu ljepotu svoje sigurnosti, stajaću umirujuću ljepotu svog mraka rasporenog kratkim bljeskovima dana u koji nije mogla ući nikakva strana čestica, ni naznaka kakvog uljeza. Znao je samo za pitanje i tupu bol koja se nije dala istjerati iz umornih snenih prsa, iz glave prenapučene od želje i htjenja. Visio je tako sekund, dva ili vječnost očekujući neku promjenu, urličući i dalje istom nepopustljivom upornošću i ljubomorno gledao u staloženi skup zadovoljnih i smirenih zvijezda okupljen nada njim.
Svjetla u hodniku su se napokon popalila i u ćeliju su utrčala dva stražara. Viknuli su da siđe, ali Marko nije popuštao stisak. Jedan ga je udario pendrekom, a drugi zapovjedno ponovio da odmah pusti rešetke. Urlanje je nastavljeno. Stražari su bjesno svukli Marka na pod i stali ga šutati čizmama ne štedeći njegovo slabo tijelo sve dok se nije onesvijestio.
Smirio se i potom bio prevučen u samicu kako bi se do jutra mogao vratiti u kolotečinu zatvorskog života skupa sa cimerima. Pred njima trojicom je stajala duga, bolna noć, ali to im nije smetalo ili točnije nije moglo smetati jer su njihove otečene butine, natučeno meso, polupani zglobovi usitnjeni do zrna pijeska i napuhana koža zahtjevali prateću otupjelost misli. Ranjeno tijelo je uškopilo nervozni duh i prisililo ga da se spusti, prizemlji u bolećive nizije poznate svim živim čineći da se toplina uzbuđenja koja se poigravala njima polako ugasi.
Svjetla su se opet pogasila uz zlokoban zvuk sirene koji je upozoravao zatvorenike da je nijemo vrijeme spavanja došlo po treći puta te noći. Mnogi su se još dugo nakon toga nemirno prevrtali u svojim škripućim, istrošenim krevetima čudeći se pomalo naivno ovoj trojici luđaka koji su im priuštili nezaboravan prizor, a ponajviše se čudeći Toniju kojeg su upoznali kao samozatajnog i oguglalog na sva zatvorska zbivanja. Ovakva njegova, odviše glasna reakcija ih je sve začudila i po tko zna koji puta dokazala da je u život sve moguće i svi obrati, pogotovu oni egzotični itekako dozvoljeni, možda i bitno potrebni, lijepi i ipak dragi srcu.
Napokon, kada se ona prirodna, dostatna znatiželja zadovoljila, kad su se izmjenili svi oni bitni, neophodni pogledi i zavirivanja u susjednu ćeliju nabijenu znojem i patnjom ljudi su se primirili. Oči su se sklopile, nabrekle, umorne i teške; usta se zavezala, a misli okrenule ka sebi, ka svojim problemima toliko bitnijim od ovih maločas prikazanih. I tako su zatvorenici pospali istodobno, gotovo pomrli na svojim počivalištima.

Oznake: zatvorenici, nastavak 6

Proveli su par trenutaka u tapkajućoj, frigidnoj tišini ispunjenoj uvlačenjem nikotinskih para i ispuhivanjem istih, a onda se Toni predomislio. Birajući između dva moguća rješenja, prve i druge očigledne istine ipak je prigrlio ovu prvu više joj vjerujući nego znajući da je ona, baš ona ta prava. A kako je odluka bila naprečac donesena, pogonjena snagom jedne očajne nade, tjerana moćima samoće, tako su i slijedeće riječi požurile da je podrže i podupru njenu krhkost. Jednostavno mu se više nije ostajalo po strani u slatkoj borbi koju je Zoran vodio sam sa sobom i u želji da malo razmišlja i o tuđim životima, da se u njegovoj glavi nakon dugo vremena raspravljaju tuđe nevažne brige, on se umješao gotovo nasilno, željno, mučki, baš onako kako je pretpostavljao da bi Zoran volio, iznenadivši ga u času kad je ovaj to najmanje očekivao. Potreba za realnim, za razgovorom koji nosi neizvjesnost i mogućnost ugode i iznenađenja, događajem koji se nečim bavi i rješava stvari ga je jasno usmjeravala u smjeru Zoranove naivnosti, tapkala ga po ramenu šapćući mu da je pravilno zaključio. I odjednom se on pokazao spremnim da hinjeno suosjeća, da se uživljava u tuđe, možda i zamišljene patnje, da strepi zbog dječakovih neprirodnih strahova.
- Nemoj praviti budalu od sebe. - izletjelo je pomalo zaplašeno iz Tonija, kao uvod koji je nestrpljivo pripremao razradu - Što se kidaš!? Patnja je za mlade najveća glupost u koju se mogu upustiti! - rekao je Toni u već pomalo uznositom, ponešto ljutitom izljevu svoje nepraktične ćudi, a opet donekle odsutno i nastavio nešto manje poletno, čak sjetno - ... a opet tako prirodna i svojstvena za tu životnu dob...
U njemu su se mijenjala stanja i stupnjevi suosjećajnosti, ponekad sasvim blagi, neprimjetni a zatim granično nervozni, spremni da pređu u konkretnu akciju. Bili su to njegovi odgovori na situaciju koju bi prije u prolazu rješavao, a sada ga je mučila, pomalo slatko ali ipak unoseći nemir i nesigurnost u riječi.
Zoran je gotovo trenutno napravio korak unatrag, odskočio preplašen pred prijetnjom riječi koje su bile pomalo na tragu njegovih misli, onakvih kako ih je sebi predstavljao, a zatim i vrlo čudnih, neobičnih i recimo neprimjerenih. Uostalom, zbunile su ga jer svi mi ipak prije svih istina povjerujemo u istinu da smo dobri, ili čak da smo najisparavniji među ljudima. Zinuo je prvo ka podu od koji se postojano odbijala jasna svjetlost žarulje privlačeći zalutale poglede, a potom u Tonija koji ga je pozorno posmatrao očekujući nekakvu reakciju, odgovor od dragog i dugo očekivanog sugovornika koji je sad, eto, igrom slučaja stajao pred njim. Zbunjenost im je otežala glasnice i paralizirala misli dopuštajući tišini da se odomaći među njima na nekoliko sekundi. Toni se u nedoumici nasmijao, a Zoran je kao potaknut time viknuo glasno, doduše na kraju i ne više onako pretjerano, ne onako kako bi to učinio inače, već više poluglasno, sa zadrškom i nekim dužnim oprezom, bez prevelikog naprezanja, sebi u bradu.
- Što ti znaš o čemu ja mislim! Tko te pitao za komentar, šljame ljudski. Dijeliš savjete, popuješ, ha. Trebao si možda i neku suzu pustiti da sve dobije osobnu podlogu. Radi povezivanja. Mustra si nema što, ali još samo da ne znam takve kao ti i možda bi... možda,... - zastao je na trenutak neodlučno, okrenuvši se prema prozoru na drugom kraju ćelije, a onda dovršio ono što je maločas donekle, samo nejasno nakanio izreći, ali nešto tiše, promuklo, već izmoren nenadanim naporom koji je uložio - Hvala na cigari, ali to je sve što mi treba. - primakao se bliže prozoru fiksirajući ga pogledom kao da bi najrađe iskidao rešetke na njemu samo da ima snagu kakvog poluboga ili barem gorile.
Toni je pričekao nekoliko nužnih sekundi odgađajući sve one različite odgovore, nastavke pokrenutog događaja koji su mu se u tim časovima vrzmali glavom. Svi su mu djelovali podjednako lijepi i prigodni, ali bilo je preteško odlučiti se. Želio je miran rasplet, nikako divljaštvo ili možda vulgarne ispade koje je bez pol' muke mogla izroditi ova situacija, tako da se strpljivo povukao i sa određene udaljenosti, prilično stišanim, taktičnim glasom odgovorio.
- Vidim da si se raspitivao o meni, ali ne mari ništa. Ne uzimam ti za zlo i ja bih isto učinio da sam znao da ćete danas vas dvojica uletjeti ovamo. - nastavljao je Toni mirno, precizno rastežući začetu temu, naslućujući skriveni smisao netom izgovorenog i ne dajući Zoranu povoda za nove ispade - Već znaš toliko toga o meni. Sigurno me procjenjuješ; negativac sam i otpadnik. - izgovarao je mirno te riječi, razdvajajući ih jasnim razmacima kako bi dobile na težini, na logičnosti, a zatim je izmijenio ritam i nastavio nešto žustrije, odsječenije se izražavajući - Licemjerno je prosuđivati me prema djevojkama i ženama koje su se kurvale za moj račun. Znaš to! - ne želeći izvesti nekakvu moralizatorsku seansu o svom prošlom životu koji kao da se zbio nekom drugom, Toni se pokušao ispraviti opisujući sebe i djevojke kojima se tako dugo bavio - Posmatrao sam sve te curetine vrlo dugo, još puno prije nego li mi se poslovna ideja vezana za njih izrodila u glavi. Gledao sam ih noću dok izlaze kamuflirane a očigledne, vrlo komične, dok izgubljene marširaju gradom. Najljepše bimibivalo kada bih vidio kako se cijela njihova patnja i nedoumica sabija, sa poletom okupla oko tjelesnog bića, oko prostog i svesrdnog čuvstvovanja udovima dajući utisak da su ostali aspekti čovjeka odumrli u njima ili bar toliko zakržljali da ih se i ne treba spominjati. Uslijed sveg tog kruženja i hoda ulicama koji su mi je ostali nerazdvojno združeni s njima, znao sam im na licima pročitati poneki odsutan pogled koji bih znao nalaziti i na sasvim drugom mjestu, na licima domaćica i majki, koje ostavile svoje kućanske poslove nedovršene radi kakve neodgodive obaveze. Ta se zabrinuta odsutnost i na njima znala ugnijezditi, dajući im neka tuđa lica koja su čovjeka mogla zaplašiti. - nakon kratke stanke u svrhu obnavljanja sjećanja on nastavi - Iz nekog razloga sam naročito upamtio jednu onisku cigančicu sa kratkom paž, sa vojničkom frizurom upadljive narandžaste boje. Pogled joj je, dobro se sjećam, nosio nekakav čudan bezobrazluk, a na nogama je uvijek imala crvene poluduboke čizmice. I kad go0d bi se mimoilazili ja bih morao spustiti pogled među njene butine gdje joj hlače nisu nikada stajale zategnute, već su se nekako upadljivo odvajale od nogu, samo ondje, kao da ispod njih stalno izbijaju nekakvi mjehurići stvarajući zračne čepove. Nakon nekog vremena sam zaključio da je to vjerojatno tako zbog čestog skidanja i oblačenja, uslijed kojeg se odjeća opusti pa izgubi izvorni oblik. - i smijao se veseo zbog sjećanja na cigančicu sa zračnim čepovima među nogama.
- Zašto mi sve to sad govoriš? Kakve to veze ima sa mnom! - rekao je Zoran potiho, kao probuđen i vraćen u normalu, već pomalo pomiren sa sobom i primjetno opušteniji u Tonijevom prisustvu - Daj mi još jednu, molim te... i oprosti što sam maločas bio nagao. - rekao je uzimajući novu cigaretu - Inače nisam takav, ali eto... valjda se sve nakupilo. Nije ni sve ovo tu baš posjeta rođacima. - nasmijao se kao za sebe tek letimično pogledavši Toniju u oči - Reci mi, kako si završio ovdje? Nisi valjda ubio neku od svojih curica!?
- Pa što i da jesam. Što onda!
- Ah, valjda ništa. Ovdje smo svi ionako isti. Osuđeni na bezgrešnost na par godina, zato što smo prije odviše griješili. Nego zbilja, što je tvoj grijeh? To nisam uspio saznati od stražara. - nastavljao je uporno, ne dopuštajući da ga Tonijeva iznenadna direktnost u nastupu zbuni.
Izvana se čulo udaljeno žuborenje grada, krici i riječi proslijeđene među poznanicima, isječci nečijih života koji su se kretali slobodni, neobavješteni o onom što se zbivalo u ćeliji broj 8, i sve to dok se Toni odgađanjem odgovora nastojao izvući iz klopke Zoranovih caklastih očiju koje su napokon željele da surađuju. Odjednom je bio spreman da razgovara, da se interesira za Tonijeve poslove, raspravlja o ovom i onom, i možda je Toni to do tada i želio postići svojom strpljivošću i beskrajnim obzirom prema njemu, ali je odjednom proradilo ono njegovo pomno odnjegovano čulo koje ga je odbijalo od drugih, fina kamuflažna opna nesposobna za stalnu pažnju. A osim toga, naglo ga je snašao i neki umor koji mu je otežavao jezik odviknut od osmišljenih konstrukcija i razgovjetnosti.
- Recimo da me ovdje dovela providnost. Možda sve zbog toga da upoznam vas dvojicu. Šta kažeš!? - preko Tonijevog lica je preletio neuvjerljiv mudrijaški osmijeh koji je brzo zamijenila hladna ozbiljnost, opijajuća pozornost lica - Samo sam vas morao malko duže čekati. Bijednih 5 godina. Sitnica. - pokušavao se izvući ne pribjegavajući mudrovanju već očekujući da će se Zoran sam povući, možda postidjeti svoje izravnosti, ali se prevario jer je Zoranov upitan pogled i dalje uporno tražio odgovore, kao da ne shvaća da ih ovaj nevoljko daje - Dobro, kad si već uporan, reći ću ti, ali uopće nije zanimljivo kako ti to možda misliš. - povukao je još jedan dim spremajući se da izrecitira svoju priču, kao kakvu zanimljivu zgodu koju je prisiljen prepričavati po stoti put, nakon što se uvjerio da je ona neophodna za nastavak susreta - Zatvor me je dopao, ustvari, pukom slučajnošću. Prije nekih 6 godina sam upoznao jednu curicu. Strašno je pušila kitu; cmoktala je usnama dok je to radila. Odmah mi se svidjela pa sam joj predložio da je pustim u promet. Izravno, bez okolišanja. Tek je bila došla u grad, školovala se, ali je imala životinjski talenat za one stvari, i dobro je to znala. Kako su joj očajnički trebale pare, i to u većim količinama, pristala je. Nije tu bilo nikakvog nećkanja. Neko vrijeme je sve išlo glatko sa njom. Bila je najbolja. Sve je naučila za par mjeseci i pretvorila se u pravu profesionalku. Žene su takve, iznenađujuće obične dok djeluju nedokučivo. I onda se otrgnula. Nisam je više mogao kontrolirati. Sa nekom drugom bih možda postupio obazrivije, ali ona mi je ipak bila draga i nisam razmišljao. Odveo sam je jedne noći na piće da joj objasnim kako stvari stoje. Popili smo par pića, a ona je odjednom počela histerizirati. Tražila je svoja prava; rekla mi da sam tiranin bez duše. Plakala je kao kakav djevojčurak. Nakaradna scena. Ljudi su nas gledali naslućujući o čemu pričamo, a onda sam ja planuo. Izvukao sam je iz kafića i na parkiralištu joj opalio nekoliko šamara da je probudim iz transa. Sve se još samo pogoršalo. Nakon toga je klekla na koljena na sred ulice. Urlikala je toliko da sam ju počeo šutirati nogom. Znao sam da se situacija lomila u tim trenucima i da je bilo najbolje samo otići i ostaviti kuju samu. Glupača! Kako bilo, to su vidjeli neki prolaznici i pozvali policiju. Mala je sutradan, u stanici, tražila mamu i tatu. Optužila me za podvođenje, napričala svašta i eto me sada ovdje. Skenjala me maloljetna nimfa. - dovršio je Toni i sam se bez zvuka smijući svojoj naivnosti i odsustvu razuma u tom trenutku.
- I koliko ti je još ostalo za odrobijat? - nastavljao je Zoran, i dalje se interesirajući za priču u koju je pomalo sumnjao.
- Još 4 godine i 102 dana ako me ne varaju zarezi na zidu! Ponekad se zabrojim pa zaboravim označiti dan, a nekad u jednom danu odvalim pet. Čari senilnosti. Moram se uozbiljiti. - smijući se ležerno, komentirao je svoju situaciju Toni prevaljujući granicu između smiješnog i otužnog koja, uostalom, više nije niti postojala u njegovom izrežiranom mikrokozmu - A ti, kako stojiš sa zarezima?
- Loše. Dobio sam 5 godina, ali bih trebao izaći za tri, mislim. Dobro sam valjda i prošao kad se sve uzme u obzir. Ipak, paljevina nije mala stvar. - naglo je zašutio shvaćajući da je rekao previše; međutim ponekad da bi održali živim zamirući razgovor moramo prijeći preko poneke teške činjenice, otrpjeti neugodnost i kad nam se ne da, a do produžetka ovog razgovora je obojici bilo stalo - Zapalio sam svoju kuću. Namjerno. Bilo je i dvoje mrtvih. - pogledao je Tonija obazrivo, tražeći nepostojeću reakciju na njegovom licu - Zapao sam nedavno u dugove. Znaš razne stvari! Svaki prohtjev skuplji od skupljeg, a i žena je za sebe tražila svakakve drangulije. Inače mi novac nikada nije bio problem, ali sam tada zbilja pretjerao. - oči su mu poskakivale sa nesnosnom energijom prateći usitnjenost riječi koje je izgovarao, krčeći put pred sobom i spremajući teren za ono što je slijedilo - A, onda sam predložio Violeti da zapalimo kuću i naplatimo osiguranje. Pristala je odmah zbog moje vjere u ostvarivost plana, a ja sam se još više zagrijao. Činilo mi se to kao jednostavno rješenje. Zaista! Unajmio sam nekog momka da obavi stvar. Predstavio sam se pod drugim imenom i rekao da treba zapaliti kuću mog poslovnog konkurenta koji stanuje tu i tu, i u toliko sati. Jedno veče smo Viki i ja izašli i stvar je bila obavljena, ali krajnje traljavo. Izgorjela je naša ali i susjedna kuća, a sa njom i dvoje male djece. Ništa se tu nije moglo učiniti. Kasnije je sve teklo dobro po pitanju osiguranja, sve dok se u policijskoj stanici nije iznenada pojavio moj palikuća. Gad me prijavio. I danas ne znam zašto je to učinio. Violeta je ipak ostala nevina, nije je mogao umiješati. Ali sada je sigurno već ostala bez ičega. Ni kinte nakon izmirenja svih dugova, a od kuće je ostao samo garež. Morala je početi raditi još za vrijeme suđenja. Fuj! - kako je pričanje prilazilo kraju sve je više snižavao ton, a zjenice su mu se gibale u malom luku od ruba do ruba očnih proreza kao da su pričvršćene na kakvo klatno ovješeno negdje na sredini čela i onda se nenadano proderao - Hajde reci, reci da sam gad! Kaži na glas da se i to čuje već jednom.
Dok se on derao čudesno klateći očima, Toni ga je slušao spuštenog pogleda, mrk i natmuren, i baš u trenutku kad je Zoran iz nekog razloga spustio glavu, on je svoju naglo podigao i tako se uspravivši usmjerio čitavu svoju prijeteću pojavu ka Zoranu. Kao naborano tijelo oblaka nadvijeno nad planinskim vrhom, nadvila su se njegova ramena nad donekle sićušnom Zoranovom pojavom.
- Gade smrdljivi! - viknuo je Toni i iz sve ga snage opalio po bradi nakon čega se ovaj srušio na pod kao pokošen.
Da ste tada slučajno skrenuli pogled ka Toniju, morali bi vidjeti čovjeka koji se smanjuje, nekakvu čudovišnu pojavu koja je jedina sposobna da objasni naglu promjenu nastalu u njegovom tijelu. Jer kako to inače objasniti! Ono što je prije viđeno kao strogo, ukočeno se držeći određenih pravila, sada je disalo jednom vlažnom energijom, pjenilo se i rosilo, kipjelo i slijevalo sa njegove glave još uvijek nagnute ka Zoranu. Ona je još prijetila erotično se nadvijajući kao kobra. Ali, sada je uz nju i ostatak tijela poprimao okuse onog što je raslo u njoj. I kao da se istalilo u toj promjeni, njegovo se tijelo sažimalo u zamagljenom potezu od usta ka prsima i niže. Majica rastegnuta i obješena oko vrata otkrivala je mokru napetost koja kao da je istjecala iz usta, kao dječija kašica koja se prosipa, prelijeva svojim viškom. Ali ostatak njegovog tijela se nije toliko isticao, već je bio nekako čudnovato umanjen, utonuo u pokušaju da ne omete poglede gledalaca na ono bitno. Gledajući ga i tražeći u sebi reakciju koju taj prizor pobuđuje, moglo se lako shvatiti kako jedan osjećaj ili stanje u čovjeku djeluju odvažnije i istinitije kada su prikazani na cijeloj površini tijela, kad ono čitavo živi i diše pomenuti osjećaj ne sažimajući ga samo na lice ili pak ruke, veći ga hrabro pušta skroz po sebi. Zvjerstvo koje je iscrtavalo svoj znak na njemu imalo je još jednu čudovišnu nijansu, posebnu boju koja ga je opisivala, a ta je da se ondje vrlo rijetko moglo pronaći. Međutim, ozbiljnost je potrajala samo onoliko koliko je trebalo dimu cigarete da doleprša od poda do prvih izbočina Tonijevog lica. Taj je trenutak uspio ugasiti žar koji je djelovao bezvremen, dovoljno ozbiljan i motiviran da se zadrži zauvijek.
Pored, na podu dok su mirno dogorjevali prevarantski opušci, Marko je zurio nepomično u scenografiju okršaja koji se maločas odigrao pred njim. Nepozvan da sudjeluje u događaju, njegovi pogledi i neprimjereno prisustvo su djelovali kao namijenjeni za neku drugu sliku.
Hitri pokreti stražara su razbili trenutačnu tišinu u zatvoru. Svi su se naglo pokrenuli kao da su u tih par časova mira čekali na dopuštenje da se pomaknu sa mjesta. Marko je i dalje netremice gledao u pomahnitalog, jako zadihanog Tonija i opruženog Zorana. Nije mu niti padalo na pamet da se upliće u rasplet, koji je još bio iščekivan. Stražari su dotrčali do ćelije podižući veliku buku, grabeći ogromnim koracima koji su svjedočili o neobičnom značaju događaja koji se zbio; vikali su u jedan glas, hrpimice, nerazumljivo. Dvojica su pograbila Tonija i Zorana, a treći je pogledom tražio nešto po ćeliji uputivši Marku pitanje „Što se to desilo ovdje!?“ i ne čekajući odgovora izletio za ovom dvojicom. Toni je mirno hodao pred stražarom dok se Zoran, iznenađen i nenaviknut na ovo, svim preostalim silama opirao čvrstom stisku, koji ga je usmjeravao na pravi put. Mučki se trzao pokušavajući se otkinuti iz zagrljaja svog tamničara sve dok ga drugi stražar nije dvaput dobrano dohvatio pendrekom po leđima. Marko ih je cijelo to vrijeme pratio kroz rešetke blijedim pogledom nezainteresiranim za cijelu stvar.

Oznake: zatvorenici, nastavak 5