pronađi oči koje barem na trenutak ili dva
gledaju u tebi poznatom smjeru.
Na stolu se taloži prašina,
skupljaš brojeve u red jasnih rečenica,
zatim uređuješ krajnosti margina,
marljivo i predano prostoru svog žanra
prepravljaš naslove
i linije razgraničenja.
S druge strane prozora titraju poznati oblici
tvojih stvari, tvoji skriveni datumi,
mjesta na kojima pukotine
još uvijek traže nečiji pristanak;
a htjet ćeš spoznati bilo što opipljivo,
nešto što se i protiv vlastite volje pamti,
bilježi kao bitno, kao ono što se,
iz kojeg god kuta promatrali,
uvijek jednako računa.
Evo, primjerice, ovo tvoje ravnomjerno disanje,
tvoje trajanje priča i upornost promjena koje ne voliš;
nešto kao jeka ali toplije
i kao strah ali jasnije,
kao ovo tvoje sada u koje uranjaš
cijelim svojim opreznim bićem.
Toliko je toga jednostavnog
što i dalje, iz kojeg god kuta promatrali,
dovoljno ne razumiješ.
I dobro je.
_______________
slow motion.
Post je objavljen 28.12.2016. u 12:12 sati.