Film se odigrava na vrhovima trepavica
na jeziku kojemu još nismo verbalizirali uzroke.
Podijeljene su i uloge, dogovoreni rekviziti,
gotovo da je moguće predvidjeti koje to riječi
sada ne možemo izgovoriti.
Postao je rastuća distorzija misli, a opet
neobično je kako nam klizi
i raspršuje se u toliko drugih;
kao da nas taj jedan neizrečeni dijalog,
mimolazeći sve digresije, okreće u vlastitom krugu.
Film se i inače rasprostire kružno, neovisno
o prostoru radnje, neovisno čak i o vremenu koje uporno
ne dotiče kružnice; one se, naime, sužavaju,
kronološki ili ne, i pulsiraju u točke
u kojima se sve izrečeno susreće, obrće, diktira.
Čini se da ponovno zaboravljamo
kako je uopće nastao naš tekst:
da su alpha i omega zapravo plus
i njegov nježni minus, da su to
oni isti neizgovoreni polariteti
jedne rastuće cjeline.
Film se i dalje jezično odigrava
pod točno određenim uvjetima gledanja: zadirkuje nas,
testira i pronalazi podudarnost didaskalija,
izgovarajući riječi kojima se oduvijek
susreću tijela. Sve nam je u njemu od početka
kristalno jasno.