. . .


Sa već jasnijom toplinom koja opeče zatvorske zidove počeše se razaznavati materijali od kojih je načinjena zgrada i posta to opet stvarno mjesto od kog se ponekom zna blago ježiti koža i pokraj kojeg prost čovjek prolazi ne obazirući se previše i svakako nešto hitrije koračajući. Nestade jutarnje izmaglice i neizvjesnosti, a oči napokon progledaše i srca se upališe sinoćnim žarom. Započe u unutarašnjosti spretno komešanje i probudi se sve živo, pa i radišni stražari, ne gubeći vrijeme, pohitaše do Markove samice ne bi li ga pospanog vratili u ćeliju još uvijek ponegdje vlažnu od sinoćnih vratolomija.
Vrata su se za stražarima zvonko zalupila ne ostavljajući momenta za nepotrebna pitanja koja bi dodatno zakomplicirala i tako napetu situaciju. Ostao je sam, nemarno bačen na pod, i u prvi mah mu i ne pade na um da se pomakne. Dlanove i koljena mu obli toplina od pritiska tvrdog poda na koji se njima oslanjao pa mu se od sve sile krvi koja je šiknula udovima vrati volja i on se osvrne polako, pa brže, čas na jednu pa na drugu stranu, ali ne zateče nikog te ispusti uzdah olakšanja.
Kad je vidio da je ostao sam u potpunoj tišini, uhvati ga neka nejasna raspjevana nervoza, neko pojačano titranje u glavi kao da bi odmah htio da se nešto dogodi. Ne čak ni nešto, pogrešno je reći, već zapravo sve, već toliko toga, toliko događaja, da ih u trenu međusobno nije mogao razlikovati što ga isprva čak i ushiti, ponese ga nekom vilinskom ljepotom dok ne pojmi da on to ludi. Koliko god da ga je brzo zahvatilo početno oduševljenje, tolikom ga je brzinom porazilo ovo shvaćanje, jer tako je to uvijek sa neobičnim stanjima. Razlika među ljudima, i to ona velika, se krije u njihovom slijedećem koraku, u postupku nakon što utvrde prisutnost te neobičnosti, postojanje jednog čudnog stanja o kojem nisu imali prilike učiti po primjeru. Jedna tužna i oštra crta se tada razapinje razdvajajući svijet na dvoje.
Naglo mu dođe misao da mu je jedino mjesto vani, da mora hitro otići sa tog mjesta, a lako meso kao potaknuto tom mišlju spremno da ju trkom preduhitri mu se poče razdvajati od kosti, kao da će istog trena sav prsnuti od nelagode i sušičavog gušenja. Suhi uplašeni dah mu je na trenutak zastao, zadavio se u dubini dušnika i on je onako polunagnut, kakav je ostao nakon što ga je stražar ispustio u ćeliju, jasno osjetio to ludilo, tu dopadljivu, prisnu toplinu koja ga sirenski vješto miluje po slijepoočnicama čineći da osjeti svaku izbočinu na koži i svaku nabreklu žilicu na čelu, draška mu napetu kožu izazivajući djevičansko crvenilo u valjuškastim obrazima i klecavu slabost u nažuljanim koljenima. Snaga mu je popuštala pa nemoćan pođe da se strovali na pod, ali se onda ipak žurno trže i blagi osmijeh mu izviri na lice prohujavši njime trkom. Kao da je neka nova, još nerazrađena ideja jasnije mogla biti izražena jednim grčem lica nego riječima ili postupkom.
Onako prestravljen, ogledao se oko sebe još jednom gotovo ne okrećući vrata, gepardovski brzo u potrazi za slobodnim prostorom u kojem bi mogao disati i razbistriti sluđeni um. Strah ga je vukao ka vratima, ali se tome ipak odupre sa ono malo prisebnosti što je u njemu preostalo te pokuša prstima napipati potencijalni izlaz stišćući sve što bi mu došlo pod prste i čujno škrgučući zubima. Mogli bi pretpostaviti da su njegove kretnje izgledale blesave i smiješne slučajnom promatraču, ali njemu je taj događaj trajao jednu čitavu sigurnu vječnost iz koje se pokušavao iščupati krećući se od jednog do drugog nesigurnog izlaza. Napokon ga je snaga izdala i on je posrnuo prema WC šolji koja je stajala u kutu ćelije nešto iza njegovog kreveta. Dohvatio ju je vršcima prstiju, ali nesigurno i vrlo slabo te se poskliznuo i gotovo upao u nju. Zaronio je laktovima u baricu hladne vode na dnu pa ga ono tekućine što je prsnulo osvježi i on se polagano poče vraćati jasnoj svijesti, poprimati svoj lik i one poznate osobine koje bi svakako znao nabrojati kada bi sam sebe trebao opisati ili predstaviti.
Osovio se na sve četiri i otresao glavu koju je prethodno dobrano namočio, a onda prevrnuo na bok i naslonio na hladni zid koji mu je vrlo godio, još više ga prizivajući u svijet onih budnih. Studen golog kamena od kog je bio napravljen temelj ga je smirivala gaseći žarke koje su tinjale pod bijelom kožom i mamila mu duboke uzdahe olakšanja iz grudi. Činilo mu se da je prebolio nešto bitno, vrijedno divljenja, ali nešto što nikako nije ostalo za njim, već se tek pojavilo nakratko želeći najaviti duži posjet. Otupjela čula su mu se polagano vraćala umirujući ga svojom majčinsko nazočnošću, sigurnošću svog šapata koji je zborio čisto premda još uvijek tiho, i kako je opet mogao obraćati pažnju na bolove i otoke, ranice i zareze koji su po sebi nanovo sijali uskličnike, privlačili pažnju pospanih očiju, stvori se pred njim kao iznenadna šuma skrivena kakvim nelogično smještenim brdom, kao malo blago zastrto kakvim komadom nečeg odbačenog i banalnog, komadom šperploče, jasna crna rasjekotina na lijevoj ruci. Bila je prilično široka, razapinjući svoj kanjon čitavom širinom šake i izazivajući stalnu peckajuću bol, ali ujedno i nekako draga, mila i vesela, kao premazana katranom, zaštitom koja je čuvala njenu bogatu unutrašnjost, jedan neobični svijet dubina. Krv je iz nje zaista sumanuto lila, ali on nije reagirao već je samo nježnim pogledom pratio i milovao ranjenicu, a slobodnom rukom stiskao izbočenu žilu pri zglobu,što mu se učinilo kao dobro. Ponašao se prema njoj, u tom trenu, zaštitnički kao prema kakvom nejakom djetetu, kakvoj oslikanoj porculanskoj zdjelici; tepao joj u sebi i obećavao skoro ozdravljenje ne mareći previše za sadašnje stanje, skrivajući joj izrečenu dijagnozu. Toliko je bio otupio u toj svojoj prenesenoj idiličnoj oazi da je i krv prestala liti i već počela stvarati grumenčiće ugrušaka koji su se nizali jedan za drugim, različitih veličina i nijansi jarko crvene, gotovo crne farbe. Marko ih je sve pažljivo, ispitivački pipao slažući ih pogledom u vrstu i trudeći se da ih ne otkine ili im učini možda što nažao, osjećajući da oduševljenje zna zgaziti ljepotu. Povremeno bi prst zavukao dublje u još uvijek razjapljenu ranu, ali bi se onda kao uplašen mirisa krvi i dubine do koje je dopirao, žurno povlačio i vraćao simpatičnim, sigurnim grumenčićima na periferiji, a oni su se i dalje rumenili samo za njega i zadovoljno praćakali iz neplodnog bjelila anđeoske ruke, kao ribe u kakvoj zarasloj bari.
Nakostriješio se kad je osjetio zvuk otvaranja metalnih vrata koja su pri tom čas šuštala, čas skvičala kao prase u klanju, ali je i dalje ostao na istom mjestu. Stražari su ugurali Zorana i Tonija jednog po jednog vrlo okretno i vješto, brzo zalupivši za sobom vrata od čega se sve vrlo protreslo.
Marko ih je letimično pogledao, i ne vraćajući se iz svog lutanja nastavio igru još svježom ranom na ruci. Zabavljao ju je klaunovski vješto prilazeći joj s leđa sa svakojakim vragolastim nadimcima, zavrćući joj klempave uši i njišući je na desnoj nozi, čineći je sretnom lažno vragolastim pošalicama. Blagim pogledom ju je gajio, pjevao joj pjesmice, a desnicom je i dalje predano milovao, cjelivao njenu uzvišenu patnju. Bila je to najvoljenija ranica na cijelom svijetu u tom pustom času.
Toni ga je ponešto sa zakašnjenjem opazio zgrčenog na podu, sklupčanog i opčinjenog u toj drvenastoj pozi i prišao mu lagano s leđa nesigurnim korakom, držeći se za otečene dijelove bolnog tijela, raštimovanog i krtog nakon sinoćne kanonade, iznenađenog u svojoj krhkoj običnosti. Sjeo je tik do njega ispruživši se na bok i pogledao mu niz ramena kao da razmišlja bi li ga obujmio oko vrata ili ne, ali mu šake ipak ostadoše mirne uz tijelo. Pregledao ga je polagano i uočio nekakvu mršuljavu pojavu, koščatu i nejaku, vrlo lomnu za svoje godine koje su se tek kod prisnijeg promatranja vidjele nešto bolje. Bile su tu i izrazito plave bolničke vene na duguljastim rukama koje su izrazito štrčale na mat-blijedoj podlozi i blago njihanje trupa koje je pratilo ritmičan tok misli. Odsutnost objekta promatranja je godila Toniju pa se potpuno opustio i zauzeo nešto bolju pozu ne bi li si što ljepše udesio trenutak i uopće čitav doživljaj. Skliznuo je nešto bliže podu istovremeno obgrlivši nogu kreveta rukom na koju se potom naslonio obrazom. Na lice mu izađe smješak i on se potpuno umiri, a da se za sve to (ipak primjetno) vrijeme Marko nije ni pomakao mutavo tuleći u mjestu uz one iste kružne pokrete kojima su mu prsti obilazili oko rasjekotine.
Gledajući ga tako umirenog i čudnog, desi se gotovo da preko Tonijevog oka zatitra lagana traka suze, ali sve to mine za čas i on si stade strogo racionalno tumačiti ono što gleda. Uhvati se ponajprije u koštac sa pridjevima, sa značajkama koje bi mogao izdvojiti i pripisati dječaku, ali ubrzo zastade kao ošamućen i začuđeno ustvrdi da mu na blesavi um pada jedino ... pomisli samo - dobar. Osmotri Marka još jednom, malo podozrivije, malo se izravnije zagledavši u to što čuči ispred njega i rezultat ostade potpuno isti. Smiješnog li i banalnog opisa za jednog čovjeka. Zar dobar! Kako prosto i otrcano, neprilično, čak vulgarno. Ostao je zatečen kao da je pred sobom ugledao proljetnu livadu među čijim travkama vijore jedino cvijetovi maslačka. Zausti da nešto kaže, da zatraži neku potvrdu ili negaciju ovog svog otkrića, ali se istog časa povuče pomalo postiđen, pomalo ljutit na sebe što je počeo o ičemu razmišljati. Javi mu se gađenje zbog blage dobrote kojom je govorio svaki blijedi komadić dječakovog tijela i zbog činjenice da je ta neobična dušica od sveg spektra ljudskih osobina uspjela prisvojiti tek onu pothranjenu odgojem, tek onu najmalokrvniju, onu podaničku dobrotu koja vrijeđa svako iole istančano samoljublje, koja ukazuje na manjak osobenosti i suvišak sveg onog drugog, oprečnog osobnom štimungu i duševnim titrajima koji žele da se ispolje na nekom ili nečem. Tek dobar. Dosta!
Grlo mu se zažarilo, a da nije dospio izgovoriti niti jedne, da nije izustio glasa. Tad mu se pogled opet nađe na Marku koji je nesmetano milovao ruku nedotaknut njegovom burom i ognjem i on se opet smiri kao da se ništa i nije desilo, kao da mu ljevica nije na momente zadrhtala željna dječakove guše, željna njegovog kršćanskog vriska.
Iznenada se Toni sjeti svog života prije zatvora koji kao da se okončao prije čitav vijek i nije vrijedio pišljivog boba prema onome što je od njega pamtio. Ponijele su ga one preostale uspomene i pronašao se na trenutak srodnim dječaku koji je bio tako iskreno bolan tu pred njima. Ruka mu je instinktivno poletjela prema Markovoj ruci i pridružila se poremećenom milovanju rane koja je već odavno zacjelila.
Marko ga je tek tada tupo pogledao pitajući se što taj neznanac hoće sa njegovom rukom, njegovom najdražom. Bio je zatečen Tonijevim istupom tako nekonvencionalnim i rijetko doživljenim. Kada je Toni primjetio njegov upitan pogled, morao je progovoriti premda mu je tišina tada više odgovarala.

Oznake: zatvorenici, nastavak 8