Film se odigrava na vrhovima trepavica
na jeziku kojemu još nismo verbalizirali uzroke.
Podijeljene su i uloge, dogovoreni rekviziti,
gotovo da je moguće predvidjeti koje to riječi
sada ne možemo izgovoriti.
Postao je rastuća distorzija misli, a opet
neobično je kako nam klizi
i raspršuje se u toliko drugih;
kao da nas taj jedan neizrečeni dijalog,
mimolazeći sve digresije, okreće u vlastitom krugu.
Film se i inače rasprostire kružno, neovisno
o prostoru radnje, neovisno čak i o vremenu koje uporno
ne dotiče kružnice; one se, naime, sužavaju,
kronološki ili ne, i pulsiraju u točke
u kojima se sve izrečeno susreće, obrće, diktira.
Čini se da ponovno zaboravljamo
kako je uopće nastao naš tekst:
da su alpha i omega zapravo plus
i njegov nježni minus, da su to
oni isti neizgovoreni polariteti
jedne rastuće cjeline.
Film se i dalje jezično odigrava
pod točno određenim uvjetima gledanja: zadirkuje nas,
testira i pronalazi podudarnost didaskalija,
izgovarajući riječi kojima se oduvijek
susreću tijela. Sve nam je u njemu od početka
kristalno jasno.
Probudila si se ispred broja 777
kada se nešto nalik tijelu pokrenulo u tvojim koljenima.
Ponovno nitko ništa nije primijetio.
Rastvaranje se zatim osvrnulo za svojim ishodištem,
započelo sporazumno, bez riječi,
bez svijesti o rukama ili umekšanom glasu
pod kojim prsti postaju zjenice pa čitaju žanrove
negdje na pregibu između nečijeg lica i vrata.
Taj jedan dugi monolog, zatim dijalog i sva ona posljedična
ugodna tišina kojom ne remetiš preostali svijet,
onaj koji paralelno, s neke udaljenije strane,
odmiče ususret ustaljenim pravilima.
Vjerojatno si još neko vrijeme skrivala radnje
koje ne smiješ nazvati pravim imenom
(iako ti sada više nije hladno, iako više ne znaš
biti onako propisno ista), zauzimajući
i startnu poziciju revolucije i proboj
kojim se poništava vlastita riječ, glas, ponos.
Vjerojatno si se zatim obarala strpljenjem, pogledom
prema željenom pristanku, prema svemu onome
što je od ustaljenosti i niže i bolje.
Sedamstosedamdesetsedam puta
pa iznova. Koliko god. Kad god.
Nešto se nalik tijelu pokrenulo u tvojim koljenima
i bila si iznova mirna, miroljubivo prozirna
i pravocrtno jasna.
I kao da si nešto pritom i izgovorila, kao da si buđenjem
ubrizgala pristanak u svoje nestrpljive stanice:
kao da si konačno stigla kući.
Kontroverza je, naime, nosila onaj isti broj
koji vam je savršeno pristajao.
Pa si se probudila.
_____________________________________________
And it's peaceful in the deep
Cathedral where you cannot breathe
No need to pray, no need to speak
Now I am under all
And it's breaking over me
A thousand miles down to the sea bed
Found the place to rest my head
ispod mojih je riječi sve sterilno i bijelo;
stoji mi u grlu, gmiže posvuda po tijelu,
dira me po trbuhu i ponovno rastvara
u to nešto bijelo i prazno i čekajuće.
pa me pitaju tko sam ili što
ovako nijema i bez definicije,
ovako mirna kao čekanje i tišina zbog koje
kao da postojim još samo na doziv, na dodir,
na jeku riječi što mirišu crveno.
odgovorila sam osmijehom, tom lažnom obranom,
moleći ih u sebi za barem jednu zapovijed,
nešto bez uljepšavanja, glasno, drsko i stvarno,
nešto što koristiš protiv mirnoće koja te guši,
od koje nestaješ i od koje gotovo pa te više i nema.
čekala sam tu riječ što puni, oblikuje i stvara
meso, žile, krvotoke i strah,
nešto što te izgovaranjem pretvara u osjetila
okrećući svaki tvoj napeti živac
u privatnom ringu predaje.
nešto čime bi izbrisao
i ovo mirno tijelo i dah i govor,
preglasnu monotoniju ruku, nasmijanog lica
i čistoću uvijek smislenog, kružnog kretanja.
nešto što bi na meni konačno
ostavilo mrlje.
Jednom i nekada davno
vjerovala sam da ne mogu
predvidjeti tuđe korake;
bilo je lijepo tako si lagati.
S vremenom su obrasci okoline
postali jednostavni za predviđanja,
mnogo lakši od pokušaja
disanja zatvorenih očiju
i vjere da će te netko ipak
jednom iznenaditi.
Kada sam shvatila da znam
kojih će sljedećih deset poduzeti,
život mi je postao
dosadnom šahovskom pločom,
izmjenom ustaljenih poteza
i klikanja sata.
Pa iako mogu pomaknuti
i pijuna i kraljicu,
princip će i dalje biti isti -
ničim neće prevariti vlastiti niz;
ostaje uvijek ista
jednostavna jednadžba.
Čudo bi se pritom definiralo
kao vjerovanje da će netko
nekada i nekako
zaobići pravilo predvidljivosti
i pritom prevariti vlastiti obrazac.
No kako odavno ne vjerujem u čuda,
potezi na šahovskoj ploči
ne pokazuju nikakva odstupanja,
nikakve oscilacije koje bi odavale napredak:
igra je i dalje ista,
precizna i točna.
Bez iznenađenja.
Kad pomislim na nju, sjetim se
kako je ono hodala tko zna koliko
metara iznad šanka i ogledala,
znaš onog nad kojim smo svi rezali prste,
bilo je nekakvo zimsko, stakleno vrijeme,
uporno ustajalo, nisko, i svi mi,
sve one naše startne riječi i brzine,
samo smo se utopili u nježnom konjaku
kada je ušetala,
i kao da sam, onako težak od čaša
i izredanih pogleda,
nekako i uspio uhvatiti taj pokret,
sjećaš se, kao da je nošena, kao da zna
nešto što nama još nije prorokovano;
a bilo je baš zimsko vrijeme, nisam mogao
krvariti ravnije ili brže,
onaj naš stari krug i svi mi, kvragu,
znali smo to i zatvorenih očiju,
ali smo prokleto šutjeli, batrgali se
i ovamo i onamo i nigdje, dok je ona,
kažem ti, ona je hodala sve one metre
prema gore, kužiš,
kao da je nošena;
sjetim se toga svaki put kad netko
od ekipe navrati, kako li se zvala,
još i sada, kažem ti,
kao da je bilo jučer.
_________________________________
Razmišljala sam o skupljanju heroina - kako onih anonimnih koje nas okružuju tako i onih čija nam imena svima jednako odzvanjaju.
Ne znam je li to neki spomena vrijedan hobi, ali nakupilo ih se s godinama.
Potraga koja, nadam se, nikada ne završava.
Kada bih pisala za djecu,
sve bi moje priče bile pohranjene
u koricama neonski dubokih knjiga,
a svaka bi njihova stranica
nužno izgledala i nazivala se drugačije.
Kada bih pisala o onome što su zaboravili
ljudi koji više ne znaju kako biti dobri,
pisala bih o sjećanju na bake
i njihove dobre namjere upakirane u oči
kojima su nas bodrile,
pripremajući nas na sanjanje
i svaki budući skok u dalj.
Kada bih pisala za djecu,
prisjetila bih se da je praštanje
onima koji nas nisu znali voljeti drugačije
jednako zadržavanju životne snage
i učenju čitanja neverbalnih vapaja tužnih lica,
umijeća što se plaća količinom preživljene boli.
Kada bih pisala za djecu,
pisala bih, dakle, samo o velikim,
važnim temama
i o hrabrosti kojom nose
sve velike tajne svoga svijeta.
Na kraju bih im objasnila
kako se takvoga tereta riješiti
uz nekoliko pogleda
nekih sličnih i dobrih očiju
kako sve naučeno ne bi zaboravili
godinama kasnije.
