I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći
napokon ogladnje.
(Matej 4,2)
nitko ne priča o onih zimskih 40
zbijenih u vremenski prasak.
u njih nekoliko.
sinkroniziran lom.
nije bilo snijega.
tih dana izlazila sam iz kuće
četveronoške, netko je zazvao
doček Nove,
zatim tišinu, kidanja. misao za meso,
točke na zidovima
za mrak,
taktove sata za sjećanja,
za probijanje pluća
i lom.
nitko ne priča o tih 40
zbijenih u njih nekoliko.
izgovaranje istih monologa šutnje
u bolesti, možda tek na drugi pogled
drugačije nego prije,
možda jače i oštrije, napokon bio je
prvi siječnja, zatim drugi, treći,
redale su se promjene zaslona, sve one nijanse
skladištene na istom ovom mjestu.
jesi li i ti zapamtio svoje?
u istoj ovakvoj sobi u kojoj se rađalo sve, i ono
prije i ono kasnije, sve to
vremenski zgusnuto u sate
koji naizgled nisu imali nikakvu
brojivu vrijednost.
četrdeset.
4 i 0.
lom.
jesi li i ti tada započeo
izgovaranje istih riječi drugačije,
jesu li ti promijenile boju očiju
iznutra u dublje,
probivši pritom i zastore i prozore i zidove
i sve ono što ti se dogodilo
u samoći pustinje,
u vlastitoj bolesti, toj
uvrnutosti u sebe sama koju ćemo otkriti
tek nekoliko trenutaka kasnije,
nakon njih 40 ili tek 77?
ovdje
nitko nije prekidao tišinu jednog od krugova
nečim tako bezazlenim kao što je kruh.
post koji sam posluživala tih dana
zbijenih u samo njih nekoliko
vratit će me kući.
sinkroniziran lom: kako se materijalizira
autocesta koja vodi u suprotnom smjeru
od dotadašnjih krugova?
i kada?
jer negdje očigledno započinje, možda čak
sinkronizirano. bolno.
Otkrivenje:
uzet će me za ruku,
pokazati mi i Sunce i kišu,
otvoriti prozor
i čekati.
jesi li i ti tada, u tih 40,
shvatio da više ništa poznato
ne može biti isto?