Jednom i nekada davno
vjerovala sam da ne mogu
predvidjeti tuđe korake;
bilo je lijepo tako si lagati.
S vremenom su obrasci okoline
postali jednostavni za predviđanja,
mnogo lakši od pokušaja
disanja zatvorenih očiju
i vjere da će te netko ipak
jednom iznenaditi.
Kada sam shvatila da znam
kojih će sljedećih deset poduzeti,
život mi je postao
dosadnom šahovskom pločom,
izmjenom ustaljenih poteza
i klikanja sata.
Pa iako mogu pomaknuti
i pijuna i kraljicu,
princip će i dalje biti isti -
ničim neće prevariti vlastiti niz;
ostaje uvijek ista
jednostavna jednadžba.
Čudo bi se pritom definiralo
kao vjerovanje da će netko
nekada i nekako
zaobići pravilo predvidljivosti
i pritom prevariti vlastiti obrazac.
No kako odavno ne vjerujem u čuda,
potezi na šahovskoj ploči
ne pokazuju nikakva odstupanja,
nikakve oscilacije koje bi odavale napredak:
igra je i dalje ista,
precizna i točna.
Bez iznenađenja.