Probudila si se ispred broja 777
kada se nešto nalik tijelu pokrenulo u tvojim koljenima.
Ponovno nitko ništa nije primijetio.
Rastvaranje se zatim osvrnulo za svojim ishodištem,
započelo sporazumno, bez riječi,
bez svijesti o rukama ili umekšanom glasu
pod kojim prsti postaju zjenice pa čitaju žanrove
negdje na pregibu između nečijeg lica i vrata.
Taj jedan dugi monolog, zatim dijalog i sva ona posljedična
ugodna tišina kojom ne remetiš preostali svijet,
onaj koji paralelno, s neke udaljenije strane,
odmiče ususret ustaljenim pravilima.
Vjerojatno si još neko vrijeme skrivala radnje
koje ne smiješ nazvati pravim imenom
(iako ti sada više nije hladno, iako više ne znaš
biti onako propisno ista), zauzimajući
i startnu poziciju revolucije i proboj
kojim se poništava vlastita riječ, glas, ponos.
Vjerojatno si se zatim obarala strpljenjem, pogledom
prema željenom pristanku, prema svemu onome
što je od ustaljenosti i niže i bolje.
Sedamstosedamdesetsedam puta
pa iznova. Koliko god. Kad god.
Nešto se nalik tijelu pokrenulo u tvojim koljenima
i bila si iznova mirna, miroljubivo prozirna
i pravocrtno jasna.
I kao da si nešto pritom i izgovorila, kao da si buđenjem
ubrizgala pristanak u svoje nestrpljive stanice:
kao da si konačno stigla kući.
Kontroverza je, naime, nosila onaj isti broj
koji vam je savršeno pristajao.
Pa si se probudila.
_____________________________________________
And it's peaceful in the deep
Cathedral where you cannot breathe
No need to pray, no need to speak
Now I am under all
And it's breaking over me
A thousand miles down to the sea bed
Found the place to rest my head