Zivot u Zabolandu
21.02.2018., srijeda
Big fat Ugandan wedding
|
Došao je i taj dan subota sedamnaesti veljače 2018, koji smo još prije godinu dana zabilježili u našim žabolandskim agendama. „My big fat Ugandan wedding“ kako je Maartje nazvala whattsapp grupu svojih djeveruša. Djevojke iz Adonai guesthousa su pjevale: „This is the day! This is the day! That the Lord has made.“ Maartje je tu noć spavala na drugoj lokaciji, dok je Johnujutro za doručkom bio pomalo nervozan. On je sa svojim kumom i ostalim djeverima (groomsmen – vrlo zanimljiva riječ, najbolji prijevod na hrvatski je djeveri (tj. muške djeveruše), ali mi to ne koristimo, bar koliko ja znam, no sjetio sam se da postoji priča Sunce djever i Neva Nevičica) otišao nešto ranije. Laura je također po programu djeveruša otišla nešto ranije ovaj puta u trećoj haljini losos roza boje?! Uvijek naučim nešto novo bojama. Po nas ostale muzungu goste su došla dva stara autobusa sa po dvadesetak mjesta. Nešto iza jedanaest smo došli kod crkve. Crkva je odmah uz prometnu ulicu, no to autobuse nije smetalo da parkiraju na cesti odmah ispred crkve. Čim smo izašli, kao grupa muzungua, privukli mnoge poglede prolaznika. Poneki su se željeli slikati s nama. Unutra je još bila misa, pa smo čekali vani, a kako je opet bio vruć dan, te je sunce peklo na najjače, svi smo se pomalo stisnuli u hladovinu s desne strane crkve, koja je bila sve manja kako se sunce uzdizalo, pa smo se i mi sve više skupljali. Stigao je mladoženja s pratnjom i prethodna misa je završila te smo mogli unutra. Zgrada crkve je prilično velika, ne tako visoka, ali prilično dugačka, drvene klupe, ne baš puno ukrasa, osim na velikom oltaru. Svi prozori i vrata su bili otvoreni kako bi zrak strujao i olakšao vrućinu. S lijeve strane pratnja mlade (team muzungu), a s desne pratnja mladoženje. U crkvu suuz glazbu prvo ulazile djeveruše, jedna po jedna, koje su dočekivali djeveri pa, kuma i kum i na kraju Maartje, koju je predao njezin otac. Mladi svećenik je vodio misu, prilično veselo i općenito je to bila najveća razlika u odnosu na vjenčanja i mise u Hrvatskoj. Bilo je puno više pjesme, zanosa, puno pljeska, usklika, sve u nekom veselijem ritmu. Na primjer nakon što je svećenik završio čitanje sa „This is the Word of the Lord.“ prolomio se veliki pljesak dvoranom, kao da smo osvojili medalju. No u propovijedi svećenik se osvrnuo i na to da je brak isključivo zajednica žene i muškarca, sve druge kombinacije su grijeh i ne trebamo ih prihvaćati. Uganda je općenito vrlo homofobna zemlja i homoseksualci nisu dobro prihvaćeni. Istovremeno je normalno na cesti vidjeti dva odrasla muškarca kako se drže za ruke. To je znak prijateljstva. Zanimljivo, zar ne? Vjenčanje je završilo sa: „You may kiss the bride.“ Ajde da i to doživim jednom uživo. Nakon toga je uslijedilo slikanje ispred crkve, a potom su mladenci otišli s djeverušama i djeverima na posebnu lokaciju, za maratonsku sesiju fotografiranja, kako mi je Laura kasnije ispričala. Nas su pak autobusi odveli na ručak u jedan ugodan restoran u prirodi. Međutim ili taj restoran nije bio spreman ili posluga nije bila na visini ili je bio krivi restoran, jer trajalo je u nedogled da dobijemo kaj smo naručili. Kada je hrana konačno stigla neki su dobili krivo, a neki nisu dobili ništa. Meni su obećali savjet od kuhara, ali su to totalno zaboravili uključujući i moje jelo. Onda je smo još morali pregovarati oko računa, jer su tamo pisale stvari, koje nismo dobili. Neki su mislili da je sve bilo plaćeno, ali smo zapravo morali sve sami platiti. Uglavnom totalni kaos. Kada smo konačno krenuli autobusima prema lokaciji na kojoj je trebala biti zabava, vozači su dva puta (!) zalutali i morali smo se okretati skroz na drugu stranu, po napućenim prometnicama. Možete si misliti čuđenje i kolutanje očima svih tih Sirevih glava u vozilima. Uglavnom sa dva sata zakašnjenja smo stigli na lokaciju svadbe. Doček je bio veličanstven. Dočekali su nas njihovi tradicionalni bubnjari i plesači, koji će nastupiti kasnije na samoj svadbi. Ludilo ritma i pokreta. Stvarno fantastično, prepustio sam se afričkim ritmovima prolazeći pokraj bubnjara i plesaćica. Jedino mi nije bilo jasno zakaj sam jedini muzungu, koji to radi, pa zato smo otišli tako daleko. Na dočeku je bila i hrpa fotografa, kojima je bilo stalo da poslikaju sve muzungu goste po redu. Razlog ćemo saznati kasnije. Maartje i John su bili već odavno stigli, ali su se skrivali u nekoj pokrajnjoj zgradi. Ušetali smo tako u pravi amfiteatar na otvorenom, na kojem su stolovi bili poslagani na različitim nivoima u polukrug. Moj zadatak je bio organizirati nekoliko gostiju i podijeliti im pjenu za puhanje balona, prilikom ulaska mladenaca i uže pratnje. Riža je u Ugandi priličan luksuz i ne bi bilo u redu bacati rižu, pa zbog toga balončići. Laura je rekla da bila zadvoljna mojim izvršavanjem zadatka. Mladenci, te djeveri i djeveruše su zauzeli počasna povišena mjesta s druge strane pozornice, nasuprot ostalim stolovima i sve je bilo spremno. MC je opet na duhoviti način vodio cijelu predstavu. Na početku su nastupili bubnjari i domaće plesne grupe. Kasnije smo čuli da su to najbolje ugandijske grupe tradicinalnih plesova i bubnjara. Ti bubnjari su na glavi nosili ogromne teške bubnjeve i bubnjali toljagama, za vrijeme hoda, a nakon toga su izveli igru u kojoj su se natjecali u plesnim skokovima. Bilo je kao da gledam olimpijske igre. Imali su nevjerojatne atletske sposobnosti i odraz. Poslije njih i plesnih plesnih skupina koje su isto bile izvrsne, je bila večera. Trebalo je nahraniti jedno 300-tinjak gostiju. Na nekoliko mjesta su imali buffet s raznim tradicionalnim jelima. Mogao si tanjur napuniti koliko si htio, ali neobično za hrvatske pojmove, hrana se servirala samo jednom i to je bilo to. Svatko je dobio također samo dva pića. U drugom dijelu večeri je MC, rekao preko razglasa da tko hoće može uzeti pivo ili sok, cijene su 5000 šilinga za sok i 7000 šilinga za pivo. Ja sam mislio da se šali. Na vrhu amfiteatra su se pojavili neki tipovi sa cugom na kolicima i stvarno nije bila šala. Mogao si se popeti do njih i kupiti cugu. Uz još par nastupa plesnih grupa, večer je prošla uz specijalnu predstavu, nešto poput mjuzikla, koju je kao iznenađenje priredila majka od Maartje. U njoj su sudjelovali svi iz Maartjine rodbine i još neki iz „extended family“. Laura je sa curama za to morala uvježbavati plesne korake i riječi pjesama, dok sam ja sam imao neku manju statističku ulogu u traženju pilića, koza i krava u publici za miraz. Žabolandska vjenčanja obično imaju takve manje ili više uspjele predstave s prilagođenom tematikom. Nakon predstave je bilo opet par govora, i na kraju naravno moderni ples uz DJ-a na pozornici za sve okupljene. U jednom trenutku je naravno bilo i bacanje buketa. Nakon toga MC je pozvao sve neoženjene muškarce sebi. Entuzijasta kakav jesam naivno sam se prijavio, dok su me neki žabolandski „frendovi“ ostavili na cjedilu. Ispalo je da se nas desetak prijavljenih (mix crnaca i bijelaca) mora okušati u plesnoj borbi. Onaj koji ostane bit će pratilac djevojke koja je uhvatila buket, a koju su posjeli na svečani stolac. Svaku muzičku rundu su otpadali jedan ili dvojica. Da bih na kraju ja ostao u finalu s još jednim muzunguom. U početku mi je bilo zabavno plešući raznim ritmovima i pomalo seksi plesnim koracima, ali sam se sada sve više i više bojao mogućih posljedica moje „pobjede“. MC je sve naravno dodatno zapaprio. Na sreću je djevojka sa buketom nakon zadnje runde izabrala njega, a ne mene. Rekla je da je bila teška odluka. Onaj drugi je bio njen dečko. Negdje usred večere su se pojavili oni fotografi s početka dočeka. Donijeli su hrpu fotografija muzungua, isprintanih na A4 foto papiru. Došli su do naših stolova i onda je počelo. Listali su fotografije i tražili lica, da bi im prodali fotke. No upravo to je bilo smiješno, jer kao što rekoh mi smo njima svi jako slični i u nekoliko navrata se dogodilo da su nekome ponudili fotografije, a to uopće nije bila ta osoba. Ponajviše su griješili kod muških, jer smo svi bili u odijelima. Neki put ti fakat nije jasno, kako se mogu tako zabuniti. Sad znam kak je njima, kad mi njih ne razlikujemo. I naravno opet se trebalo pogađati oko cijene. „We have a very good price, only 10 000 shillings.“ – „I will give you 5 000.“ Našto bi kimnuo glavom da može. Ma dao bi je i za tri. Kaj bu on s tom slikom nekog muzungua, ak je ne proda sada. Oko jedan sat većina gostiju se već razišla, a posluga je počela raspremati stolove i ukrase. Zadnji ples pod vedrim nebom na pozornici i krenuli smo polako prema autobusima, koji su ovaj put iz prve našli naš guesthouse. Proslo je tjedan dana od naseg dolaska. Puno toga smo prozivjeli, ali ludu avanturu koja nas je cekala od nedjelje nismo mogli ni sanjati. Oznake: Kampala, vjenčanje, ples, Crkva, muzungu, fotografije |