ispod mojih je riječi sve sterilno i bijelo;
stoji mi u grlu, gmiže posvuda po tijelu,
dira me po trbuhu i ponovno rastvara
u to nešto bijelo i prazno i čekajuće.
pa me pitaju tko sam ili što
ovako nijema i bez definicije,
ovako mirna kao čekanje i tišina zbog koje
kao da postojim još samo na doziv, na dodir,
na jeku riječi što mirišu crveno.
odgovorila sam osmijehom, tom lažnom obranom,
moleći ih u sebi za barem jednu zapovijed,
nešto bez uljepšavanja, glasno, drsko i stvarno,
nešto što koristiš protiv mirnoće koja te guši,
od koje nestaješ i od koje gotovo pa te više i nema.
čekala sam tu riječ što puni, oblikuje i stvara
meso, žile, krvotoke i strah,
nešto što te izgovaranjem pretvara u osjetila
okrećući svaki tvoj napeti živac
u privatnom ringu predaje.
nešto čime bi izbrisao
i ovo mirno tijelo i dah i govor,
preglasnu monotoniju ruku, nasmijanog lica
i čistoću uvijek smislenog, kružnog kretanja.
nešto što bi na meni konačno
ostavilo mrlje.