Bog ti neće dati teret koji ne možeš podnijeti...

Netko je nekada rekao: "Bog ti neće dati teret koji ne možeš podnijeti". Da, mislim da se slažem s time.... za sada.
Valjda sam sudbinski predodređena da do svega moram doći na teži način, no navikla sam.
Kad me netko od mojih prijatelja razveseli nenadanim paketom koji sadrži obične čokoladne Domaćice uvijek se zapitam čime sam zaslužila, mada duboko u sebi znam čime, no ovo mi se nekako čini prelako zarađeno poštovanje ili znak pažnje pa se onda uvijek i dodatno pitam jel sad onda dolazi nešto što ću morati extra odraditi jer je možda ovo poklon unaprijed.
Moj muž bi rekao - "E sad stvarno pušeš na jako hladno..."
Zaista sam cijeli život na teže načine dolazila do većine svega što imam. Ništa materijalno što posjedujem nemam poklonjeno. Sve sam zaradila, odradila i još odrađujem.
Školovanje sam sama financirala.
Stalni posao sam pukom srećom dobila i to je zaista rijetka stvar, ako ne i jedina, gdje se nisam morala boriti godinama za to. No, znajući da su se neke osobe založile za mene, uvijek sam nastojala opravdati izbor mene, tako da sam od polutuke došla do Cisco akademije i uvijek sam cijenjeni i korektni kolega.
Upornost mi je oduvijek bila vrlina kao što mi je tvrdoglavost mana, tako da sam na kraju krajeva uvijek dostigla cilj, no gotovo uvijek čisteći trnje i smeće sa sebe.
Ni jedan put mi baš nije bio očišćen pa da samo prođem.
Onda je nekako spontano došlo doba kad se čovjek pomiri s time i bude zahvalan i na tome, jer da nije bilo toga, vjerojatno bi bila drugačija osoba, bez empatije za druge, bez humanog duha u sebi, bez osjećaja da nisam samo ja važna ovom svijetu.
I u toj spontanosti smo napokon suprug i ja došli do dugogodišnjeg cilja, do same srži ovog bloga - zanjela sam blizance.
Svaka tuga, suza, bol.... sve je u trenu zaboravljeno. Nema tog ružnog osjećaja koji sreća ne može poništiti.
Pokušali smo čekati taj prelomni 12. tjedan da obzanimo presretnu vijest, ali nije nam išlo.
Ne možete ne podijeliti toliku sreću s ljudima koju su uz vas bili u golemoj tuzi. Koji su uvijek bili tu kad ste pali.
Iskreno sam se iznenadila količinom pozitivnih reakcija svih dragih ljudi, svih poznanika, pa čak i onih koji su samo nakratko prošli kroz naš život. Ne znam jel to samo tako meni izgledalo zbog moje sreće ili je to stvarno bilo tako.
Al dirne vas koliko ljudi je oko vas a da ih nekad ni ne primjećujete. I tada o tome počnete razmišljati i tada i te stvari krenete cijeniti.
Prošao je i taj čarobni 12. tjedan kada "ako se do tada ništa ne desi, ni neće" i nekako smo se tek tada usudili razmišljati o nama kao roditeljima blizanaca. Morate shvatiti da je ljudima koji se godinama bore s neplodnosti isto šok kad doznaju da je trudnoća višeplodna. Više je to radosti ali i više unutarnje brige.
"Sad ćemo imati dva para naših nožica i dve slatke guze za štipanje" - mi smo se obratili na "više radosti".
Znali smo se našaliti kako sada ovaj blog i nema nekog velikog smisla, jer ne možemo obje cure nazvati Laura. A nismo još ni znali kojega su spola.
Ljeto je prošlo u laganom plivanju, šetanju prevečer uz more, papanje ribica...
Jedva sam čekala da se vratim u Zagreb jer sam znala da će se na ultrazvuku već sad moći vidjeti spolovi.
Malo me brinulo što sam 5 tjedana bez pregleda, ali nekoliko puta dnevno osjetih svoje dupinčiće kako me dodiruju iznutra pa me to uvijek umirilo.
Dobila sam od svojh prijateljica i baby watcher pa smo ih po dva-tri puta dnevno slušali. Te predivne ritmove malih srdašaca. I znali smo da je sve dobro... da je napokon sve dobro.
Nakon povratka u Zagreb, došao je i dan mog pregleda.
Na žalost, nije bio moj doktor i pogledao me neki meni nepoznat. Ljubazan, ali vrlo sažet: "Evo sve je u redu, jedan dvojak lijevo, mjere te i te, drugi dvojak desno, mjere te i te, odgovoraju veličini trudnoće, e da... rekao bih da su obje djevojčice... sestro, skočite molim Vas po film da gospođi damo slikice!" I pregled je gotov. Tri minute..... čekam pet tjedana te tri minute?!
Sretna zbog zdravih beba, presretna jer su curke a frustrirana zbog "nabrzaka pregleda" iscendram se mužu i on sutradan dobije termin u poliklinici Harni za 3D UZV. Ionako smo to htjeli učiniti do 24. tjedna, sad ćemo malo ranije.
Sretna dočekah sutradan znajući da će ovaj pregled trajati bar pola sata i da ću vidjeti sve u detalje.
Lijepo uređena ordinacija, ljubazno osoblje, primila nas dr. Gudelj. Draga ženica.
Ajde da vidimo prvu bebu. Ma divna je, taman mjere za 19. tjedan. I da, curica je. Protoci u redu, pogledajte srce, vidite klijetke, predklijetke, vidite bubrege, mozak, a vidite lice.... spava, sad ćemo je malo probuditi da se okrene da vidimo i kralježnicu.
20-ak minuta sreće. Sreća? Ma ne! Ne postoji riječ da u njoj stopite toliko osjećaja....
Raspekmezi vas u toj mjeri da se osjećate kao puding koji je netko oslobodio iz one ružne plastične čašice i sad klizite slobodni niz nečije toplo grlo i znate da ćete završiti gdje je toplo i meko.
Zaista je teško opisati taj osjećaj...
A onda idemo pogledati drugu bebu. Smijemo se jer znamo da je dobro i da je i ona curica i da su sve naše želje u duplo ostvarene.
Nisam sigurna koliko je prošlo vremena od riječi dr. Gudelj i moje prve reakcije, no mislim da je rekla nešto ovakvo: "Ne znam što i kako da vam kažem, ali ova beba nije dobro. Ne kuca joj srce."
Muk...
Jako dugačak muk....
Kroz sjećanje mi prolaze dve ledene čaše cedevite koje je sestra donijela, tužne oči lijepe doktorice, teški uzdisaji mog jedinog, šum u mojim ušima koji prepoznah kao udaranje vlastitog srca, stezanje želuca, poriv na povračanje, nedostatak zraka...
Sljedeće čega se suvislo sjećam je iste večeri pregled u Vinogradskoj bolnici i riječi dr. Gruden: "Na žalost, samo vam mogu potvrditi što su vam rekli u Poliklinici Harni."
Noć se ispreplitala sa mojim suzama i kricima žena koje su brojale trudove, uplašene ali sretne..... uz mene uplašene i nesretne.
Čitala sam slične sudbine, zapitkivala se ponekad kako je tim ženama ali nikad nisam uspjela suosjećati jer se nikada nisam duboko poistovjetila sa njima. Možda sam trebala, bila bi spremnija.
Sad dolazi onaj dio sa početka ove priče - koliki teret možete podnijeti?!
Kako tugovati kad znate da to osjeti druga beba a vi morate zbog nje biti dobro?
Kako biti dobro kad znate da u vama pluta mrtva beba i da su vaši snovi o dva para nožica nestali u trenu?
Takvo stanje, kakvo život od vas traži možete najjednostavnije nazvati "Smijem se, smijem se, a plakao bi!"
I to zvuči vrlo jednostavno ovako napisano, no vrlo teško je tako živjeti. Pogotovo kada ste bili sigurni da je Bog već tada odlučio da vam je podijelio sav teret i sad vas napokon malo pušta da dišete.
No eto, sad znam da se nikada ne mogu zaista opustiti u stanju sreće. Uvijek moram biti u stavu "pozor".
Od toga je prošlo 6 tjedana, opasnost za drugu bebu je prošla, ja uzimam terapiju svaku večer da izbjegnemo infekcije ili sepsu i život ide dalje. U stavu "pozor".
Naša curica, koja je ipak dobila sav blogoprostor samo za sebe je vrlo živahna, lupa mamu sve u šesnaest, više nije mamin dupinčič već mamina instruktorica capoeire, raste. Jako voli mliječne proizvode, čokoladu, pekmez, udarati braceke kad stave ruku na mamin trbuh i tatin glas. Ne voli kad Dona laje i kad mama leži na desnom boku. Najviše voli trenirati udarce i ples kad se mama primiri uz TV ili kad je uhvati prvi san.
Mama i tata ne mogu dočekati dan da je prime u zagrljaj.
Eto, nekako i taj teret pretvaramo u iskustvo i idemo dalje. Dan po dan. Sa našom djevojčicom Laurom i njenom sekom koja ima posebno mjesto u našim srcima i posebno mjesto u našim viđenjima nebeskog prostranstva...