Nakon par minuta zatvor se opet umirio i cijela strka je naglo pala u zaborav. Događaj koji je maločas djelovao golem, već tren poslije je nestajao iz pažnje zatvorenika, koji su se po pitanju održavanja pažnje pokazivali revnosnim kao gledatelji reality emisija.
Krevet je oštro zaškripao dok se Marko iznova namještao u idealan položaj, spreman da se posveti svojim snovima koji su maločas bili upravo agresorski neuviđavno prekinuti, razderani nezanimljivom bukom i oštrim dodirima za koje on zaista nije mogao odviše mariti. Zar je trebao izgubiti toplinu slatkog kreveta, koji ga je domaćinski prihvatio, radi svađe ili razgovora? Volio je uživati u snu od kad je znao za sebe i samo se u iznimnim prilikama moglo dogoditi da taj nije mogao zaspati. San mu je bio kao dugo očekivano putovanje, prividno varljiva i opasna igra sa obećanjem povratka u sigurno skrovište, pod zaštitu dobro poznatog buđenja. On ga nikad nije umarao, tražio ono moguće i nemoguće, dosađivao postavljanjem pitanja, tražio razumijevanje za donesene odluke i postupke, očekivao nekakvu konačnost. U njemu nije bilo napora niti nepromjenjivosti već samo redanje uljuljkavajućih poluistina, gipkih umnih nadražaja koji bi lagano vitlali njegovim tijelom, baratujući njime sa sigurnošću gutača noževa u ophođenju sa svojim nesavitljivim, čvrstim objektom i sve to uz lagodni dojam krajnje proizvoljnosti koja nije odgovarala prikazanom činu, nije stajala s njim u suživotu, već ga nipodaštavala, činila čudnim i blesavim kačeći mu sobovske rogove o glavicu. Ne, snovi su ga podržavali i u dobru i zlu, zdušno prihvaćali svaku odsanjanu želju, svaku majušnu konstrukciju duše i tijela, davali mu sve ono što je on tako nevoljko sam pružao drugima i to gotovo ne tražeći ništa za uzvrat, ništa sem nekoliko pustih, oduzetih sati već mu, naprotiv, poklanjajući određenu bezazlenost u igranju faktima, minijaturnu stilsku nasladu i izlet u baratanju krupnim pojmovima. Djelovalo je toliko božanski, tako skladno stojeći bok uz bok sa njegovim rascvjetalim samoljubljem da je zasigurno bilo đavolskog porjekla, ali fino upakirano i paradnih, potkovanih kopita; nastrano i slasno, dostupno i bezgranično.
Maštajući o bezbrižnostima koje će mu priuštiti snene igrarije, iznenadile su ga neke crne misli, ophrvale i stisle u obruč vješto koristeći svoj iznenadni dolazak. More su se redale jedna za drugom, nadvisujući se, ručeći dubokim glasovima sa ruba svjesnog. Opet im se morao predati. Ta je kapitulacija bila dogovorena već odavno, potpisana povremenom, čak pomalo neprirodnom blagošću njegove duše, nekom dražesnom vodenošću crvene plazme koju je tiskalo njegovo srce. Opsjele su ga dobro poznate utvare sa kojim se borio (činilo se) od dana kada je došao na ovaj jarki svijet isparenja kanalizacije i mirišljavih zumbula. Međutim, razloge za stara neprijateljstva mi obično ne znamo kada dođe trenutak da ih kažemo. Te razloge možemo nakon određenog vremena samo osjećati. Želeći da ih opišemo mi možemo samo tapkati u mraku.
San ga je napokon potpuno obuzeo.
Odjednom igra u veselom kolu s majkom slijeva, ocem čeono, ženom u zagrljaju tik uz njegov topli bok... Svi se blago smiju, glave im se ljuljaju, drmusaju kao opijene morskom bolešću ili možda slatkim vinom; razigrane im bore titraju oko usta rastapajući se u spektar boja meda, oštre sjene poskakuju na odjeći i komadićima otkrivene kože tvoreći kazalište sjena od čovječijih pojava, a u pozadini ni manje ni više nego Eine kleine Nachtmuzik dopunjujući grupnu sliku. Idilično kolo, naoko inspirirano samim muzama, koje se izvija kao obojena papirna svatovska traka praveći utore pa onda izbočenja, koja se pravilno izmjenjuju, kao i sjena koja počiva na njima.
Ali mrak je među njima, čudan oku nevještih i onih napadno moralnih, ali njemu znan, blizak gotovo kao i ostali prisutni, jasan kao mati, kao otac, razlučiv kao noć i dan. Mrak i povremeni traci svjetlosti, uobrazilje ili zbilje tko bi to znao.
Svi se smiju polutiho pa glasno, pomaljaju im se svijetli zubi među prokrvljenim mesom kao da su tovljene guske razbacane po mutnom kanalu. Klinci sada već nesnosno ciče veseleći se novim igračkama; do njega dopiru uzvici „Tata, ti si najbolji!“. Nakon tih riječi usta im se i dalje nastavljaju pomjerati dajući samo nagovještaj izgovorenog što on nikako ne može da čuje (a napreže se), i prema neskladu između dječije svijetle plahovite puti i poza koje im usnice zauzimaju čas za časom, naslućuje se da izgovaraju riječi odraslih ljudi. Kao da rumenilo tih usnica do usijanja zagrijavaju rečenice: „Osjećam u blizini tvoju toplinu.“ ili „Pa znaš da mi je u pameti samo čas kad ću ti pod prstima osjetiti usne, a zatim i prsa!“ Srce mu se steže, grči, otkazuje osjećajući taj nesrazmjer.
Ali i on pleše zajednički s njima u kolu. Ženina kosa neometano poigrava u slobodnom prostoru među njima i ponešto među njegovim prstima, ali on ipak nije sretan. Kako bi i bio u takvom trenutku! Kako oni mogu biti sretni? Jesu li oni uopće ljudi? Übermensch! Gade mu se, i eto čim ih pogleda, zirne im u razrogačene oči koje mirno skaču u nametnutom ritmu, ugleda značajnu novu nijansu, promjenu koja ih jasno odaje, ali samo na tren i već je to za njim, pa napokon to su mu roditelji i on ih voli. I on je roditelj. Nema odustajanja niti bježanja od obitelji, od svojih voljenih, od ljubljene gomilice bića koja igraju u kolu. Oni su jedini, zakon, oni su ta slijepa vlast koju jedino priznaje i kojoj plaća svaki danak. Njima se žrtvuje, zbog njih pleše pa čak i na ovaj tako tužan... zbilja previše tužan dan. Evo sada je i mala zaplakala. Zašto plače? Zašto je tužna kad ima sve! Ćudljivo dijete, zaista. Treba joj kupovati manje igračaka jer postaje odviše razmažena, pekmezasta. Da, to ju zasigurno kvari, all that fucking Barbie.

I´m a Barbie girl in a Barbie World...

Čudan zvuk grebanja iznad glave ga nesnosno iritira i neprestano se pojačava sve jače prkoseći njegovom strpljenju. Sada postaje već toliko glasno da nadglasava Mozarta i Barbieworld koji zajedničkim snagama muziciraju. Skup prestaje plesati.
Marko se budi u sjedećem položaju, tek nesigurno naslonjen na oblu, željeznu nožicu kreveta dok ga stražar nervozno gurka pendrekom kroz rešetke. Polako se vratio u stvarnost nejasno shvaćajući stražareve silovite riječi koje mu ovaj upućuje već vidno iznerviran njegovom beskrajnom usporenošću. Napokon su se uspjeli uskladiti i Marko mu u kratkim crtama odgovara na pitanja o tučnjavi u ćeliji nakon čega stražar odlazi ostavljajući ga sada već potpuno budnog.
Ustao je i kroz prozor ugledao spokojne zvijezde na nebeskom svodu, poredane njemu neznanom logikom. Misli mu hrle samo prema onom kratkom snu. Kratkom, ali svesadržećem. Snu njegovog jadnog života. Gdje su sada njegovi! Mrze li ga i sada, još uvijek. Prisjeća se scena sa suđenja i maminih suza, očevog svjedočenja, ženine skrušenosti koja je zasigurno prikrivala samosažaljenje, njihovih svirepih ruku, baš onih ruku koje su se nekad nemilice otimale za trenutke milovanja njegovog potiljka obraslog svilenim dlačicama; njegovog nemirnog drhtavog srca koje se cijelo vrijeme ritalo i propinjalo potkopano jamama nejasne savjesti. A on? Tko je on sad kad ga se oni odriču(?), oni čija je sreća još nedavno, toliko skoro da je jasno mogao odrediti taj trenutak u sjećanju, tako snažno ovisila o postojanju njegove sreće.
Zatvorom je prohujao jedan težak zvuk, jauk bolovima izvitoperenog utopljenika, borca za život i zagriženog gutača pilula. Bila je to cjelovečernja agonija Marka Pleha, ona pobuna koja okreće leđa novom a zaziva plačnim glasom ono što prolazi. Viknuo je iz sve snage razdirući suho grlo patnjom i nepromjenjivošću svojeg traljavog danas, okačen rukama o crne rešetke na prozoru i buljeći netremice, neposlušno u jasno zvjezdano nebo koje mu je šutjelo u lice izlažući bludno sjetnu ljepotu svoje sigurnosti, stajaću umirujuću ljepotu svog mraka rasporenog kratkim bljeskovima dana u koji nije mogla ući nikakva strana čestica, ni naznaka kakvog uljeza. Znao je samo za pitanje i tupu bol koja se nije dala istjerati iz umornih snenih prsa, iz glave prenapučene od želje i htjenja. Visio je tako sekund, dva ili vječnost očekujući neku promjenu, urličući i dalje istom nepopustljivom upornošću i ljubomorno gledao u staloženi skup zadovoljnih i smirenih zvijezda okupljen nada njim.
Svjetla u hodniku su se napokon popalila i u ćeliju su utrčala dva stražara. Viknuli su da siđe, ali Marko nije popuštao stisak. Jedan ga je udario pendrekom, a drugi zapovjedno ponovio da odmah pusti rešetke. Urlanje je nastavljeno. Stražari su bjesno svukli Marka na pod i stali ga šutati čizmama ne štedeći njegovo slabo tijelo sve dok se nije onesvijestio.
Smirio se i potom bio prevučen u samicu kako bi se do jutra mogao vratiti u kolotečinu zatvorskog života skupa sa cimerima. Pred njima trojicom je stajala duga, bolna noć, ali to im nije smetalo ili točnije nije moglo smetati jer su njihove otečene butine, natučeno meso, polupani zglobovi usitnjeni do zrna pijeska i napuhana koža zahtjevali prateću otupjelost misli. Ranjeno tijelo je uškopilo nervozni duh i prisililo ga da se spusti, prizemlji u bolećive nizije poznate svim živim čineći da se toplina uzbuđenja koja se poigravala njima polako ugasi.
Svjetla su se opet pogasila uz zlokoban zvuk sirene koji je upozoravao zatvorenike da je nijemo vrijeme spavanja došlo po treći puta te noći. Mnogi su se još dugo nakon toga nemirno prevrtali u svojim škripućim, istrošenim krevetima čudeći se pomalo naivno ovoj trojici luđaka koji su im priuštili nezaboravan prizor, a ponajviše se čudeći Toniju kojeg su upoznali kao samozatajnog i oguglalog na sva zatvorska zbivanja. Ovakva njegova, odviše glasna reakcija ih je sve začudila i po tko zna koji puta dokazala da je u život sve moguće i svi obrati, pogotovu oni egzotični itekako dozvoljeni, možda i bitno potrebni, lijepi i ipak dragi srcu.
Napokon, kada se ona prirodna, dostatna znatiželja zadovoljila, kad su se izmjenili svi oni bitni, neophodni pogledi i zavirivanja u susjednu ćeliju nabijenu znojem i patnjom ljudi su se primirili. Oči su se sklopile, nabrekle, umorne i teške; usta se zavezala, a misli okrenule ka sebi, ka svojim problemima toliko bitnijim od ovih maločas prikazanih. I tako su zatvorenici pospali istodobno, gotovo pomrli na svojim počivalištima.

Oznake: zatvorenici, nastavak 6