Proveli su par trenutaka u tapkajućoj, frigidnoj tišini ispunjenoj uvlačenjem nikotinskih para i ispuhivanjem istih, a onda se Toni predomislio. Birajući između dva moguća rješenja, prve i druge očigledne istine ipak je prigrlio ovu prvu više joj vjerujući nego znajući da je ona, baš ona ta prava. A kako je odluka bila naprečac donesena, pogonjena snagom jedne očajne nade, tjerana moćima samoće, tako su i slijedeće riječi požurile da je podrže i podupru njenu krhkost. Jednostavno mu se više nije ostajalo po strani u slatkoj borbi koju je Zoran vodio sam sa sobom i u želji da malo razmišlja i o tuđim životima, da se u njegovoj glavi nakon dugo vremena raspravljaju tuđe nevažne brige, on se umješao gotovo nasilno, željno, mučki, baš onako kako je pretpostavljao da bi Zoran volio, iznenadivši ga u času kad je ovaj to najmanje očekivao. Potreba za realnim, za razgovorom koji nosi neizvjesnost i mogućnost ugode i iznenađenja, događajem koji se nečim bavi i rješava stvari ga je jasno usmjeravala u smjeru Zoranove naivnosti, tapkala ga po ramenu šapćući mu da je pravilno zaključio. I odjednom se on pokazao spremnim da hinjeno suosjeća, da se uživljava u tuđe, možda i zamišljene patnje, da strepi zbog dječakovih neprirodnih strahova.
- Nemoj praviti budalu od sebe. - izletjelo je pomalo zaplašeno iz Tonija, kao uvod koji je nestrpljivo pripremao razradu - Što se kidaš!? Patnja je za mlade najveća glupost u koju se mogu upustiti! - rekao je Toni u već pomalo uznositom, ponešto ljutitom izljevu svoje nepraktične ćudi, a opet donekle odsutno i nastavio nešto manje poletno, čak sjetno - ... a opet tako prirodna i svojstvena za tu životnu dob...
U njemu su se mijenjala stanja i stupnjevi suosjećajnosti, ponekad sasvim blagi, neprimjetni a zatim granično nervozni, spremni da pređu u konkretnu akciju. Bili su to njegovi odgovori na situaciju koju bi prije u prolazu rješavao, a sada ga je mučila, pomalo slatko ali ipak unoseći nemir i nesigurnost u riječi.
Zoran je gotovo trenutno napravio korak unatrag, odskočio preplašen pred prijetnjom riječi koje su bile pomalo na tragu njegovih misli, onakvih kako ih je sebi predstavljao, a zatim i vrlo čudnih, neobičnih i recimo neprimjerenih. Uostalom, zbunile su ga jer svi mi ipak prije svih istina povjerujemo u istinu da smo dobri, ili čak da smo najisparavniji među ljudima. Zinuo je prvo ka podu od koji se postojano odbijala jasna svjetlost žarulje privlačeći zalutale poglede, a potom u Tonija koji ga je pozorno posmatrao očekujući nekakvu reakciju, odgovor od dragog i dugo očekivanog sugovornika koji je sad, eto, igrom slučaja stajao pred njim. Zbunjenost im je otežala glasnice i paralizirala misli dopuštajući tišini da se odomaći među njima na nekoliko sekundi. Toni se u nedoumici nasmijao, a Zoran je kao potaknut time viknuo glasno, doduše na kraju i ne više onako pretjerano, ne onako kako bi to učinio inače, već više poluglasno, sa zadrškom i nekim dužnim oprezom, bez prevelikog naprezanja, sebi u bradu.
- Što ti znaš o čemu ja mislim! Tko te pitao za komentar, šljame ljudski. Dijeliš savjete, popuješ, ha. Trebao si možda i neku suzu pustiti da sve dobije osobnu podlogu. Radi povezivanja. Mustra si nema što, ali još samo da ne znam takve kao ti i možda bi... možda,... - zastao je na trenutak neodlučno, okrenuvši se prema prozoru na drugom kraju ćelije, a onda dovršio ono što je maločas donekle, samo nejasno nakanio izreći, ali nešto tiše, promuklo, već izmoren nenadanim naporom koji je uložio - Hvala na cigari, ali to je sve što mi treba. - primakao se bliže prozoru fiksirajući ga pogledom kao da bi najrađe iskidao rešetke na njemu samo da ima snagu kakvog poluboga ili barem gorile.
Toni je pričekao nekoliko nužnih sekundi odgađajući sve one različite odgovore, nastavke pokrenutog događaja koji su mu se u tim časovima vrzmali glavom. Svi su mu djelovali podjednako lijepi i prigodni, ali bilo je preteško odlučiti se. Želio je miran rasplet, nikako divljaštvo ili možda vulgarne ispade koje je bez pol' muke mogla izroditi ova situacija, tako da se strpljivo povukao i sa određene udaljenosti, prilično stišanim, taktičnim glasom odgovorio.
- Vidim da si se raspitivao o meni, ali ne mari ništa. Ne uzimam ti za zlo i ja bih isto učinio da sam znao da ćete danas vas dvojica uletjeti ovamo. - nastavljao je Toni mirno, precizno rastežući začetu temu, naslućujući skriveni smisao netom izgovorenog i ne dajući Zoranu povoda za nove ispade - Već znaš toliko toga o meni. Sigurno me procjenjuješ; negativac sam i otpadnik. - izgovarao je mirno te riječi, razdvajajući ih jasnim razmacima kako bi dobile na težini, na logičnosti, a zatim je izmijenio ritam i nastavio nešto žustrije, odsječenije se izražavajući - Licemjerno je prosuđivati me prema djevojkama i ženama koje su se kurvale za moj račun. Znaš to! - ne želeći izvesti nekakvu moralizatorsku seansu o svom prošlom životu koji kao da se zbio nekom drugom, Toni se pokušao ispraviti opisujući sebe i djevojke kojima se tako dugo bavio - Posmatrao sam sve te curetine vrlo dugo, još puno prije nego li mi se poslovna ideja vezana za njih izrodila u glavi. Gledao sam ih noću dok izlaze kamuflirane a očigledne, vrlo komične, dok izgubljene marširaju gradom. Najljepše bimibivalo kada bih vidio kako se cijela njihova patnja i nedoumica sabija, sa poletom okupla oko tjelesnog bića, oko prostog i svesrdnog čuvstvovanja udovima dajući utisak da su ostali aspekti čovjeka odumrli u njima ili bar toliko zakržljali da ih se i ne treba spominjati. Uslijed sveg tog kruženja i hoda ulicama koji su mi je ostali nerazdvojno združeni s njima, znao sam im na licima pročitati poneki odsutan pogled koji bih znao nalaziti i na sasvim drugom mjestu, na licima domaćica i majki, koje ostavile svoje kućanske poslove nedovršene radi kakve neodgodive obaveze. Ta se zabrinuta odsutnost i na njima znala ugnijezditi, dajući im neka tuđa lica koja su čovjeka mogla zaplašiti. - nakon kratke stanke u svrhu obnavljanja sjećanja on nastavi - Iz nekog razloga sam naročito upamtio jednu onisku cigančicu sa kratkom paž, sa vojničkom frizurom upadljive narandžaste boje. Pogled joj je, dobro se sjećam, nosio nekakav čudan bezobrazluk, a na nogama je uvijek imala crvene poluduboke čizmice. I kad go0d bi se mimoilazili ja bih morao spustiti pogled među njene butine gdje joj hlače nisu nikada stajale zategnute, već su se nekako upadljivo odvajale od nogu, samo ondje, kao da ispod njih stalno izbijaju nekakvi mjehurići stvarajući zračne čepove. Nakon nekog vremena sam zaključio da je to vjerojatno tako zbog čestog skidanja i oblačenja, uslijed kojeg se odjeća opusti pa izgubi izvorni oblik. - i smijao se veseo zbog sjećanja na cigančicu sa zračnim čepovima među nogama.
- Zašto mi sve to sad govoriš? Kakve to veze ima sa mnom! - rekao je Zoran potiho, kao probuđen i vraćen u normalu, već pomalo pomiren sa sobom i primjetno opušteniji u Tonijevom prisustvu - Daj mi još jednu, molim te... i oprosti što sam maločas bio nagao. - rekao je uzimajući novu cigaretu - Inače nisam takav, ali eto... valjda se sve nakupilo. Nije ni sve ovo tu baš posjeta rođacima. - nasmijao se kao za sebe tek letimično pogledavši Toniju u oči - Reci mi, kako si završio ovdje? Nisi valjda ubio neku od svojih curica!?
- Pa što i da jesam. Što onda!
- Ah, valjda ništa. Ovdje smo svi ionako isti. Osuđeni na bezgrešnost na par godina, zato što smo prije odviše griješili. Nego zbilja, što je tvoj grijeh? To nisam uspio saznati od stražara. - nastavljao je uporno, ne dopuštajući da ga Tonijeva iznenadna direktnost u nastupu zbuni.
Izvana se čulo udaljeno žuborenje grada, krici i riječi proslijeđene među poznanicima, isječci nečijih života koji su se kretali slobodni, neobavješteni o onom što se zbivalo u ćeliji broj 8, i sve to dok se Toni odgađanjem odgovora nastojao izvući iz klopke Zoranovih caklastih očiju koje su napokon željele da surađuju. Odjednom je bio spreman da razgovara, da se interesira za Tonijeve poslove, raspravlja o ovom i onom, i možda je Toni to do tada i želio postići svojom strpljivošću i beskrajnim obzirom prema njemu, ali je odjednom proradilo ono njegovo pomno odnjegovano čulo koje ga je odbijalo od drugih, fina kamuflažna opna nesposobna za stalnu pažnju. A osim toga, naglo ga je snašao i neki umor koji mu je otežavao jezik odviknut od osmišljenih konstrukcija i razgovjetnosti.
- Recimo da me ovdje dovela providnost. Možda sve zbog toga da upoznam vas dvojicu. Šta kažeš!? - preko Tonijevog lica je preletio neuvjerljiv mudrijaški osmijeh koji je brzo zamijenila hladna ozbiljnost, opijajuća pozornost lica - Samo sam vas morao malko duže čekati. Bijednih 5 godina. Sitnica. - pokušavao se izvući ne pribjegavajući mudrovanju već očekujući da će se Zoran sam povući, možda postidjeti svoje izravnosti, ali se prevario jer je Zoranov upitan pogled i dalje uporno tražio odgovore, kao da ne shvaća da ih ovaj nevoljko daje - Dobro, kad si već uporan, reći ću ti, ali uopće nije zanimljivo kako ti to možda misliš. - povukao je još jedan dim spremajući se da izrecitira svoju priču, kao kakvu zanimljivu zgodu koju je prisiljen prepričavati po stoti put, nakon što se uvjerio da je ona neophodna za nastavak susreta - Zatvor me je dopao, ustvari, pukom slučajnošću. Prije nekih 6 godina sam upoznao jednu curicu. Strašno je pušila kitu; cmoktala je usnama dok je to radila. Odmah mi se svidjela pa sam joj predložio da je pustim u promet. Izravno, bez okolišanja. Tek je bila došla u grad, školovala se, ali je imala životinjski talenat za one stvari, i dobro je to znala. Kako su joj očajnički trebale pare, i to u većim količinama, pristala je. Nije tu bilo nikakvog nećkanja. Neko vrijeme je sve išlo glatko sa njom. Bila je najbolja. Sve je naučila za par mjeseci i pretvorila se u pravu profesionalku. Žene su takve, iznenađujuće obične dok djeluju nedokučivo. I onda se otrgnula. Nisam je više mogao kontrolirati. Sa nekom drugom bih možda postupio obazrivije, ali ona mi je ipak bila draga i nisam razmišljao. Odveo sam je jedne noći na piće da joj objasnim kako stvari stoje. Popili smo par pića, a ona je odjednom počela histerizirati. Tražila je svoja prava; rekla mi da sam tiranin bez duše. Plakala je kao kakav djevojčurak. Nakaradna scena. Ljudi su nas gledali naslućujući o čemu pričamo, a onda sam ja planuo. Izvukao sam je iz kafića i na parkiralištu joj opalio nekoliko šamara da je probudim iz transa. Sve se još samo pogoršalo. Nakon toga je klekla na koljena na sred ulice. Urlikala je toliko da sam ju počeo šutirati nogom. Znao sam da se situacija lomila u tim trenucima i da je bilo najbolje samo otići i ostaviti kuju samu. Glupača! Kako bilo, to su vidjeli neki prolaznici i pozvali policiju. Mala je sutradan, u stanici, tražila mamu i tatu. Optužila me za podvođenje, napričala svašta i eto me sada ovdje. Skenjala me maloljetna nimfa. - dovršio je Toni i sam se bez zvuka smijući svojoj naivnosti i odsustvu razuma u tom trenutku.
- I koliko ti je još ostalo za odrobijat? - nastavljao je Zoran, i dalje se interesirajući za priču u koju je pomalo sumnjao.
- Još 4 godine i 102 dana ako me ne varaju zarezi na zidu! Ponekad se zabrojim pa zaboravim označiti dan, a nekad u jednom danu odvalim pet. Čari senilnosti. Moram se uozbiljiti. - smijući se ležerno, komentirao je svoju situaciju Toni prevaljujući granicu između smiješnog i otužnog koja, uostalom, više nije niti postojala u njegovom izrežiranom mikrokozmu - A ti, kako stojiš sa zarezima?
- Loše. Dobio sam 5 godina, ali bih trebao izaći za tri, mislim. Dobro sam valjda i prošao kad se sve uzme u obzir. Ipak, paljevina nije mala stvar. - naglo je zašutio shvaćajući da je rekao previše; međutim ponekad da bi održali živim zamirući razgovor moramo prijeći preko poneke teške činjenice, otrpjeti neugodnost i kad nam se ne da, a do produžetka ovog razgovora je obojici bilo stalo - Zapalio sam svoju kuću. Namjerno. Bilo je i dvoje mrtvih. - pogledao je Tonija obazrivo, tražeći nepostojeću reakciju na njegovom licu - Zapao sam nedavno u dugove. Znaš razne stvari! Svaki prohtjev skuplji od skupljeg, a i žena je za sebe tražila svakakve drangulije. Inače mi novac nikada nije bio problem, ali sam tada zbilja pretjerao. - oči su mu poskakivale sa nesnosnom energijom prateći usitnjenost riječi koje je izgovarao, krčeći put pred sobom i spremajući teren za ono što je slijedilo - A, onda sam predložio Violeti da zapalimo kuću i naplatimo osiguranje. Pristala je odmah zbog moje vjere u ostvarivost plana, a ja sam se još više zagrijao. Činilo mi se to kao jednostavno rješenje. Zaista! Unajmio sam nekog momka da obavi stvar. Predstavio sam se pod drugim imenom i rekao da treba zapaliti kuću mog poslovnog konkurenta koji stanuje tu i tu, i u toliko sati. Jedno veče smo Viki i ja izašli i stvar je bila obavljena, ali krajnje traljavo. Izgorjela je naša ali i susjedna kuća, a sa njom i dvoje male djece. Ništa se tu nije moglo učiniti. Kasnije je sve teklo dobro po pitanju osiguranja, sve dok se u policijskoj stanici nije iznenada pojavio moj palikuća. Gad me prijavio. I danas ne znam zašto je to učinio. Violeta je ipak ostala nevina, nije je mogao umiješati. Ali sada je sigurno već ostala bez ičega. Ni kinte nakon izmirenja svih dugova, a od kuće je ostao samo garež. Morala je početi raditi još za vrijeme suđenja. Fuj! - kako je pričanje prilazilo kraju sve je više snižavao ton, a zjenice su mu se gibale u malom luku od ruba do ruba očnih proreza kao da su pričvršćene na kakvo klatno ovješeno negdje na sredini čela i onda se nenadano proderao - Hajde reci, reci da sam gad! Kaži na glas da se i to čuje već jednom.
Dok se on derao čudesno klateći očima, Toni ga je slušao spuštenog pogleda, mrk i natmuren, i baš u trenutku kad je Zoran iz nekog razloga spustio glavu, on je svoju naglo podigao i tako se uspravivši usmjerio čitavu svoju prijeteću pojavu ka Zoranu. Kao naborano tijelo oblaka nadvijeno nad planinskim vrhom, nadvila su se njegova ramena nad donekle sićušnom Zoranovom pojavom.
- Gade smrdljivi! - viknuo je Toni i iz sve ga snage opalio po bradi nakon čega se ovaj srušio na pod kao pokošen.
Da ste tada slučajno skrenuli pogled ka Toniju, morali bi vidjeti čovjeka koji se smanjuje, nekakvu čudovišnu pojavu koja je jedina sposobna da objasni naglu promjenu nastalu u njegovom tijelu. Jer kako to inače objasniti! Ono što je prije viđeno kao strogo, ukočeno se držeći određenih pravila, sada je disalo jednom vlažnom energijom, pjenilo se i rosilo, kipjelo i slijevalo sa njegove glave još uvijek nagnute ka Zoranu. Ona je još prijetila erotično se nadvijajući kao kobra. Ali, sada je uz nju i ostatak tijela poprimao okuse onog što je raslo u njoj. I kao da se istalilo u toj promjeni, njegovo se tijelo sažimalo u zamagljenom potezu od usta ka prsima i niže. Majica rastegnuta i obješena oko vrata otkrivala je mokru napetost koja kao da je istjecala iz usta, kao dječija kašica koja se prosipa, prelijeva svojim viškom. Ali ostatak njegovog tijela se nije toliko isticao, već je bio nekako čudnovato umanjen, utonuo u pokušaju da ne omete poglede gledalaca na ono bitno. Gledajući ga i tražeći u sebi reakciju koju taj prizor pobuđuje, moglo se lako shvatiti kako jedan osjećaj ili stanje u čovjeku djeluju odvažnije i istinitije kada su prikazani na cijeloj površini tijela, kad ono čitavo živi i diše pomenuti osjećaj ne sažimajući ga samo na lice ili pak ruke, veći ga hrabro pušta skroz po sebi. Zvjerstvo koje je iscrtavalo svoj znak na njemu imalo je još jednu čudovišnu nijansu, posebnu boju koja ga je opisivala, a ta je da se ondje vrlo rijetko moglo pronaći. Međutim, ozbiljnost je potrajala samo onoliko koliko je trebalo dimu cigarete da doleprša od poda do prvih izbočina Tonijevog lica. Taj je trenutak uspio ugasiti žar koji je djelovao bezvremen, dovoljno ozbiljan i motiviran da se zadrži zauvijek.
Pored, na podu dok su mirno dogorjevali prevarantski opušci, Marko je zurio nepomično u scenografiju okršaja koji se maločas odigrao pred njim. Nepozvan da sudjeluje u događaju, njegovi pogledi i neprimjereno prisustvo su djelovali kao namijenjeni za neku drugu sliku.
Hitri pokreti stražara su razbili trenutačnu tišinu u zatvoru. Svi su se naglo pokrenuli kao da su u tih par časova mira čekali na dopuštenje da se pomaknu sa mjesta. Marko je i dalje netremice gledao u pomahnitalog, jako zadihanog Tonija i opruženog Zorana. Nije mu niti padalo na pamet da se upliće u rasplet, koji je još bio iščekivan. Stražari su dotrčali do ćelije podižući veliku buku, grabeći ogromnim koracima koji su svjedočili o neobičnom značaju događaja koji se zbio; vikali su u jedan glas, hrpimice, nerazumljivo. Dvojica su pograbila Tonija i Zorana, a treći je pogledom tražio nešto po ćeliji uputivši Marku pitanje „Što se to desilo ovdje!?“ i ne čekajući odgovora izletio za ovom dvojicom. Toni je mirno hodao pred stražarom dok se Zoran, iznenađen i nenaviknut na ovo, svim preostalim silama opirao čvrstom stisku, koji ga je usmjeravao na pravi put. Mučki se trzao pokušavajući se otkinuti iz zagrljaja svog tamničara sve dok ga drugi stražar nije dvaput dobrano dohvatio pendrekom po leđima. Marko ih je cijelo to vrijeme pratio kroz rešetke blijedim pogledom nezainteresiranim za cijelu stvar.
Post je objavljen 07.11.2013. u 21:06 sati.