Nismo pobijedili sebe, odjekivalo je balkonima, trgovima i zapešćima
rasipajući me poput robe pred ulazom jeruzalemskog hrama
(kao da sam tek stršeća rasprodaja bezličnih pomagala
i crnih kišobrana rezbarenih godinama).
Pjesnikinja će desetljećima kasnije
i dalje brisati suze licima na pločnicima;
vjerojatno je nešto takvo stajalo zapisano u dlanovima
one neke davne godine kada sam u njih
(skrivena u zjenici trećeg mi oka
ili usred najniže čakre prolaznika)
tetovirala crveni trag slova X.
Pod njim je najmanjim fontom prorokovano:
"započet ćeš blasfemiju svojih dlan-rana
kako bi svi u miru zaspali nahranjeni propuštanjem
tvojih utopijskih mirodija".
Nisam odgovorila na poziv, nisam se poklonila
svemu što je obećavalo ovozemaljska brda, doline i gradove,
nisam povjerovala ničemu zbog čega bi Knjiga sjena
prestala biti jednako netrpeljivo crvena.
Ostala mi je tek ova vatra ukoričena u led,
uho za slušanje i rame za plakanje,
dlan koji ti priznaje da smo tek jedan u nizu
tužnih pokušaja proboja i još tužnijeg trajanja.
Da još uvijek nismo pobijedili sebe.
_________________
Iz vremena kada mi je Vrana bio najdraži film
i kada nisam voljela boje niti izvještačene osmijehe po gimnazijskim hodnicima,
kada bih uglavnom šutjela i onako crna i prozirna uzalud tražila sugovornika
čekajući da me sve umjetno zaobiđe i prođe.