nedjelja, 28.06.2015.

Boje...

Umočit ću prste u žutu i plavu da oslikam more što nebu se nudi, a suncu ću osmjeh docrtati smjelo, kad vali su tiši da me žuto budi. I tek malo samo ružičaste boje k'o što sni su moji, čipkani, od pjene, da pogled mi sluti ljubav u daljini k'o što vali ćute iz daleka stijene. I dodat ću malo, tek malo bijele, kada val naiđe bijelim da prekrije mene stijenu koja zarobljena morem lude strasti tvoje pjeni te i vrije.

- 19:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2015.

Šaputanje na jastuku...

JA: (...) to stanje svijesti koje me obuzme dok osjećam tvoje ruke svud po sebi, bez redosljeda, kako razbuktavaju nešto što ne da se staviti pod nadzor. Svjesnu svega, a opet baš i ne, zakrili me nešto da nemam uzemljenja, pa kad grom "pukne", pucaju i sva ograničenja...gubim vezu sa stvarnošću i zdravom pameću. Toliko je božanstven taj osjećaj koji me isprazni, da trebam neko vrijeme da se povratim natrag. Nakon toga, lagana sam kao ptica i ne koračam, već letim. Osjećam da ne dodirujem tlo, a osmjeh mi se zalijepi za lice i svi me pitaju što mi je... TI: (...) Kad ljubav dobije svoj smisao onakav kakvim ga opisuješ i doživljavaš, kad cijelo je tijelo u ritmu - kao da vidim tu tvoju baklju od plamena kojom goriš...

- 21:03 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2015.

Na izvoru...

Učini me svojom i u danu ovom nek' se zorom svakom u tebi probudim; sunce bi da priča osmjehom mi živim kolikom te željom i vrelinom ljubim. Ne postoje noći što tvoj obris kriju, kad ona se spusti ja mjesecom žudim, pod plahtom te tražim da u tebe uđem, od dodira tvojih kao da poludim. I kad nađem dušo tvoj izvor ljepote da napojim se njome svu ti sebe nudim, požuda nas naša k'o u jedno svije, nedostajanju tvom ljubavlju presudim.

- 21:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.06.2015.

Željo luda!

Kad poželiš dušo uz sebe me zbiti pod jastuk želja ti ruku zavuci, dotakni mi grudi napipaj mi strune; među bedra moja violine su zvuci. Čitav svijet smo jedan tom glazbom s visine, dok oblakom plovim željom ti se smijem, i poželim biti dio tmurnog neba da se poput kapi kišom na te slijem. I znaš dušo moja dok putujem tako od neba do zemlje s tobom u sebi, svakom kapi svojom ludu želju imam da ne stanem nikad kliziti po tebi!

- 18:18 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2015.

Tko sam?

Tko sam ja u sebi kad me sobom takneš, kad ti ćutim usne da mi tijelo žare, pa sam kao vatra ili oganj živi, a ti rijeka što se sva po meni slije? Možda sam samo beskućnik u noći što konak svoj nađe u požudi tvojoj, pa te vatrom hlapim svog te žudnjom pijem da prelit' se ne možeš preko ruba mene. A možda sam lopov što te sobom hoće zavest', ukrast', otet' i od svih te skriti, da tobom se budim k'o vjekovnom rimom, da me sobom pišeš dok bludu se daješ. I ne poznam nikog k'o sebe u sebi, koja u svom tijelu tako nekad spavam, dok ne taknu usne preko ruba svijesti tu mene u meni što požudom izgara.

- 18:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.06.2015.

Mali noćni razgovor...

Svake se noći nebo zvijezdama kiti, bez obzira da li ih vidimo ili ne. Nekada jesu na dohvatu oka, a nekad iza oblaka skrite. Ali one uvijek jesu... Na isti način (ne)vidimo i svoje mogućnosti. Zato imamo srce, da "vidimo" oku nevidljivo... ------------------------------------------------------------------------------------------ - Da li ćeš s jutrom ljubiti moje oči? - upitah te. - Snivaj dušo, grlim te... još daleko je svitanje... Tad, namjesto tebe, upitah pjesnika. On mi reče: Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Poglédat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. (D. Cesarić "Povratak") ---------------------------------------------------------------------------------------------------- A ja i dalje ćutim bršljan oko svog tijela svitog...

- 20:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.06.2015.

Glasnici...

Zagubljeni smo kamenčići razuma greškom, od početne zamisli do mozaika stvarnog. Dolutali među plahtama u kojima gužvamo se, tijelo moje i tvoje... Sa stotinu lica smo kao svepostojanje, neupamćenih imena koja voljeli smo, svako. Jer nebitna su imena ako dah je isti, a možda i oboje isto ime nosimo. Odavna među klasjem mojih želja ležiš, u Sveti gral me točiš da bi sobom me pio. Od istog učinjeni, muškarac i žena, Pegaz i jahačica smo u toj poeziji tijela. Misli naših ruku što eonima se traže obojasmo bojom, misli sa smislom. U naborima moje bijele postelje mirisi su tvoji oduvjek, k'o zauvjek. Dok u njima spavam šapučeš jer znaš da smijem se jedino dok sanjam. Glasnike ubijaju, zar ne?

- 19:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #