Evi
novi te ciklus zgazio, prikliještio,
prignječio uza zid,
zatim ti je, uzevši te u naramak, tetovirao
otisak ruke u gležnjeve, natjerao te
na čučnjeve, na pamćenje njegovog hrapavog
glasa kojim je promatrao
tvoje disanje
(tvoje su stisnute oči
pritom štitile vlastite zjenice od maskare,
nešto je završilo u čaši
i...),
ali evo te natrag, Eva!
Smijem se za samo jedan stupanj niže
od muka u kojima si me ostavila,
ovdje sam, naime,
nešto prestala izgovarati, ne sjećam se više,
zaboravila sam pretvoriti se u posvetu,
ponestalo mi je mlijeka,
naočale, gdje li sam njih...
(primakni se prema svjetlu da te bolje vidim,
hoćeš li, Marina, molim te?),
pa kada me iznova raznesu u automatizmu noviteta
i zapovijedi (grad, gradski oci i njihove kćeri, znam)
započet ćeš onaj svoj maraton
poznatom betonskom vodom, u masi,
u prljavom zahodskom kvartetu gdje ćeš im zasvirati
naš porođajni intro
(pa pogledaj nas,
ovdje smo se upoznale, sjećaš se?),
a našu ćeš ariju predati zemlji
u kojoj se ništa ne radi drugačije negoli odokativno, brzinski;
tako smo se i mi, da,
ti i ja, tako smo se i mi
upoznale
(ne treba nam nikakav bolji razlog),
sjećam se, ovdje si me stvorila.
(ovdje ću te čekati.)
____________
Post je objavljen 16.12.2016. u 17:00 sati.