Dodir anđela

Ne, ne tražim te da nas čuvaš. Budi bezbrižna. No baci oko ponekad na njega. Malen je i tako drag i šašav. Ne, ne tražim te baš ništa. Samo često tražim tebe. Zato bezumno gledam u oblake. I toliko puta ugledam ljepotu tih veličanstvnih kreatura, koji možda nekom drugom sasvim promaknu. Znam da te neću vidjeti, ali uporno odbijam tražiti te samo u onoj hladnoj zemlji. Ono mi je samo označeno mjesto na ovoj planeti, gdje mogu vidjeti uklesano tvoje ime. Ti mi dušo nisi tamo. I da, znam da je kraj tebe i ono drugo malo bićence koje rijetko spominjem. Lakše mi je tako. I da, znam da si dočekala i ono treće naše i hvala ti na tome. Znam da ste svi zajedno. Naprosto znam.
Jednom me netko pitao: "Kako možeš vjerovati u anđele, a ne vjeruješ u Boga. Pa anđeli su sluge i vjesnici Božji!"
Kako? Na današnji dan, prije točno pet godina osjetih dodir anđela. Osjetih miris i njenu kožu. Na svoje oči ugledah crvene usne i pramen tamne kose. Da, na današnji dan upoznah anđela. Bez ijednoga grijeha. Toliko nevinog i čistog. Savršeno prelijepog. I ne, nije došao od Boga. Došao je iz utrobe moje, od sjemena voljenoga bića. Boga još ne upoznah, pa tako mi vjerovanja sa svakim udahom sve više tamne. I ne, nije moj anđeo bio vjesnik Božji. Bio je centar sve ljubavi ovoga svijeta. Jer samo tako savršeno anđeosko biće može u tvom srcu probuditi toliko različitih osjećaja u samo jednom trenu. Jednom treptaju. Jednom izdahu. Ne može to Bog. To možeš samo ti sam. Iznutra, iz sebe. I ako ikada spoznam način kako saznati na kojoj si adresi, pohitati ću ti što prije mogu. Jer nedostaješ mi toliko jebeno, ti moja prelijepa anđeoska princezo.