Samo na tren...

Da, danas je opet jedan od onih prokleto teških dana. Peru se zavjese, čisti se, sprema se za Božićne blagdane, no sve u svoja četiri zida. Lani u ovo doba sam ležala u bolnici, mjerili su mi šećer, gledali protoke, vadili koagulaciju, išla sam na specijalištički ultrazvuk. Da, sve sam to lani na današnji dan prošla. Tko bi tada pomislio da će za samo tri tjedna sve tako loše završiti a sve je izgledalo savršeno.
Nisam još ni kroz okićeni grad prošla, jednostavno ne mogu. Nisam pitala prijatelje gdje će dočekati Novu, jer jednostavno ne mogu. Nisam napravila popis kolača koje ću praviti, nisam napisala popis namirnica koje moram od Božićnice kupiti u Metrou, nisam okitila stan.
Ovih dana, spakirala sam na desetke poklona djeci i obiteljima kojima je teško. Obišla sam neke obitelji, izljubila njihovu dječicu, uživala u njihovim osmjesima. Vjerojatno je svatko od njih pomislio kako u mom životu teče samo rijeka sreće.
Sve što sam ove zime uredila, je grob moje djevojčice. Dobila je šibu sa anđelima i zimzelenu granu sa kuglicama. U krevetiću vrečica sa slatkišima. I brdo svijeća.
Gledam, čitam, ljudi kukaju kako nemaju snage otići na posao, kako nemaju volje peći kolače, kako nemaju veselja za ništa. O Bože, kako ih samo žalim. Žalim tu njihovu nemoć da uvide da oko sebe imaju cijelo jedno bogatstvo. Zdravlje, obitelj, prijatelje. To je ono što mene drži sa osmjehom na licu, koliko god treba snage svako jutro da ga zalijepim na lice.
Ponekad poželim da samo na tren osjete bol gubitka djeteta da shvate što sve oko sebe imaju. Ali samo na tren. Ne zauvijek kao što to ja osjećam. Nije to zloća. To bi bilo prosvjetljenje.
I znam da i ću i dalje slušati floskule kako meni uopće nije teško i znam da ću i dalje sa osmijehom potvrditi – da, u pravu si. I znam da neki nikada neće razumjeti, no svakim svojim djelićem bića, ja te neću zaboraviti i ti ćeš zauvijek ostati moja jedina djevojčica i baš nitko ne mora znati koliko suza dnevno proklizi niz moje lice.