Nismo pobijedili sebe, odjekivalo je balkonima, trgovima i zapešćima
rasipajući me poput robe pred ulazom jeruzalemskog hrama
(kao da sam tek stršeća rasprodaja bezličnih pomagala
i crnih kišobrana rezbarenih godinama).
Pjesnikinja će desetljećima kasnije
i dalje brisati suze licima na pločnicima;
vjerojatno je nešto takvo stajalo zapisano u dlanovima
one neke davne godine kada sam u njih
(skrivena u zjenici trećeg mi oka
ili usred najniže čakre prolaznika)
tetovirala crveni trag slova X.
Pod njim je najmanjim fontom prorokovano:
"započet ćeš blasfemiju svojih dlan-rana
kako bi svi u miru zaspali nahranjeni propuštanjem
tvojih utopijskih mirodija".
Nisam odgovorila na poziv, nisam se poklonila
svemu što je obećavalo ovozemaljska brda, doline i gradove,
nisam povjerovala ničemu zbog čega bi Knjiga sjena
prestala biti jednako netrpeljivo crvena.
Ostala mi je tek ova vatra ukoričena u led,
uho za slušanje i rame za plakanje,
dlan koji ti priznaje da smo tek jedan u nizu
tužnih pokušaja proboja i još tužnijeg trajanja.
Da još uvijek nismo pobijedili sebe.
_________________
Iz vremena kada mi je Vrana bio najdraži film
i kada nisam voljela boje niti izvještačene osmijehe po gimnazijskim hodnicima,
kada bih uglavnom šutjela i onako crna i prozirna uzalud tražila sugovornika
čekajući da me sve umjetno zaobiđe i prođe.
Kao vino, vrtjelo mi se glavom, tijelom, možda čak
i onom G točkom na koju uglavnom zaboravljam
pa se u trvenjima sa životom poskliznem na njezinu
jalovost kao na žrtveniku.
Čekaj, sjediš s rodbinom, guliš sedamdesetu cigaretu, vi se
naprosto volite, ovo ti je na mene, ovo ti je od nje, mi smo
tako fino prokrvljenošću povezani da sve to moram zaliti
još jednom čašom nečega što ću navečer ubijati alkoholom.
Bez vas, s njima, kada zažmirite, kada ne budete vidjeli ništa
osim lampe na noćnom ormariću.
Damu se ne pita, samo sam, dakle, nepomično sjedila,
nisam trčala za kinderima iako mi je slatko došla
neka komadina torte i nećakinja u njedrima crvena
poput višnje na vrhu kalorijske bombe. Ne, nemam dečka,
zaručnika se kaže, molim lijepo, znam, jajnici mi
baš i nisu prijatelji posljednjih godina i maternica mi odnedavno
maše smrtnom presudom, je li to dovoljno opravdanje,
ne, što je to prema nepoznavanju obrade ovoga slatkog
majka-žena-kraljica čuda od bezbroj katova, bravo, strina,
jednako sam toliko dosad popušila cigareta u tvojoj sterilnoj
dnevnoj sobi pa mislim da mi je i slabo, evo,
skupit ću se pored radijatora za niskotlakaše i udavače,
zimogrozna me ljubav i dalje grije, da, nasmijat ćemo se
kao da smo vješto duhoviti, i strine i stričevi i horoskopi
i ja, dobri su to geni, ne bismo ti nikada dali te godine.
U glavi kuršlus. Dodajmo mu note, dodajmo mu i pamćenje,
ne znam što smo ono pričali, samo sam
šutjela i vrtjela nogu preko noge kao Sharon Stone,
samo što nisam baš seksi, valjda nemam njezine
pokrete ni kosu, ali nekako sam im izmigoljila dok su me
prali rifovi i ispjevavali postadolescentski hrvatskotragedijski
memoari pa sam i dalje živjela brže. Pomalo.
Dala bih si i više, godina i kolača, samo nisam bogznašto
produktivna, dovoljno raširena ni pristupačna, mašta mi je
ostala utopljena u onih nekoliko katova torte kao da je
dosadna ocvala muha. A preferiram crne, slane i ljute,
zaboravila sam im priznati, sjetila sam se toga
pri povratku dok sam vraćala nećakinju vlasnicima te se
doklatila u svoj dvorišni stan kako bih poslušala
novi album benda neke stare, neslane mladosti.
"Kao vino", nasmijala sam se još jednom nešto kasnije
udarivši pritom glasnoćom zvučnika i G točku
i mačku. Sve do kostiju.
______________________
Remove your heart, it's only good for bleeding
Bleeding through your fragile skin
And remove your thought, 'cause it's only for deceiving
Deceiving thoughts destroy within
o licima, posebice mojim, moglo se unedogled
dok sam onomad čitala pjesnike i pokoju
zalutalu ženu; ona se, naime, mnogo lakše ulijevaju
i ispijaju gradeći ti fini predah zanimljivosti,
osobito ako si samo jedna.
A nisam bila. I dugo poslije, dugo, klaustrofobično
i kontinuirano poslije tek bih se naslagivala,
preslagivala tu jednu na drugu na treću tražeći
pogodnu, podobnu, pogubnu čak, a da ništa
osim ponekog smiješnog trna ili nenaginjanja
kroz stražnja automobilska vrata (prozori su
za finija lica) nisam pronašla.
I dugo se već i uporno ipak imam, jednom se
i jednina morala odviti, čak nenamjerno,
stoga sam posljedično zamjerala svima koji su ostali
sjediti i misliti si na onim stražnjim sjedalima;
naime, s pokojim od lica više nisam znala kako,
jer onako se nije moglo nikako, a ovako
baš i ne ide,
ali i dalje nisam bila dovoljno očajna da bih
čak do Venecije zaguglala masku; tek bih brutalno
ispucavala rafale u ta fina njegovana lica
čije su mi ruke izgledale dovoljno pitko i mazno
da bi čovjek naprosto povjerovao da su
kao moje.
I kao da su katkad nešto i obećavala
skidajući (se) sloj po sloj, nudeći pritom i obline
svoje savršene žbuke, tražeći moju iskrenu i pitomu
nagost, ono nešto oko očiju što se nije odavalo,
ono nešto moje,
no kada se o lažima radi, nikada ne znaš
na koji obraz skrenuti, kojom se starudijom
poslužiti pa probaviti to nekakvo voljenje što te
sustiže, kako ga zbrzati zdola i protegnuti uvis,
osobito kada tek što nisam ona, više nisam čak
ni ta.
Ipak, htjela bih znati s kim sam to pregovarala
dugim osječkim noćima i nišanila prošle
ili paralelne kreature te čiju sam to bivšu dragu
ponovno materijalizirala prosto slučajno, svakako
nenamjerno i nikako po svom, dok nam je
teorija vjerojatnosti mirisala na jesen, dunje i
ovu moju iskrenost, evo, priznajem.
Odakle vam pravo odmahivati ravnodušnim rukama
nad imenima onih koji odlaze trbuhom za kruhom
ostavljajući i svoje ulice i krovove i obiteljska gnijezda
i sve one nikad doživljene uspomene koje te, vjerujem,
zapravo čine čovjekom?
Odakle vam pravo šaliti se s brojem Slavonaca
koji se okupljaju pod imenom siromašne nacionalne manjine
u nekom zauvijek dalekom i tuđem svijetu?
Odakle vam pravo smijati se nad djecom branitelja
koja danas peru podove strancima,
a svoja su djetinjstva provodila u vlažnim podrumima,
plačući na iznajmljenim krevetima uz zvukove zračnih sirena?
I, uopće, odakle vam pravo zaboravljati
da su minikozmosi pojedinaca ujedno slika
upravo te i takve cjeline, one koja odmahuje rukom
kao da se sve to događa nekom drugom i nepoznatom,
pozdravljajući pritom veleuvaženu podjelu na vaše i naše,
brojeći si međusobno krvna zrnca
i glumeći da je utakmica u neki trećim, prljavijim rukama?
Okrenula sam se na drugu stranu utonuvši u mješavinu umora i ugode, nizali su se krugovi, nešto kao bas, nešto kao ponoćni koraci i zvuk tramvaja u koji ćemo utrčati, pronaći pravi omjer smijeha i nostalgije, zatim izlijetati u mrak. Sklapati oči, čekati da sve iznova prođe.
Napisat ću im posvetu, obrisati ju, zanemariti enter. Ne znam zašto. Ukoliko više ne govorim, slušam, ostalo je tek izolacija u pokretima, način na koji se štitiš od tuđih odlazaka.
Zatim se svakodnevica pretvara u crveni ruž, preskakanje bitnih tema, nečiji strah i poneko okupljalište. Možda se pritom nešto usudimo, ali vjerojatno ne.
Otići ću na dva sata, naručiti čaj, stisnuti utrobu.
Reći će nešto što će me povrijediti, zatim ću se još dugo smijati, zamišljati koliko mi točno minuta treba do vlastite sobe i polica u koje, znaju oni, volim zatvarati dane i osluškivati trajanje.
Pa će proći. Pitat će "jesi li sretna ovdje?", kimnut ću glavom, pogledom obuhvatiti i Amsterdam i dan i noć, još jedan film i još jednu novopronašlu nadu. Toliko mogu. Možda i ne. Možda se i vođe umaraju.
Martina će naučiti svirati gitaru, Marko će i dalje jalovo kupovati vrijeme u Konzumu. Ponovno će pitati hoću li biti dobro, zatim otići u Dublin, gledati fotografije i smijati se budućnosti kako ne bismo zaboravili pravijek, razgovore o kiši, snijegu i turbulencijama neba i mora. Kako nikada ne bismo na kontinentu zaboravili njegovu boju.
Marko će i dalje svirati gitaru, gledati u zvijezde. Jest ćemo ostatke noći, nasmijati trio, zatim se okrenuti mačkama i filozofiji, zimama s kojima završavaju posljednji stihovi. Tehnologija će pritom postati neizbježna gotovo jednako koliko i ljubav; nju ćemo prešućivati i brisati, ponekad sanjati, zatim će doći novo jutro i trebat će im planovi vođe plemena (pričat ću o izbjegavanju zamki, teških arija i crnih rupa).
Vođa najbolje zna zašto.
Zatim će mi pokloniti dvije knjige i ispovijest koju ćemo imenovati trudom. Prolit će prošlost po riječima, smijati se glasno i pretjerano, dok će u pozadini ponovno svirati nešto bezlično, jedan čaj, dva sata i naše suprotstavljene strane.
Zanimat će ih sve (vođa najbolje zna).
Reći ću da smo odavno zatvorili poglavlje i da se više ništa ne da prepustiti slučaju. Pitat će me kako su zapravo Martina i Marko i jesam li se ponovno pronašla u starim ulicama i novim oblicima preskakanja obruča. Jesam li se zaljubila i kako mu je ime. Odgovor na pitanje zašto. Neće pristajati na tišinu ni njezine teške epiloge, stoga ću gledati u dvije knjige umjesto u sat, u čaj umjesto u vrijeme; ionako žurim, žao mi je, ne mogu više od toga, za neke teme ponestaje vremena. Za neke teme ponestaje mene.
Vođa to nikada ne smije priznati.
Vjerovat će da ionako znaju odgovor, jednako kao što se zna tko je Martina, tko je Marko, gdje su ostale gitare i zvijezde. Mislit će da i dalje poznaju granice mojih misli, kao i lice koje se udomaćilo u njegovim pregibima.
Vođa plemena ne zamjera. Nikada.
Zatim će me ponovno pronaći njihova tišina i odustajanje, kasnije i noć, kasnije, kada se grad rastopi pod svjetlima i negdje u njegovoj utrobi misao vođe plemena dohvati nečije ime, prezime, lice i točan odgovor. Pa ću šutjeti, proći će i tjedni i otpratit ću ju na aerodrom, susprezati riječi jer svaki vođa plemena zna koliko je hladnoća nužnost: ne možeš tek tako pobjeći od svoje uloge.
pa iako možda i neću ispisati čitav roman,
doticati te gladnim rukama ili ti se pobjedonosno
vješati za vrat,
znat ću prepoznati srodnost vatre,
izgovoriti ju na tisuću drugih načina nudeći ti
čak i bilješku za pisce koji vole prostore margina,
koji rađaju manjak buke i odmaraju se
jedino tišinom isprepletenih tijela.
ostat ćemo tako zauvijek
ti i ja,
stoga pazim i šutim; sve je drugo izrečeno
mnogo jasnije - postalo je onaj jantar
u kojemu ćemo sačuvati i pogled i miris i osmijeh,
sve te mape zabilježene bijegom od suvišnih riječi
što iznova postaju tijelom, od
ja
koje te i dalje promatra iz čaše,
iz dosade tvojih drugačijih sugovornika
i onog opasnog trenutka prije sna
što vreba iz svih tvojih dnevnih aktivnosti
i njihovih popratnih mučnina.
i već to bit će dovoljno da bi bilo previše,
dok ćeš pritom
ti
ostati i dalje tu, skriven u ovome iznutra,
u grlu, jednjaku, zubima i onim naizgled
primitivnim naklonostima,
kako ih lažno zovu na prvi, slijepi pogled,
a koje samovoljno rastu, šire se i spajaju nas
u sve ono poslije.
stoga, vidiš, netko se nečim igra,
a netko i dalje ne.
što to proučavaš krađom, izmicanjem, mrvljenjem
na 10 000 dana, krila ili ovih krotkih
nepravih riječi na koje ćeš nasloniti
odvajanja?
kao kada mrak postane nož
u podne
za tebe, evo, samo za tebe,
a nije ti jasno, ne,
nije ti
baš posve
jasno izrečeno
jezikom koji bismo mogli nazvati zajedničkim
što bismo još ovdje uopće mogli
preliti, prešutjeti,
ako bismo uopće,
o središtima naših tijela koja ćemo zgnječiti
u letu kožom, zjenicama rođenim
u mraku spilje u koju smo se uvukli,
što taj pogled još može, a da nije već napravio?
ili sve to
da bismo ponovno zažmirili,
da prođe, ne traži, ne moli i ne vrišti
svaki od ovih krugova zbog kojih
više nemamo zašto,
samo
u mom je prostoru polica. mirna pauza.
zatim čaša, stol, sahrana,
proza dana, vitamini, jedna prostrana
Sahara
u kojoj 4 jastuka
glume pričljivu lomaču, zajedljivu giljotinu, ruke
pune nevidljivih brazda,
a opet
tako se mekano ovdje (na)stupa, scena
je ulica, jeka je čistilište, time-out
pa prije svega nemaš pojma,
kažeš si to nekoliko puta - nemaš pojma,
kažeš si iste stvari udvojeno, odvojeno
i ne koračaš više nikamo.
ne koračamo nikamo.
ne stižemo nigdje.
prošlost je napokon
sasvim gotova,
naplatili smo si to izmicanje teretom kako bismo posolili
sve ovo novo
do kraja, do kraha i temelja i
skroz, posve, dva puta i opet
slučajno, neplanirano, glupo, infantilno
zavoljeli.
pa nisi li iznova
zaboravio svoj život, tu priču o gomilanju ostavio
pod ključem,
u svakom kadru smijao se jednostavno i cinično
kako ne bi ušlo, prošlo, kako ne bi
proizašlo iz tebe
nešto od praha kojim te
opasno zove
(preko puta
stola
grada
preko zemlje
i uvijek, još uvijek!,
na onu nepoznatu
drugu stranu).
a nisi zaboravio,
nisi čuo, mislio, odabrao, ubio nisi
baš ništa.
i jer se ovih dana smijem odrazu u zrcalu,
podijelit ću ovdje snimku svoga najgoreg čitanja ikad
(da se ne kaže da nisam hrabra).
Dobra je stvar što sam uvijek u dobrom društvu.
to je toliko mnogo koraka unatrag
gdje se nisam htjela vratiti,
podsjetiti da je ideja o ljepšem svijetu
tek jalova obrana
od vrata kroz koja se ne prolazi.
a s ove, unutrašnje strane sobe
u koju se i dalje nikoga ne pušta
postoji sve ono
o čemu smo šutjeli:
kao kada su pričali o Evi,
kada su tako lijepo i mekano
pričali
pa si na trenutak i povjerovala
da to uistinu
možeš biti ti,
sjećaš se, samo si šutjela i okrenula ključ
dva puta
za svaki slučaj,
preskačući sve one prazne priče
o vremenu i prostoru
i birajući isključivo sebi srodne
u nadi da to možda ipak nisi,
da sasvim sigurno
nisi i ne možeš biti ti.
spuštajući maglu na davno zaboravljen
susret vatre s vatrom,
vlastitog crnila s vlastitim crnilom,
jasno mi je što si radila:
nikada ju više
nisi željela probuditi.
a čekala je strpljivo
u vašem ringu
ovaj jedan na jedan bljesak prepoznavanja,
to ponovno otvaranje
Pandorine kutije.
tamo negdje daleko ispred,
u pripremi za sve buduće zime,
prostrane džepove
i tvoje i moje
isprepletene hladne prste,
u koracima koje ćemo pamtiti
i u hrabrosti novih planeta
koji će ostati zabilježeni
mojim riječima -
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe?
(Meša Selimović)
padao je prvi snijeg
(sljepoočnice,
crvenilo svježe zamagljenih zidova,
nanosi čistoće),
prevodio tišinu u nešto nalik
gomili nepotrebnih riječi,
zatim istim putem natrag.
ništa.
crvenilo tog prostora pojačavalo je
nasrtanje zvukova,
dodirivala si pritom svoja koljena, zar ne,
radiš to svaki put kada ti se bol
uvuče u grlo,
u vlastito tijelo koje te tada iznova
pretvara u vodu,
a padao je prvi snijeg
kojeg do jutra više neće biti.
i brisat ćeš mu tragove,
zaroniti jastuk u njegovu tišinu,
proizvesti bol u trbuhu, probuditi
mačku, zavući se duboko ispod pokrivača
(san, noć, dan,
nestajanje, brisanje,
zaborav).
do jutra ga više neće biti.
do jutra više ničega neće biti
ukoliko imaš sreće.
I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći
napokon ogladnje.
(Matej 4,2)
nitko ne priča o onih zimskih 40
zbijenih u vremenski prasak.
u njih nekoliko.
sinkroniziran lom.
nije bilo snijega.
tih dana izlazila sam iz kuće
četveronoške, netko je zazvao
doček Nove,
zatim tišinu, kidanja. misao za meso,
točke na zidovima
za mrak,
taktove sata za sjećanja,
za probijanje pluća
i lom.
nitko ne priča o tih 40
zbijenih u njih nekoliko.
izgovaranje istih monologa šutnje
u bolesti, možda tek na drugi pogled
drugačije nego prije,
možda jače i oštrije, napokon bio je
prvi siječnja, zatim drugi, treći,
redale su se promjene zaslona, sve one nijanse
skladištene na istom ovom mjestu.
jesi li i ti zapamtio svoje?
u istoj ovakvoj sobi u kojoj se rađalo sve, i ono
prije i ono kasnije, sve to
vremenski zgusnuto u sate
koji naizgled nisu imali nikakvu
brojivu vrijednost.
četrdeset.
4 i 0.
lom.
jesi li i ti tada započeo
izgovaranje istih riječi drugačije,
jesu li ti promijenile boju očiju
iznutra u dublje,
probivši pritom i zastore i prozore i zidove
i sve ono što ti se dogodilo
u samoći pustinje,
u vlastitoj bolesti, toj
uvrnutosti u sebe sama koju ćemo otkriti
tek nekoliko trenutaka kasnije,
nakon njih 40 ili tek 77?
ovdje
nitko nije prekidao tišinu jednog od krugova
nečim tako bezazlenim kao što je kruh.
post koji sam posluživala tih dana
zbijenih u samo njih nekoliko
vratit će me kući.
sinkroniziran lom: kako se materijalizira
autocesta koja vodi u suprotnom smjeru
od dotadašnjih krugova?
i kada?
jer negdje očigledno započinje, možda čak
sinkronizirano. bolno.
Otkrivenje:
uzet će me za ruku,
pokazati mi i Sunce i kišu,
otvoriti prozor
i čekati.
jesi li i ti tada, u tih 40,
shvatio da više ništa poznato
ne može biti isto?
a činilo se
kao da smo se
možda
susreli
iza ove nepropusne magle,
iza usporenih misli prešućenih riječi neizgovorenih ljutnji,
planina zbog kojih sam se pitala
možeš li to ikako primijetiti
dok se ovako gledamo
preko čaša i startnih pozicija,
preko ponavljanja naučenih pokreta
i mojih upornih želja
s kojima se iznova
nećeš htjeti suočiti.
pa boli. onako
tupo i na mahove, kao kada više
ne znaš čemu sve to služi,
a ipak. kao čekanje.
kao prokletstvo izgovaranja jednog
zastrašujućeg možda
koje sada zna što mislim
i čini da se osjećam
jednako prozirno i umanjeno
kao broj dva kojeg razvaljuju
u jedan,
kao prazna čaša puna teškog večernjeg
izbjegavanja.
i koliko takvih možda stane u nju?
čitava planina?
čitav Osijek?
još jedno ono godišnje doba?
pa ćeš me, dakle,
još jednom
propustiti,
pretvoriti u nijemost kojom te ovlaš
i nenajavljeno dotičem
netom nakon zatvaranja
preglasnih vrata,
nakon spremanja čaša i pepeljara mamurnih od šutnje
i svih onih usporenih koraka prema vlastitoj sobi
kojima u rano jesenje jutro
hvatamo taloge osječke magle.
tek tako. opet.
znam da znaš kako izgleda
to tvoje tamno ništa
i možda ga tek spremaš u džep
za kasnije, za neku novu
tešku rundu
preskačući sve,
no znaš li kakav to osjećaj stvara
s ove moje, druge strane?
onaj koji još jednom preživljavam
u tišini
kao da sam prozirna.
____________________
if I could tear you from the ceiling,
I'd freeze us both in time,
find a brand new way of seeing,
your eyes forever glued to mine...