11
srijeda
studeni
2009
Nisam uspjela ni test napraviti...
...a kamoli beta hcg izvaditi. Procurila sam na Utrogestanima.
Medicinsko sam cudo. A sutra sam mislila otici izvaditi krv da se ponadam bar nekoj biokemijskoj.
Ako cemo gledati vedriju stranu toga, ustedjela sam 160 kn na vadjenje krvi.
Uopce ne znam u ovom trenu jesam li tuzna ili sretna sto je ishod takav.
Toliko uzasnih stvari mi se dogodilo i na poslovnom i privatnom planu da je mozda bolje da zaista krenem put "izlazne strategije".
Ne znam na koji nacin, no morati cu nekako naci ili nacin ili osobu koja ce mi pomoci da prodjem kroz sve to.
Vise nisam sigurna u nista....ni u ljubav svog supruga, ni u svoju buducnost....u srecu vise ne vjerujem, Bog ne postoji. Volim svoju djecu vise nego ista na ovom svijetu i nije posteno prema njima da im se ne posvetim maksimalno jer me trebaju vise nego bilo tko drugi.
Mozda mi je bas ovo trebalo, da mi otvori oci.
Bez obzira na sve...na sva ruzna zbivanja, ne sve osobe koje misle da sam losa, sebicna, pateticna, jadna ili samo naprosto nesretna....bez obzira sto me suprug povrijedio i sto ne znam imam li snage za oprost, objaviti cu njegov video napravljen meni jer znam da mu je tesko.
No, neke stvari se ne mogu oprostiti, ne mogu zaboraviti....a ni ja ne znam tako zivjeti.
Dragi moji, mislim da se zaista blizi vrijeme da zakljucim ovu storiju i da prepustim svoju Lauru nekim roditeljima koji su je vjerojatno vise zasluzili...
komentiraj (15) * ispiši * #
07
subota
studeni
2009
Znamo da je nesto vrijedno zivljenja ako smo spremni za to umrijeti
...kaze jedna stara narodna poslovica. No, vrijedi li ona za sve ili samo za one koji zaista znaju voljeti, cijeniti i postivati?
U zadnje vrijeme sam svjedok nekih vlastitih previranja i dilema u svom privatnom malom svijetu. Sve cesce imam osjecaj da nisam nagradjena za ono sto dajem. U tom smislu ne mislim na novcanu nagradu, na materijalnu vrijednost... Mislim na osmijeh, na hvala, na postovanje...
Sve cesce i cesce se pitam, nije li zivot koji sam stvorila mreza ispletena od vlastitih gresaka iz koje nema izlaza.
Ne kazem da u toj mrezi nema prijateljski nastrojenih situacija, no zasto je oko mene ta mreza, a onima koji su je ispleli sam ja kupila igle i vunicu.
Jesam li glupa ili samo naivna?
Uostalom, postoji li uopce bitna razlika izmedju ta dva termina?
Osjecam se totalno isprekidano. Svaki dio mog tijela zeli na svoju stranu.
Svaki dio mojih misli ne moze naci svoj put.
Ne osjecam vise ljubav oko sebe, ne osjecam postovanje, ne osjecam nista dobro i ne shvacam zasto.
Zar zaista mogu toliko pogrijesiti i grijesiti pa da mi se ovako vraca.
Pokusavam dokuciti kada sam bila losa osoba. Zaista losa. Pri tome ne mislim na zadirkivanja, prepucavanja, blagu ironiju i sukob misljenja. Zato sigurno nisam losa osoba, samo mozda drugacija od ostalih, ili mozda vecine ili mozda manjine. No, tu nema zla.
Pokusavam razumjeti sve sto mi se dogadja, no ne vidim porijeklo te lancane reakcije gdje se losi dogadjaji samo vezu jedan na drugi.
Umisljam li?
Umisljam li da nemam novaca, da decki nisu dobri koliko bi trebali, da se ne borim godinama sa neplodnoscu, da ne vidim vremenski termin u kojem bi mogla imati dva dana samo za sebe, da moj muz vise ne gaji osjecaje prema meni koje bi kao takav trebao?
Da li to zaista umisljam?!
Nisam sretna. Bas sam muzu neki dan rekla da se ne sjecam kada sam zaista bila iskreno sretna. No, on misli da se svaki moj ili nas problem moze rijesiti rijecju - bit ce bolje i moras biti strpljiva - ili jos bolje - jebiga, nemamo srece.
Jucer sam trazila stanove po Oglasniku. Bez obzira sto sam ja kupila stan, ostavila bih mu ga jer ne zelim nista kraj sebe sto bi me podsjecalo na njega.
Netko ce sada reci - poudila si, cemu naglis i sto te spopalo.
Eto, poludila sam. Jucer sam poludila. No, ni danas nisam bolje.
Ne mogu naprosto shvatiti kako netko, tko se kune svime i svacime da sam mu sve na svijetu, ne mrdne malim prstom da me usreci.
A ne trazim vilu na moru, ni Mercedes u garazi, a bogami ni krstarenje po Mediteranu.
Samo malo paznje....i to je sve.
Primjetila sam da sam je pocela traziti drugdje. Zalosno, ali istinito. Naprosto mi to nedostaje.
I ne vrijede rijeci, razgovor, objasnjavanja da su to sitnice koje zivot znace. Ne, ne vrijede.
U mom muzu u zadnje vrijeme spava tolika kolicina sebicnosti, da se nadam da ce uskoro za to pronaci lijek kao i za moj poremecaj nedostatka paznje.
Do tada ja cu i dalje biti nesretna, svaki moj osmjeh biti ce usiljen i lazan, u meni ce se lomiti organi i misli koji ce zeljeti svaki na drugi planet, a ja cu vjerojatno biti spremna umrijeti iz svoje vlastite sebicnosti na koju cu jednom u zivotu i ja imati pravo.
Pa tko me zeli osuditi neki mi sudi, tko zeli zaliti neka zali, a tko me volio neka mu bude krivo sto mi to nije pokazao.
komentiraj (2) * ispiši * #
01
nedjelja
studeni
2009
12 majmuna
Ne znam zasto me moj 12. postupak asocira na naslov tog odlicnog filma....osim sto je 12. naravno i sto se ja vec lagano osjecam kao majmun 
Kao sto vec i znate, mi smo ovaj ciklus dogovorili inseminaciju, a ja sam pila Femaru jer to je "revolucionarno otkrice u stimulaciji jajnika", nesto nakon cega se Klomifen moze proglasiti smecem.
No, kako ste vec svi navikli da kod mene nesto mora krenuti po zlu, tako se i pokazalo da je kod mene ta "famozna Femara", stanjila endometrij do ibera, proizvela samo 3 folikula, od kojih su se dva pocela smanjivati, susiti, nestajati ili kako god hocete da to nazovem i ukratko - zivio Klomifen!!!
U srijedu je bila inseminacija, jedno od mojih pozitivnijih iskustva sto se tice psihickog opterecenja i boli. Doktor i biolog su bili nadasve saljivi, odlicnog raspolozenja i optimisticni u pogledu moje trudnoce, no kako ipak imam "diplomski iz potpomognute oplodnje", uzimam ovaj postupak pod nesto, tek toliko da se radi prije Maribora.
Naknadno sam shvatila da ce mi Maribor biti 13. pokusaj i ne znam da li se smijem ili placem zbog toga 
Moj muzic kaze da je njemu to oduvijek bio sretan broj, moj cijenjeni biolog da imam 17-18% sanse da u ovom ciklusu ostanem trudna, doktor daje 15% jer mi je muz ipak Zagorec, a ja znam da nemam uopce sanse s obzirom na to kako sam regairala na stimulaciju i na to da se uopce ne pazim jer mi je pun kufer toga. I ruksak. I nesseser.
Daklem, 11.11. ujutro radim testic, bez obzira na negativu vaditi cu kasnije betu da otklonim nade u biokemijsku i idemo dalje.....na broj 13.
komentiraj (1) * ispiši * #
