pronađi oči koje barem na trenutak ili dva
gledaju u tebi poznatom smjeru.
Na stolu se taloži prašina,
skupljaš brojeve u red jasnih rečenica,
zatim uređuješ krajnosti margina,
marljivo i predano prostoru svog žanra
prepravljaš naslove
i linije razgraničenja.
S druge strane prozora titraju poznati oblici
tvojih stvari, tvoji skriveni datumi,
mjesta na kojima pukotine
još uvijek traže nečiji pristanak;
a htjet ćeš spoznati bilo što opipljivo,
nešto što se i protiv vlastite volje pamti,
bilježi kao bitno, kao ono što se,
iz kojeg god kuta promatrali,
uvijek jednako računa.
Evo, primjerice, ovo tvoje ravnomjerno disanje,
tvoje trajanje priča i upornost promjena koje ne voliš;
nešto kao jeka ali toplije
i kao strah ali jasnije,
kao ovo tvoje sada u koje uranjaš
cijelim svojim opreznim bićem.
Toliko je toga jednostavnog
što i dalje, iz kojeg god kuta promatrali,
dovoljno ne razumiješ.
I dobro je.
Hodaju ulicom. Vrti se nešto od onih skica, nekakvih portreta, skupiš se u tuđu kožu, udahneš užurbane piksele na screenu, zatim propadneš u mirnoću ravne linije. Pritom ti se bude sva pojačala, dan-mrak postaje točka na kojoj se sve okreće, završava, počinje, traje ili tek pomiruje isprekidane linije pukotinama.
Dodir prašine u zraku, nakon toga njihov sinkronizirani mute, zatim sve glasnije i glasnije.
U sljedećem su kadru njih petero popravljali vunene kape. Grad je poprimao vrišteće boje zime, netko je pjevao nešto o dijalogu, svi su se poslušno uvukli u svoje kapute, a noć je propadala u ulična svjetla. Nekoliko redova niže zalili su ih kuhanim vinom, stopili se s crvenilom vinil-mjesta što im je omogućilo skrovište.
Susresti nikoga osim sebe.
A onda su se, sasvim očekivano, zavrtjele sve ploče sa zidova, ukrasi su im ulazili u grlo, vrtjelo se i sve ono što ih je prethodno vezalo gušenjem, ples je postajao prodorniji, glasniji, nešto se slomilo u zraku i kao da više nije bilo nikoga. Pratimo ih sve do razbijenih boca pod nogama, i dalje su božićna drvca negdje u daljini popravljala spomenutu liniju, upozoravala na pravilno mjerenje razmaka, na to koliko još tekućine možeš uliti u sebe, a još uvijek vidjeti odraz nasmiješenog psa u zrcalu.
(Autoportret)
Netko je ukrao sliku u jednom od poznatih okupljališta, nosila ju je pod miškom zatvarajući oči pred uniformama, ne postavljajući nikakva pitanja, zaobilazeći strance u poznatima. Nemoj analizirati.
Kasnije će se možda i nasmijati, sada je trebalo pretvoriti misli u nešto tekuće i crveno, iza toga žuto, prozirno pa zeleno pa repeat ili sve skupa, popij sve, i ploču i vinil i podrumske performance i izbjegavanje pogleda i glad koju dodiruješ tlom pa ti pod prstima stvara nakupine, svu onu trošnost sata i stupnjeva i njih petero, zatim troje, zatim ideš sama unatrag, kasnije.
A ova nekakva ja... Sjećam se kako sam postala ozračena pikselima, ovisna o jurenju: netko je, naime, izlio nešto crveno i pucketavo u udubinu mog trbuha, nazvao to imenom, poznatim nizom slova niz koja bih se spuštala kako bi mi svaki idući korak postajao prohodniji, pouzdaniji, prepoznatljiv poput aritmije vlastitog srca. Pa možda ponekad i zaboraviš i čak se zaustaviš, podneseš taj slalom ničega, zatim mamurluk istine i sve što (ti) već treba. Ali nemoj.
O tome ću razmišljati kada se vratim kući, skupim u jednu točku i zatvorim oči. Zadihana tišinom.
novi te ciklus zgazio, prikliještio,
prignječio uza zid,
zatim ti je, uzevši te u naramak, tetovirao
otisak ruke u gležnjeve, natjerao te
na čučnjeve, na pamćenje njegovog hrapavog
glasa kojim je promatrao
tvoje disanje
(tvoje su stisnute oči
pritom štitile vlastite zjenice od maskare,
nešto je završilo u čaši
i...),
ali evo te natrag, Eva!
Smijem se za samo jedan stupanj niže
od muka u kojima si me ostavila,
ovdje sam, naime,
nešto prestala izgovarati, ne sjećam se više,
zaboravila sam pretvoriti se u posvetu,
ponestalo mi je mlijeka,
naočale, gdje li sam njih...
(primakni se prema svjetlu da te bolje vidim,
hoćeš li, Marina, molim te?),
pa kada me iznova raznesu u automatizmu noviteta
i zapovijedi (grad, gradski oci i njihove kćeri, znam)
započet ćeš onaj svoj maraton
poznatom betonskom vodom, u masi,
u prljavom zahodskom kvartetu gdje ćeš im zasvirati
naš porođajni intro
(pa pogledaj nas,
ovdje smo se upoznale, sjećaš se?),
a našu ćeš ariju predati zemlji
u kojoj se ništa ne radi drugačije negoli odokativno, brzinski;
tako smo se i mi, da,
ti i ja, tako smo se i mi
upoznale
(ne treba nam nikakav bolji razlog),
sjećam se, ovdje si me stvorila.
(ovdje ću te čekati.)
Što se dogodi kada pokušamo jedan medij (književni) prebaciti u posve drugi i drugačiji (filmski)?
Podijelit ću u svojoj radionici uradak koji smo moji prijatelji i ja napravili prošlog mjeseca, točnije netom prije negoli je Martina odselila u drugu zemlju (o tome sam ovdje već pisala). Motiva je bilo mnogo, njezin odlazak pred vratima, a kako se bližio dan rastanka, odlučili smo snimiti kratak film na jednu od tema koje se provlače u pjesmama te pokušati prebaciti jedan dio Zadihane u vizualno.
Vjerojatno ćete prepoznati barem nešto od toga.
Kako je to moje prvo redateljsko (i još gore - snimateljsko) djelo, nemojte mu strogo suditi, vrlo je amaterski odrađeno i zapravo bi bilo zanimljivije vidjeti kako bi svemu pristupio netko drugi, odnosno što bi neke drugačije oči pročitale u onome što ovdje dijelimo godinama, ali i ovakav pristup - koji bismo mogli tobože nazvati "Što je pjesnikinja htjela reći?" - u kojem je autorica pjesama ujedno i redateljica filma, nije bio manje poticajan i zabavan.
Scenarij obuhvaća neke starije radove, motive koji se najčešće provlače u tekstovima (pitanje odnosa, komunikacije, ženskog Ja, stvarnog, imenovanog prostora u kojem se mnogo toga opisuje i u pjesmama), igru s razbijanjem kronologije vremena, a ljudi koji su pristali stati ispred kamere moji su vrlo bliski prijatelji (ovim im putem dodatno zahvaljujem na hrabrosti).
Eh da, još nešto. Prije nekog me vremena jedna meni vrlo draga i bitna osoba pitala što mislim o glazbi koju izvodi Tool (mislim da me o glazbi ljudi inače rijetko nešto pitaju) i to mi se pitanje dugo vrtjelo po glavi. Naime, neke periode u životu stvarno obilježe pojedine note, riječi i popratne misli i osjećaji koje stvaraju, a glazba za koju me M. tada pitao odabrana je ovdje kako bi dala (značenjsku) podlogu filmu. Odavno više ne slušam te pjesme jer se nerado vraćam u neke mnogo mračnije dane i moram izbjegavati raspoloženja koja mi stvaraju, ali uz taj sam bend mnogo toga napisala i stoga jasno dočarava svakodnevicu i energiju kakvu danas ne bih voljela ponavljati. Nisam zaboravila što me pitao, motivirao me a da ni ne zna i tako smo dvije poznate pjesme tog benda ugradili u film.
I eto, iz jednog medija koji se bazira na riječima pokušali smo prebaciti svijet u neki drugi, onaj kojeg smo kontrasno lišili svih izgovorenih riječi. Kad narastem bavit ću se vedrinom, ovo je... poprilično teško probavljivo.
I jedva čekam da mi se vrati motivacija i snaga koje tjednima nema. Kasna jesen pogodila me i događajima i odlascima i svađama i bolestima, pa je možda vrijeme da zima sve to izbijeli, popravi.
A o tugama i nedostajanjima odavno više ne želim pisati.
Vraćala se iz bolnice. Nitko ju nije vodio, držao za ruku, pomogao joj navući šal ili utopliti prste - tramvaj je kasnio, vani je bilo nekoliko stupnjeva ispod nule, povraćalo joj se i bila je slaba. Dovući će se već nekako do kuće, nema potrebe sada za žaljenjem što nitko nije pošao s njom. Uostalom, tko?
Telefonirala je mami koja je suosjećala na daljinu kao i svaki put, majke to uglavnom rade, to im je ubačeno u um, pod kožu, upisano u genetiku. Vjerojatno se takva zaraza brigom njezinoj dogodila još onog zimskog dana prije nekoliko desetljeća kada je saznala da će roditi kćerku.
Druge su vrste suosjećanja i bliskosti ionako poprilično jeftine, a danas i virtualne: kao što je većina ljudi suosjećala s nekim kome baš i ne ide, tako su i ljudi-nickovi suosjećali s ono malo informacija koje je bila spremna podijeliti s njima. Ili da suosjećanjem nazove ona rodbinska pitanja na koja daje uvijek iste nedefinirane odgovore? Gdje su ti ljudi sada kada se odvija prava bitka? Kada se može srušiti na ovoj stanici, vratiti natrag u ordinaciju u kojoj su joj svašta radili, nadati se da će sve biti u redu, kada pokušava uspraviti korak, vratiti boju u lice, gdje su sada svi njezini mnogobrojni prijatelji i poznanici? One velike ljubavi?
"I gdje se, po vašem mišljenju, odvijaju bitke zbog kojih se ono kao nešto volimo?", upitala bi svakoga od njih znajući koliko ih zapravo nije briga. Bila je to, prije svega, jedna vrlo osobna borba u trajanju od gotovo godinu dana o kojoj neće više nikada pričati nikome. Nema smisla. Sjest će u tramvaj i prizvati osobni time-out, priznati poraz.
Što joj, uostalom, i preostaje? Kakav uopće izbor? Samosažaljenje? Ljutiti se što je netko rekao da ne bi potrčala ni za tramvajem, a upravo ju je uzaludno trčanje za ljudima i dovelo u poziciju u kojoj se nalazi? Ne, nema ni za to više potrebe ni snage. Što se nje tiče, više ju sve to ne dotiče: svaki od tih padova, krivih Drina, naivnih vjerovanja, sve ono što je ostavila ispred bolničkih vrata napustivši jeftina bojišta, kako ona opipljiva tako i virtualna, kako bi preostalu snagu usmjerila na borbu za prosto hvatanje zraka. Ostale je ratove prepustila onima koji bez njih očigledno ne mogu.
***
Nekoliko će dana kasnije njezina najbliskija osoba otići trbuhom za kruhom u drugu zemlju. Otada će sjediti u sobi, regenerirati se, odbijati pozive. Pokušat će se pritom prisjetiti koja je to već draga osoba po redu, ali prisjećanje će i dalje biti pretežak teret.
Odustat će.
"Da, nemate vi pojma o meni", reći će promatrajući zidove i maknuti se, zašutjeti, predozirati se poznatom tišinom. Mahnuti na pozdrav ukoliko baš mora susretati laži. Nikada više ne trčati za njima. I zahvaliti, još jednom, svima.
Postoji jedna priča o Rafaelu koju ne zna gotovo nitko.
To su one priče koje najbolje progovaraju o vama onakvima kakvi zapravo jeste, stoga ih nema potrebe previše objašnjavati. Doduše, katkad i vaša skrivena fikcija postane stvarnost na neko vrijeme, uvuče vam se pod kožu tek tako i ondje ostane, ali o tim granicama priča i realnosti ionako nitko ništa ne zna. Osim vas.
Svejedno su lijepe - i naše priče i Rafael i tekst (a i video) ove pjesme koja me podsjeća da često ne znamo prepoznati scenarij koji smo ispisivali mnogo ranije negoli nam ga je vrijeme dokazalo (ja sam, naime, i dalje od onih koji vjeruju u lijepe priče i dobre ljude).
Podijelit ću ju ovdje kad mi već pisanje ne ide u posljednje vrijeme:
Nadam se da ste dobro i da kreirate tekstove u kojima ćemo se čitati - stvarnost će ih već nekako ubrizgati u naše korake. Pa neka budu iskreni i imaju happy end (ukoliko je to ikako moguće); ovih nam blagdanskih dana svima treba poneki.
U ime jedne meni vrlo dobre i drugačije godine s kojom ćemo se uskoro oprostiti.
