Kada bih pisala za djecu,
sve bi moje priče bile pohranjene
u koricama neonski dubokih knjiga,
a svaka bi njihova stranica
nužno izgledala i nazivala se drugačije.
Kada bih pisala o onome što su zaboravili
ljudi koji više ne znaju kako biti dobri,
pisala bih o sjećanju na bake
i njihove dobre namjere upakirane u oči
kojima su nas bodrile,
pripremajući nas na sanjanje
i svaki budući skok u dalj.
Kada bih pisala za djecu,
prisjetila bih se da je praštanje
onima koji nas nisu znali voljeti drugačije
jednako zadržavanju životne snage
i učenju čitanja neverbalnih vapaja tužnih lica,
umijeća što se plaća količinom preživljene boli.
Kada bih pisala za djecu,
pisala bih, dakle, samo o velikim,
važnim temama
i o hrabrosti kojom nose
sve velike tajne svoga svijeta.
Na kraju bih im objasnila
kako se takvoga tereta riješiti
uz nekoliko pogleda
nekih sličnih i dobrih očiju
kako sve naučeno ne bi zaboravili
godinama kasnije.
Tek tako, da se nađe.
____________________________________
podsjetnik.
Post je objavljen 05.01.2017. u 17:22 sati.