Hodaju ulicom. Vrti se nešto od onih skica, nekakvih portreta, skupiš se u tuđu kožu, udahneš užurbane piksele na screenu, zatim propadneš u mirnoću ravne linije. Pritom ti se bude sva pojačala, dan-mrak postaje točka na kojoj se sve okreće, završava, počinje, traje ili tek pomiruje isprekidane linije pukotinama.
Dodir prašine u zraku, nakon toga njihov sinkronizirani mute, zatim sve glasnije i glasnije.
U sljedećem su kadru njih petero popravljali vunene kape. Grad je poprimao vrišteće boje zime, netko je pjevao nešto o dijalogu, svi su se poslušno uvukli u svoje kapute, a noć je propadala u ulična svjetla. Nekoliko redova niže zalili su ih kuhanim vinom, stopili se s crvenilom vinil-mjesta što im je omogućilo skrovište.
Susresti nikoga osim sebe.
A onda su se, sasvim očekivano, zavrtjele sve ploče sa zidova, ukrasi su im ulazili u grlo, vrtjelo se i sve ono što ih je prethodno vezalo gušenjem, ples je postajao prodorniji, glasniji, nešto se slomilo u zraku i kao da više nije bilo nikoga. Pratimo ih sve do razbijenih boca pod nogama, i dalje su božićna drvca negdje u daljini popravljala spomenutu liniju, upozoravala na pravilno mjerenje razmaka, na to koliko još tekućine možeš uliti u sebe, a još uvijek vidjeti odraz nasmiješenog psa u zrcalu.
(Autoportret)
Netko je ukrao sliku u jednom od poznatih okupljališta, nosila ju je pod miškom zatvarajući oči pred uniformama, ne postavljajući nikakva pitanja, zaobilazeći strance u poznatima. Nemoj analizirati.
Kasnije će se možda i nasmijati, sada je trebalo pretvoriti misli u nešto tekuće i crveno, iza toga žuto, prozirno pa zeleno pa repeat ili sve skupa, popij sve, i ploču i vinil i podrumske performance i izbjegavanje pogleda i glad koju dodiruješ tlom pa ti pod prstima stvara nakupine, svu onu trošnost sata i stupnjeva i njih petero, zatim troje, zatim ideš sama unatrag, kasnije.
A ova nekakva ja... Sjećam se kako sam postala ozračena pikselima, ovisna o jurenju: netko je, naime, izlio nešto crveno i pucketavo u udubinu mog trbuha, nazvao to imenom, poznatim nizom slova niz koja bih se spuštala kako bi mi svaki idući korak postajao prohodniji, pouzdaniji, prepoznatljiv poput aritmije vlastitog srca. Pa možda ponekad i zaboraviš i čak se zaustaviš, podneseš taj slalom ničega, zatim mamurluk istine i sve što (ti) već treba. Ali nemoj.
O tome ću razmišljati kada se vratim kući, skupim u jednu točku i zatvorim oči. Zadihana tišinom.
